Noćna i maglovita jahanja

Konjima je u prirodi da se bace u trk kada smatraju da postoji prijetnja jer to im je jedina efikasna obrana. Jahač tog mora biti svjestan. Dakle, konji nam se ne inate, konji nisu glupi, konji su jednostavno takvi po svojoj prirodi. Razlika između čovjeka i konja je što je konj biljojed, a čovjek je u svojoj prirodi predator. I tu se jave nesuglasice. Na opasnost ljudi će zastati i procjenjivati što treba učiniti dalje, a konj će bezglavo pobjeći.  

Konji će uvijek reagirati na ono što im je čudno i misle da im predstavlja opasnost. U zadnje vrijeme puno sam u sedlu u kasnim satima, zapravo iza posla. Zimski dani su kratki, noć brzo padne i onda sedlam i jašem u mraku. Kako jašem na zagrebačkom hipodromu koristim stazu za trening, čuje se vreva grada jer nije kasno, u 19 sati je gusti mrak, ali život u gradu u to je vrijeme isto gust. Staza nije osvijetljena, ali svjetla automobila u prolazu stvaraju čudne sjene pa kobila stalno izbjegava imaginarne prepreke naglo skačući lijevo ili desno. Na meni je da ostanem prisebna i da pratim ritam kobile, čak i kad tako naglo skreće. Kako sama baš ne vidim stazu osim smjera, ostaje mi samo da vjerujem kobili da ona zna što radi. Ta fizička sljepoća prisiljava me da mentalno progledam i da nekako instinktivno pratim kobilu. Vježba zlata vrijedna jer moram vjerovati da bi mogla odjahati trening. Još je teže kada se počne spuštati magla. Ima čudnih noći, pola staze je u magli pola nije, pa jurimo kroz te oblake magle da bi iznenada izjurili iz sivog u tamu u kojoj se ipak ponešto vidi i drvo je opet drvo, a ne Godzila.

Noćna jahanja su zapravo izuzetno izazovna. Sa svojim konjima sam znala jahati zimska noćna terenska jahanja po zagrebačkoj okolici, krenem u kasno popodne i dok se vraćam s terena već je mrkli mrak. U glavi imam uvijek markiranu mapu kretanja i znam kamo treba skrenuti, kad i nešto zabrijem konji uvijek znaju kamo treba ići. Važno je znati prepustiti se u tim trenucima konjskom znanju i odluci. Važno je osjetiti kada konj pokazuje put i znati iskomunicirati u tom trenutku. Ni ljeti nije bolje, zbog vrućina znala sam kasno izlaziti na teren i vraćati se po mraku u štalu. Ponekad sam znala planirati jahanja prema punom mjesecu jer je vidljivost ipak bolja. A i slike koje se pojavljuju su čarobne, polja obasjana mjesečinom, drveće, putevi, mostovi, sve bi postalo srebrno. Strah? Uvijek si mislim da ni najgorem manijaku ne bi bilo svejedno da vidi kako netko jaše na konju po punoj mjesečini, galopira livadom i nestaje u daljini. Iako jednom mi je kobila priredila predstavu, jahala sam po Turopoljskoj šumi, po staroj rimskoj cesti koja je spajala Andautoniju (rimsko naselje na Savi, danas je tamo selo Ščitarjevo) sa Sisciom (današnji Sisak). Galopiramo nas dvije, Orka potkovana, iskre frcaju u mraku, jurimo tako kad ona iznenada stane, skoro sam ispala od naglog kočenja. Dakle Orka stane, malo stoji i zatim okrene glavu i gleda iza nas. Ukipila sam se, nije mi se dopalo to ponašanje, da je nešto opasno ona bi bezglavo jurila od opasnosti, a ovako stoji i samo gleda u nazad. Možda duh rimskog vojnika na pastuhu pa joj se pastuh dopada? Okrenem se i ničeg nema. Samo prazna makadamska cesta kroz šumu. Mrak. Tama. Bijela cesta, a sa svake strane visoka drveća. Hm. I onda potjeram u trk sve do sela. Nema više stajanja, iskre frcaju dok potkove udaraju po makadamu i tako do sela.  Svjetla iz kuća su me smirila, osjetila sam se sigurnije, prebacila u hod i smireno odjahala do štale. Nisam više išla u tom pravcu na noćno jahanje. Samo danju. I onda sam u dnevnom jahanju pokušala pronaći što je to moglo tako zainteresirati kobilu da bez straha stoji usred noći na staroj rimskoj cesti. Nisam saznala.

Noću ima čudnih situacija, mrak zamrači pamet i možemo se početi ponašati ko budale. Jednom sam u prosincu iz dosade otišla u popodnevnim subotnjim satima planinariti na Sljeme. Kao brzo ću, kratko do Grafičara i nazad, gore je to maksimalno sat i pol, dolje trkom i eto me do auta za 50tak minuta. Uzmem sa sobom i svoje pse. Do doma sam došla po danu, brzo presvlačenje, neki čaj i nazad dolje. Domar mi kaže: past će mrak brzo, imate lampu? Ma, imam, opremljena sam, osim toga to je tu blizu i znam put. Eh, da…blizu…znam put. U mraku je sve drugačije. Lampa je simpatična ali baca kratko svjetlo i nisam mogla od markacije do markacije, raskršća sam jedva prepoznavala, zalutala nekoliko puta, a put koji mi se činio inače ravnim odjednom je bio pun kamenja i korijenja preko kojeg sam se popikavala. Psi su se stisli i motali oko nogu, nikakva korist od njih. A onda me moj zamračeni mozak počeo plašiti još više, izmišljati neke slike, plašiti samu sebe, nisam se usudila okrenuti da ne bi vidjela manijaka iza sebe (baš hoda po planinarskoj stazi, zimi po mraku). Nisam si mogla pomoći. Planirani trk nizbrdo pretvorio se u bezglavo popikavanje. Kad sam se napokon dočepala auta panično sam sjela unutra i onda sam tako sjedila i gledala van ne usudivši se uključiti svjetla jer…što ako je čudovište iz Masakra motornom pilom ispred mene kad upalim svjetla? Hladnoća me prisilila da uključim auto. Pesi su se stisli na sjedalu i onak me gledali puni nade i povjerenja. Čuvari. Ne znam čega. Valjda znaju čuvati samo svoje zdjelice s hranom. Iz šume smo se spustili u grad…a grad u očekivanju Božića, ukrašen, osvijetljen, ljudi na ulicama, veseli, nasmiješeni. Pogledam na sat…tek je 18 sati. Irma ti si stvarno idiot.

Ipak sjetim se tog svog iskustva i imaginarnog straha kad jašem noću. Svašta sam onda izbrijala u glavi. Konju, koji je po prirodi plah, sigurno je još gore. Ne razmišlja konj o manijacima iz filmova. Ali predatori vrebaju noću. Konjske reakcije na tamu, sjene, grmlje su mi od onda nekako prihvatljive. Nisu mi baš opravdane, ali razumijem i prihvaćam ponašanje konja na noćnom jahanju.

Jahanje po magli je isto izazovno. Slično kao noćno, iz magle izviruju razne opasnosti i čudovišta, pa je tako čudni pas zapravo grm, a žirafa nasred polja je samo osamljeno drvo. Osim što magla stvara čudne oblike, obično je hladno i velika je vlaga. Dobro je zaštiti konju dio iza sedla, gdje su bubrezi, pokriti ih dekom. Deke za jahanje mogu se kupiti, a može se staviti i neka fleece dekica iz supermarketa koje su jeftinije. Jedino što deke za jahanje imaju nastavke za vezati uz sedlo, dok ove iz supermarketa mogu ispadati ako nisu dobro montirane. Konja uvijek treba zaštiti, njegovo zdravlje mora biti na prvom mjestu jer duže će onda potrajati i manji je trošak veterinara. Magla isto preispituje odnos jahača i konja. Ako je samopouzdanje nisko ne preporučam maglovite terene. Konji naglo skreću jer im je svaki panj, grm, drvo neprijateljsko čudovište, i treba ostati priseban i u sedlu u takvim uvjetima. Ali ima to svojih čari, vlada tišina u kojoj se čuje samo topot kopita, škripanje sedla i šuškanje jakne. Put naravno morate dobro poznavati jer vas skretanja mogu zavarati i odvesti na čudna mjesta. Uvijek je tu rješenje, a to je vaš konj kojeg samo pustite neka krene sam. Vraćanje može pojesti živce jer putanja koju će konj odabrati nije ona ista koju odabire čovjek, minute mogu biti beskonačne, mislite da jašete satima u nekom pravcu, a tek je prošlo pet minuta. Ali ako imate samopouzdanja, povjerenja u konja i dobro ste obučeni da se ne smrznete doći ćete do štale. Možete koristiti i sport track ili neki drugi program na mobitelu, samo što magla prikazuje zbunjujuće slike na terenu, a stalna trešnja na konju ne omogućava da dobro vidite ekran i kamo trebate ići. Ima još jedan problemčić koji nije zanemariv, a to je da su žene loše u orjentaciji u prirodi. Muškarcima to bolje ide. Zašto je to tako, ne znam, ali sam se već više puta uvjerila da muškarci instinktivno znaju kamo treba ići i rjeđe se gube od žena. Ponekad ako sam u društvu muškog konjanika samo prepustim vodstvo i ne komentiram, samo pratim. Pokazalo se kao dobro rješenje. Ako baš hoćete drage konjarke možete se prepirati i dokazivati, ali besmisleno je.

Jahač i njegov konj. Jahač mora imati samopouzdanja. Mora vjerovati svom konju. Mora imati partnerski odnos. Mora imati dovoljno otvoren um za nove mogućnosti i komunikaciju. Jahanje noću ili u magli, naročito ako ste sami, test je vještine jahanja, kondicije i sposobnosti orijentiranja. Konji su nervozniji u takvim situacijama, ali i to ima svoje čari. Još ako ste ovisnik o adrenalinu kao ja, onda u sedlo pa u mrak sa svojim konjem.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

%d blogeri kao ovaj: