Početak

Pandemija me natjerala da više čitam knjige. Čitala sam i prije, ali pandemija je učinila da to bude još više. Na početku sam malo lutala, ljubavne romane ne volim, tragedije su mi depresivne, krimići postali dosadni i tako sam krenula putem putopisa. Onda me Lidija, koja me pozna preko 25 godina podsjetila: pa ti si uvijek čitala putopise. Zaboravila sam na to, ali stvarno kad pogledam po polici s knjigama, putopisa ima u najvišem broju. I to volim one koji opisuju prirodu, misli, doživljaje, iskustva. I tako pri kupovini jedne od takve knjige donese ju Željko, vlasnik Libricona, za kojeg se ispostavi da se poznajemo još iz devedesetih iz Planinarskog društva Sveučilišta Velebit. I shvatim još da imam puno policu baš Libriconovih knjiga. Ali opet sam sve zaboravila. U redu, meni nedostaju neka sjećanja. Prvo sam bila planinarka, provela sam mladost po planinarskim domovima, skloništima i na sastancima u planinarskom društvu. A onda sam kupila konja i odmetnula se u konjarke. Ono što sam naučila kroz razne škole, tečajeve, na planinarenju ljeti i zimi, kroz kišu, snijeg i vrućinu pokazalo se kao korisnim znanjem u terenskom jahanju. Konji su zeznuti za jahanje, imala sam dva pada s amnezijom i obrisale se neke slike. Ako ih neka okolnost potakne onda se slike vrate.

S konjima je planinarenje i svijet vezan uz to nekako pao u zapećak, odlazila sam povremeno u brda, ali nije to bilo kao prije niti kao ona ista strast iz mladosti. Sve se promijenilo s pandemijom i čitanjem. Javila se stara povezanost i doslovno žudnja za više. Još jedna prilika se ukazala jednog zimskog dana kada mi je Željko rekao da oni (nisam znala tko su to oni, kasnije se ispostavilo Milan i on) spremaju događaj, event, neki festival na proljeće. Bio je vrlo škrt na riječima taj dan, možda i zato što je bilo hladno, stajali smo vani u kaputima i s kapama, i na brzinu mi je nabacio par riječi. Ali uhvatila sam tu frekvenciju, pojavila se znatiželja i ženski instinkt da bi to moglo biti za mene. Naravno da je bilo, samo sam morala iscijediti više informacija i nagovoriti ga da me primi u tim koji radi na projektu. Nisam idejni začetnik Festivala, nego marginalac i volonter, pa su mi tako došli i marginalni poslići, nije me to zamaralo, bitno je da sam tu jer pred sobom vidim malo pače koje će se pretvoriti u labuda.

Festival

O samom Festivalu napisano je već puno toga. Od novinarskih članaka do blogova. Neću opisivati dan po dan jer o tome su rekli drugi, želim reći svoje dojmove. Fizički prisutna cijelo vrijeme, ali ne baš uvijek u glavnoj dvorani i ne baš sa svim predavačima, piscima, blogerima. Jednostavno ne stigneš sve.  I dobro je da je tako jer nešto mora ostati i za drugi put. Na Festival su došli poznati, oni planinari iz mojeg izbrisanog vremena, bilo ih je super vidjeti i sjetiti se svih stvari koje smo radili. Došli su i oni koji sam upoznala u virtualnom svijetu i sada smo se upoznali za „pravo“. Čudno mi je bilo kad sam prolazeći kraj šanka srela Darka Berljaka, zadnji puta kada sam ga vidjela bilo je prije više od 20 godina i tada je to bilo za šankom. Kad sam ga tako vidjela s pivom zabljesnulo me i pomislila sam da opet imam 30 a ne 54 godine. I ono najvažnije: razgovarali smo kao da te stanke nikada nije ni bilo.

E, da, Festival su radili Željko Žarak, čovjek nevjerojatne vizije i fokusa, Milan Majerović Stilinović, čovjek nevjerojatne vizije i odličan PR-ovac, Nina Bočvarov, žena s vizijom, duhovita, spontana i vrijedna, Marko fotograf, Filip fotograf i ja (ja nemam vizija, samo pratim organizatore i slušam što mi govore). Bilo je još nekih koje nisam ni upoznala, ali bili su u timu, samo tu su oni geekovi koji rade s web stranicama i ne izlaze u javnost. Nemreš nabrojati sve, a ovdje pišem o svojem vlastitom iskustvu.

Moje iskustvo…upoznala sam nove osobe koje su me dojmile kao Sanja Kalafatić Jurlin koja je u Pristupu Brdu knjiga imala predavanje kako nije došla na vrh Aconcague i pri tome ostala zadovoljna jer je pronašla odgovore na druga pitanja. I Elis Lovrić koja piše pjesme i pjeva na labinjanskom jeziku/naglasku iako su joj u njezinim počecima govorili da ju nitko neće razumjeti i da neka to ne radi. Energija s kojom pjeva svima je razumljiva i jezik nije bitan. Dakle, upoznala sam jake žene koje su zanemarile običaje i rade sve po svom, a u isto vrijeme su tople, pristupačne i pozitivne.

Ispunila sam si i želje, napokon srela Laru Černicki i Stašu Forenbahera koji su napisali Kratke šetnje u prošlost. Jer to je knjiga koja nije klasični izletnički vodič nego pruža punu informaciju o povijesti, kulturi, znamenitostima, pješačkim turama nekog kraja. Kad god je otvorim fascinira me količina podataka, karte, prijedlozi, uloženo znanje i trud. Knjiga je to koju sam poklonila za rođendan nekolicini prijatelja i svaki puta bi slavljenici listali šutke s punom pažnjom koju izaziva knjiga. I kakvi su Lara i Stašo? Smireni, pedantni, zanimljivi i fascinantni baš kao i njihova knjiga. Nisam uspjela razgovarati s Edom Popovićem iako mi je to bila želja, ali ona njegovo pitanje izgovoreno u prolazu: kako je konj?  navuklo mi je osmijeh na lice. Mi se samo znamo s fejsa, te dane nismo stigli razgovarati više od toga, ali rekla sam već, nemreš sve, ne stigneš sve, nešto mora ostati za drugi puta. Neću zaobići Milana, knjiga Što sam naučio u planini mu je super, a raditi s njim je još bolje. Uglavnom je ispravljao moje greške, ali nije se puno nervirao oko toga. Planina ga je naučila da sve prihvaća s mirom i da u svemu pronađe ravnotežu.

Nemogući uspon ili kad krenem filozofirati

Ne prođe ništa bez filozofije. Moj highlight Festivala bila je knjiga Nemogući uspon, autora Marka Synnotta. Knjiga koja me nije zanimala kada je izašla. Ali sve što se događalo tijekom Festivala oko te knjige, kontraverze koje su izgovorene pobudile su mi interes. Nemogući uspon je istinita priča (kako to ofucano zvuči) o solo usponu Alexa Honnolda na okomitu stijenu El Capitan. Bez osiguranja, vlastitom snagom, punim fokusom i bez ijedne greške u 3 sata i 56 minuta Alex je ispenjao stijenu koju drugi penju danima. Knjigu nisam još pročitala, čuvam je za plažu ali izazvala je raspravu koju jako dobro razumijem. Da li su penjači posebni i „arogantni“ u odnosu na druge ljude? Možda. Osobno dobro „hendlam“ s takvim stavovima i ne smetaju mi. Pronalazim ih u drugim disciplinama, kod osoba koji pomiču granice mogućeg za ljudski rod. Ljudi koji svakodnevno izlaze iz svoje komfort zone, prihvaćaju izazove, rade nemoguće usprkos realnoj mogućnosti povrede ili smrti imaju drugačiji mentalni sklop. Dosadni su im oni čiji se život sastoji od jednostavnih stvari, od posla, televizije, interneta, slatkih napitaka i bezvezne hrane. Nije to prezir ni arogancija, to je, bar po meni, stav: nemam vremena za tuđe neživljenje, trebam one koji u meni bude strast i razumiju je.

Predstavljanje knjige vodio je Željko Žarak, Drago Glamuzina i Sunčica Hraščanec Sunka. Sunku znam, naravno,  iz PDS Velebita. I sama je ispenjala istu stijenu, ali u dužem vremenu i s više opreme. Svaka čast. Njezina dinamika, energija, optimizam, žar i poznavanje tematike plijenili su pažnju na pozornici. Nakon izlaganja otišla sam na štand s knjigama i kupila svoj primjerak. Sad je na stolu i čeka plažu i ljeto. Ne mogu je nikom preporučiti, jer opet, kažem, to je sve moj dojam. Da li penjački mentalitet možemo aplicirati na neke druge discipline? Da, ja mogu, jer sukob onih koji žive i onih koji životare je stalan. U koju grupu tko spada neka odluči sam, da li živi ili životari. Dobra su mi ta pitanja.

Za neke situacije mislim da su i projekcija promatrača. Kao recimo velika konkurencija među penjačima. Imati postavku da radiš nešto da bi bio bolji od drugih je kriva, ne može dugo trajati i ne donosi trajni uspjeh. Biti autentičan u onom što radiš donosi osobno zadovoljstvo i vodi k uspjehu. Ne obazireš se na druge nego ideš svojim putem, na ono što se događa na tom putu ne možeš utjecati, ali je i nevažno jer samo nastaviš dalje. Kao što to rade Sanja i Elis, žene koje sam ovdje srela, Sunka koja radi super stvari, Lidija moja frendica koja biciklira i piše biciklističke vodiče. A i sama sam prošla slično iskustvo jer rad s konjima odveo me u sam vrh međunarodne Horse agility discipline. Svaki puta sam bila fokusirana na kvalitetan rad i dobru izvedbu ne i na konkurenciju. Kompetativnost je dobra jer te postavi na mjesto, kroz konkurenciju vidiš gdje si, da li je rad stvarno kvalitetan ili se samo zanosiš da nešto znaš i možeš. No, to nije prioritet, prioritet je da svaki put sam srušiš svoju najbolju izvedbu. To je bio taj moj misaoni dio Festivala.

Organizacija, oni koji su došli i vratiti ćemo se opet

Što se mene tiče sve je teklo „smooth“. Najveću količinu posla podnijeli su Željko i Milan, od vizije do organizacije. Ja sam ih samo skužila prije nego drugi i iskoristila priliku da budem u žarištu događanja. Organizatori su odlično zamislili, proveli, podijelili poslove, pazili na puno detalja, brinuli o gostima, vodili računa o sponzorima. Vjerojatno su se izmorili. Meni je bilo zabavno. Tim je bio kompatibilan. Dobro smo se zabavili i u svemu uživali. Definitivno smo istomišljenici. Festival je okupio i zanimljive osobe, snažne osobe koje idu svojim putem i rade ono što vole. I to je znak da je bio dobar. Da je ideja dobra. Da li će se Festival vratiti opet? Znam da hoće. I zato vam je moj savjet da si u kalendar upišete FBK za svibanj 2023. već sada.

Kraj je 2021. godine, vrijeme za zbrajanje učinjenog i planove za slijedeću godinu. Svi smo vjerojatno skupili neka nova iskustva u protekloj godini. Možda pročitali neku knjigu o konjarima i konjima (nadam se i još koju druge tematike). Ja jesam. I naravno da me dojmilo. A ono što me posebno dojmilo je ova priča iz knjige Bucka Brannamana. Znam da njegovih knjiga u prijevodu na hrvatski nema, zato sam se odlučila za prijevod jedne kratke crtice iz njegove knjige jer mi mnogi kukaju da ne znaju dovoljno za čitanje na engleskom. Eto, male prilike da svi nešto naučimo od ovog poznatog trenera. Njegovo učenje možemo primijeniti na neka buduća vremena, vremena s konjima i ljudima koja tek dolaze. I to bi bila jedna božična poruka od mene i želja da nam svima bude bolje…i da pronađete snagu i mudrost, osobine koje tako trebamo za sve ono što želimo popraviti u životu.

Buck Brannaman, The Faraway Horses:

Zimske utrke sulkama imaju svoje poklonike u Americi. Izgledaju kao u filmu Ben Hur s Charltonom Hestonom, osim što sulke nisu tako fensi i konji koji ih vuku nisu dovoljno dobro odrađeni. Neki od tih konja nikada nisu naučeni na vožnju sulki. Natjecatelji ih upregnu, zatim bičem tjeraju preko zamrznutog tla po zasnježenim stazama.

Kada je čovjek iz Big Horna pokušao upregnuti konja kako bi ga naučio voziti započela je borba. Čovjek je izgubio živce i počeo tući konja dok konj nije pao u nesvijest. Netko je pozvao veterinara, ali bilo je prekasno. Konj je i dalje bio u besvjesnom stanju. Nije bio mrtav, ali veterinar nije mogao više ništa učiniti i konja je eutanizirao. Netko je pozvao policiju i čovjek je završio na sudu.

Optužba je bila zlostavljanje životinje, a veterinar, Dr. Wilson, bio je jedan od svjedoka. Nakon što je sudac poslušao cijeli slučaj, pitao je veterinara što on misli koja bi bila primjerena kazna. Veterinar je sugerirao da za kaznu čovjek plati sudjelovanje s jednim od svojih mlađih konja na mojoj radionici. Veterinar je smatrao da bi bilo daleko bolje kada bi čovjek naučio kako pravilno raditi s konjima i kako ih razumjeti, smatrao je da bi edukacija dala bolje rezultate nego velika novčana kazna. Sudac se složio.

Tih dana održavao sam radionice na tom području. Organizator jedne rekao mi je za odluku suca i kako će baš na toj njegovoj radionici sudjelovati čovjek koji je zlostavljao konja. Duboko u sebi želio sam mrziti čovjeka koji je učinio tako strašnu stvar mojem prijatelju konju. No, kada sam razmotrio situaciju shvatio sam da čovjek očekuje kako ću se loše odnositi prema njemu.  Čovjek se vjerojatno mentalno pripremio na takav stav i bio je spreman na svaki neprijateljski odnos koji bi mu se mogao dogoditi. Kada se čovjek pojavio na radionici prema njemu sam se odnosio kao prema svakom drugom sudioniku. Ponašao sam se prema njemu normalno i kao da nije učinio ništa loše. Drugi sudionici, koji su bili iz tog kraja, naravno da su znali tko je on i što je učinio. Uglavnom su šaputali o njegovom groznom zlodjelu koje je počinio. Možete si samo zamisliti sram i krivnju koju je čovjek morao osjećati tijekom radionice. Bio sam jedina osoba koja se prema njemu odnosila korektno, i nakon dan, dva čovjek je počeo učiti i napredovati. Počeo je i postavljati pitanja i do kraja radionice on i njegov konj surađivali su jako dobro.

Po završetku radionice, oprostio sam se s drugima, dok je čovjek čekao kraj arene, a ja sam upravo u blizini tovario konja u prikolicu. Čovjek mi je prišao, on je visoki i snažan muškarac, vrlo dominantan lik, i samo je neko vrijeme stajao kraj mene dok sam utovarivao konje.  Čekao sam da on sam progovori.

„Ne znam što bi rekao“ – počeo je. „Ova radionica mi je promijenila život i to na takav način da to možda nikada nećete shvatiti.“ Počeo je govoriti, a zatim je i zaplakao.

„Možda se više nikada nećemo vidjeti“ rekao sam mu „ali se nadam da ste naučili kako se nositi s emocijama kada ih je teško kontrolirati. Nadam se da ćete pronaći snagu i mudrost, osobine koje tako trebate za sve one stvari koje želite popraviti u životu“

Čovjek je klimnuo i tada smo se rukovali. „Da, zahvaljujem vam što ste mi pokazali put“ – rekao je.

Dr Wilson je mudar čovjek. I sudac isto tako. Odluka da čovjek svoju kaznu odsluži na jednoj od mojih radionica zapravo je najbolja odluka koja je mogla biti donesena. Čovjek je pohodio radionicu koja mu je promijenila život, ali je ovo iskustvo bilo dobro i za mene. Moja prvotna želja bila je da budem „hladan“ prema čovjeku koji je učinio takvu strahotu konju. I da sam mu pristupio kao neprijatelju ne bi postigao ništa. U takvom okruženju ne bi se otvorila mogućnost da bilo što postignemo. No, iskoristio sam priliku da učimo na bolji način.  Meni se pružila prilika da pomognem nekom samo zato što je sudjelovao na mojoj radionici. I zahvalan sam na toj prilici. Zapravo je to pravi blagoslov: mogućnost pomoći ljudima kada traže emocionalnu i psihičku potporu. I tu mogućnost shvaćam ozbiljno. Radim najbolje što mogu jer svi mi pokušavamo shvatiti kako bolje živjeti, kako pronaći rješenja i odgovoriti na ona najjednostavnija i ona kompliciranija pitanja. Svi smo uključeni u istu potragu za kvalitetnijim životom. Prema konjima, kao i ljudima, trebamo se odnositi na način kakav bi željeli da oni budu, a ne onako kakvi su oni sada.  

Neki konji praštaju, neki pamte. Ovi što pamte obično i vraćaju. Ti što vraćaju posebno su opasni, ne samo po svog zlostavljača nego po svoju cijelu okolinu. Pri tome mislim na ljude, ne na njihovo konjsko društvo. Događaj se zbio tamo negdje 2004/2005 godine, a prava imena ne koristim u priči.

Bila je zima. Jedan je vlasnik želio prebaciti svoje konje iz jedne štale u drugu. Razdaljina nije bila velika, svega dva kilometra. Prikolice su u tom slučaju preskupe, a utovar je kompliciran jer konji koji rijetko putuju ne daju se utovariti. Kako bi izbjegli taj stres odlučeno je da se konji prebace “na ruku” ili pješice vodeći ih na povodcu. Vlasnik je imao dva konja, friško kastriranog pastuha i stariju kobilu. Baš sam u to vrijeme bila na godišnjem, pomalo mi je bilo i dosadno, znala sam i put jer sam često projahivala između tih dviju lokacija i tako sam se uključila u akciju. Uključio se još jedan mlađi muškarac i dogovorili smo da ćemo drugi dan prebaciti pješice ta dva konja jer vlasnik nije mogao hodati zbog povrede noge. Vlasnik je otvoreno rekao da je kastrat problematičan i agresivan, da je bio zlostavljan prije je nego došao kod njega, kupio ga je od bivšeg gazde kao pastuha ali zbog vrlo problematičnog ponašanja odlučio ga je kastrirati. Kastracija je bila nedavno ili drugim riječima konj se još nije smirio i imao je pastušku narav. Večer prije “akcije prebacivanja” imali smo još kratki dogovor, a vlasnik je kasnio jer je vozio štalara na šivanje zato što je ovaj nekako uspio gurnuti ruku njegovom kastratu pod zube (tumačenje vlasnika). Kastrat ga je fino ugrizao, rana duboka i trebalo je odvesti žrtvu na traumu na dezinfekciju, šivanje, injekciju protiv tetanusa a vjerojatno i na kakvu dozu za smirenje od šoka. Dobro, kaže moj muški kolega, on je šaptač konjima, ne boji se on, smiriti će sutra kastrata pri vođenju i on će se pobrinuti za njega. Neka se ja ništa ne brinem. Hm. U redu. Mislim si ako otkažem onda bude nezgodno jer jedino ja znam put preko njiva, a i onako ću biti s kobilom. Vidjela sam svakakve agresivnosti kod konja. I mene su ritali i grizli, doduše nisam trebala ići na šivanje, ali imala sam već modrice na raznim mjestima, nekako bilo mi je normalno da te konj hoće šutnut i zgrabiti zubima. Bilo je to u ono doba dok još nisam bila upoznata s metodom Natural Horsemanshipa i agresija kod konja je bila normalna i prihvatljiva. Danas, s ovim što znam, vjerojatno bi izvrijeđala vlasnika i odgovornost za agresivno ponašanje konja u potpunosti prebacila na ljude. Ali onda mi je bilo normalno da konji udaraju i grizu ljude jer su takvi.

Napad

Slijedeći dan, prvo autom do druge štale, po konje i put pod noge. Uzela sam 5 metarsku lonžu kako bi imala dovoljno prostora da udaljim kobilu od sebe ukoliko bude bilo problema. Mogu je udaljiti, a opet imati ću je pod kontrolom. Moj muški kolega uzeo je štrikić od dva metra, kažem mu da to nije pametno, ali on je šaptač i zna što radi. Doduše nema svog konja ali je mjesecima volontirao u terapijskom jahanju i odlično radi s konjima. Moja vlastita kobila je bila “luda lipicanka” koja je prema svakom šiljila uši, nije grizla ali je stalno upozoravala. Šaptač mi je rekao da zbog nje gledam previše crno i pretjerujem. Ajd, dobro.

Krenuli smo tako mi. Kobila i ja naprijed jer znam put, a šaptač je vodio kastrata nekoliko metara iza nas. Bio je zimski dan. Snijeg svuda oko nas. Nije ga bilo puno, ali je prekrio polja i puteve, vladala je ona prekrasna zimska tišina. Čuje se šuškanje jakne, koraci konja i ljudi u snijegu, zrak je čist i hladan, ali nekako ugodan za disanje. Hodamo. Okrenula sam se par puta prema njima dvojici, ponekad su bili normalni, ponekad su se malo hrvali i naguravali. Ali ide to nama. Hodamo dalje. U jednom trenutku shvatim da je potpuna tišina, ne čuje se ništa. Neka čudna tišina koja reže zrak, ulazi kroz uši do mozga koji počinje govoriti da nešto nije u redu. Okrenem se. Šaptač leži na zemlji, kastrat stoji nad njim, nekako ga je pritisnuo prednjim nogama za prsa i bijesno ga žvače u području vrata. Vidim da mu je namjera ubiti i da točno zna gdje je čovjek osjetljiv i gdje mora gristi da bi ubio. Sreća u toj nesreći je bila što je zima, što smo oboje imali šalove omotane oko vrata i visoko podignute kragne na jakni tako kastrat zapravo nije mogao doći do kože, ali je snažno pritiskao nogama i zubima svoju žrtvu. Smrzla sam se. Okrenem se oko sebe na sekundu. Sami smo. Daleko od štala. Nigdje čovjeka kojeg bi mogla pozvati u pomoć. Nigdje kuća, samo polja, drveće, kobila, poludjeli kastrat, žrtva i ja. Tom čovjeku sam jedina šansa. Ali što da radim? Ne znam koliko sam bila skamenjena. Kobila je samo uplašeno, ukočeno stajala. Oprezno sam krenula prema kastratu. Zamahnula, mahala rukama, nešto rekla, vikala, stala nekoliko metara ispred njega u strahu za svoj život. Kastratu sam uspjela odvući pažnju. Podigao je glavu i pogledao me. Nogama je i dalje pritiskao šaptača na zemlju koji je stenjao. Ajd, bar je živ. Kastrat je malo pogledao lijevo i desno, zatim mene u oči i rekao mi: kad završim s njim ti si na redu. Ili mi se bar činilo da je to rekao. Zatim se vratio šaptaču i nastavio ga žvakati u području vrata i prsa. Ponovno sam nešto vikala i mahala rukama namjerom da ga otjeram. Ne sjećam se točno što. Onda je konj opet podigao glavu, popustio pritisak prednjim nogama i stajao je iznad čovjeka. Nešto je razmislio. Podigao prednju nogu i snažno udario čovjeka s njom u području prsa. Onako za kraj. Okrenuo se i potrčao prema šumi. U tom trenutku pokrenula se i kobila koja je do tada smrznuto stajala, krenula je za njim. Konji su otrčali. Mogla sam prići šaptaču. Živ je. Čula sam zvukove koje je ispuštao, neko šokirano jecanje i uzdisanje. Pozvala sam pomoć mobitelom iz štale. Tek onda sam se usudila pregledati šaptača i vidjeti koje su posljedice napada. Pomoć iz štale je krenula u dvije grupe, jedna prema nama dvoje, a druga u potragu za konjima. Ne sjećam se kako smo došli do štale, pomogla nam je grupa koja je došla. U štali smo vidjeli da povrede nisu tako teške, bilo je tu grdih podljeva i modrica, ali zimska odjeća je dobro zaštitila i odigrala ključnu ulogu da povrede nisu bili katastrofalne. Osim toga konji nemaju očnjake za trganje, imaju zube za ispašu trave. Konji su snažni, ali nisu predatori u pravom smislu riječi. Šaptač je bio u šoku, ali manje više ok. Druga grupa koja je krenula po konje provela se prilično loše. Prtili su kroz snijeg i pretraživali dosta veliko područje. Kad su konje napokon našli napao ih je kastrat. Uspjeli su uloviti kobilu koja je vukla lonžu za sobom, naravno uhvativši lonžu. I tada im je krenuo pakao. Vodili su kobilu prema štali, a kastrat je kružio oko njih i napadao. Od napada bi se branili tako što su kobilu stavljali, gurali između sebe i napadača. Grupa tih muškaraca došla je izbezumljena i blijeda u štali. Osim napada kastrata i teren je bio težak za hodanje zbog snijega i hladnoće. Kad su došli u štalu, kobilu su stavili u manjež, kastrat je uletio za njom i tako su prenoćili u zatvorenom i sigurnom. Vlasnik kastrata zamoljen je da odveze svog konja u drugu štalu nakon ovog događaja. Kako kastrat nije sav svoj, jedva mu je pronađen drugi smještaj, čak se razmišljalo o klaonici kao opciji. Uz trud konjarki koje nisu izgubile vjeru konj je smješten u drugu štalu prilično udaljenoj od nas. Ono što sam zadnje čula o tom konju bilo je kako je napao osobe koje su prolazile kraj njegova boksa. Promijenila sam konjički klub i s time su se izgubile informacije o tom konju, i danas ne znam što je s njim bilo na kraju. Nije to rijedak slučaj da se konju gubi trag, promijeni nekoliko vlasnika, razboli se, nestane u kamionu za klaonicu, a o tome konjari nerado govore.

Epilog

Nekoliko godina kasnije pričala sam tu priču u pansionu u kojem sam trenutno boravila sa svojim konjem. Jedan je muškarac, također pansionista, pitao za ime kastrata. Rekao je tada: Pa ja njega znam, imali smo ga mi u Lici. Jednom smo ga nas četvorica tukli dva sata, kad se jedan umori, uđe drugi u boks i nastavi tući, onda ide sljedeći. I tako dva sata.

Da ti srce pukne. Da ti se duša raspadne u tisuću dijelova. Preplavila me tuga za tim konjem koji je bio udaran satima, nemilosrdno, kojem se nanosila bol, a on nije razumio zašto, nije mogao pobjeći, niti mu je itko pomogao i zaustavio to ludilo.

Sve je bilo jasno kao dan. Zlostavljani konj postao je agresivan prema ljudima. Nije radio razliku na dobre i loše ljude, jednostavno smo svi kao vrsta bili loši za njega. Zla čudovišta koja nanose bol. I da je taj napad završio kobno po šaptača odgovornost bi zapravo bila na onoj četvorci, a ne na konju. Ali to naravno nikada ne bi dokazali. Zakon ne prepoznaje ovakve uzroke i posljedice. Iako je od tog događaja prošlo 16-17 godina često ga se sjetim. Ne kao neku noćnu moru, nego dok gledam konje čudnog, neprihvatljivog ponašanja. Pomislim na to moje iskustvo, na priču o konju koji je maltretiran i onda je napadao ljude, čak pokušao i ubiti. Konji nam ne mogu reći svoju povijest, ne mogu nam reći što su prošli i što su iskusili. Kad ih kupimo ili se krenemo družiti s njima ne znamo kakvu tempiranu bombu imamo kraj sebe. Većina konja je dobra, na zlostavljanje odgovore praštanjem, ali ima manji postotak njih koji na nasilje odgovore nasiljem. Mi, ljudi, odgovorni smo za njihovo ponašanje. Nikada neću shvatiti motive ljudi koji tuku konje dok ne polome batinu ili padnu od umora. Nikada mi to nitko neće moći opravdati ni objasniti njihove motive i razloge. Kad je konj opasan to je odgovor na traumu koju su prouzročili ljudi. Ali nemojte se plašiti i nemojte odustajati, dajte im šansu ako vidite da nešto nije u redu. Oprezno i promišljeno, ali dajte im šansu, pazite se samo zločestih ljudi jer zlo koje oni počine doseže daleko i zahvaća nevine životinje i nevine ljude.

S konjima uvijek radite korak naprijed, onda zapnete pa radite korak nazad. Taj korak nazad nije loš, nemojte se ustručavati napraviti ga jer će omogućiti kvantni skok. Odnosno jedan dan nakon puno truda i muke shvatiti ćete da ste poletjeli naprijed i neizmjerno napredovali.

S konja sam pala bezbroj puta. Jedne godine toliko da sam za Božić poželjela da iduće godine ne padnem ili bar da manje padam. Padala sam zbog naglog kočenja konja u trku, zbog naglog skretanja, jer nas je pas ganjao i objesio se konju zubima za rep, jer se konj propeo u zrak u okomitu visinu ili svijeću kako to zovemo pa sam samo skliznula dolje. Ne sjećam se više zašto sam padala. Ponekad bi se samo digla i vratila u sedlo, ponekad smo išli u traumu na slikanje, imala sam nekoliko puta potres mozga, dva ozbiljnija s privremenom amnezijom. Amnezija je blesavo stanje, mozak ne radi i stalno ponavljate istu rečenicu. Slike koje se pojavljuju u glavi su neobične, ponašanje čudno. I sve su te povrede prošle nekako, prolazila sam kroz njih bez psihičkih posljedica. Sve do naravno, one jedne koja me doslovno pomela psihički i fizički. Pad je bio na terenu, moja kobila Mura naletila je na friško ljetno blato. Noć prije je pala kiša, kako je bilo ljeto zemlja je bila tvrda kao kamen i samo gornji sloj od nekoliko milimetara je bio mekan. Stvorio se efekt kao da hoda po ledu, gore sklisko, dole tvrdo. Naletila je na takvo područje u punom trku, poskliznula se i pala, a ja poletila iz sedla na zemlju. Kad sam se digla vidjela sam da je ruka slomljena. Nije još bilo bolno, bol je došla kasnije. Prvo se trebalo izvući iz te nedođije gdje sam pala. Pozvana je pomoć iz štale, krenuli su autom prema nama, ali mi smo bili na nekom bregu Jastrebarskog gorja među vinogradima i nije bilo druge nego doći pješice do asfaltirane ceste. Slomljenu ruku pridržavala sam onom zdravom na mjestu loma. Adrenalin me tako spucao da ništa nisam osjetila. Bol je došla kada sam sjela u auto. U bolnici su me „hitno“ operirali kad su vidjeli povredu, zglob je bio smrskan i doktor je bio zabrinut da neću moći micati prstima. Dobila sam fiksatore – one grozne metalne poluge koje zabiju u kost i onda vire izvan kože ruke. Izgledala sam kao Borg, kibernetička radilica, a sjećam se i užasnutih pogleda susjeda u prolazu. Ruka je zacijelila, mogu micati prstima, ali zglob je izgubio potpunu rotaciju što je danas skoro neprimjetno u svakodnevnom životu. Ostali su i ožiljci na koži za koje me nije briga. Samo pojavili su se ožiljci na psihi. Izgubila sam samopouzdanje i paničarila sam oko svega. Strah je bio nekontroliran i jak. Želja da se vratim u sedlo bila je isto jaka. I tu želju i taj strah bilo je teško uskladiti. Jednom, na samom početku mojih pokušaja povratka u sedlo zamolila sam prijateljicu da bude samnom dok jašem Muru u vanjskoj areni. Sjela sam u sedlo, a Mihaela je stajala na ogradi, pušila i promatrala. Sjedila sam tako u sedlu ne mičući se. Niz čelo mi je curio znoj, kapao preko očiju i curio po licu, niz leđa su mi curile kapljice znoja, bila sam cijela mokra od straha, teško sam disala, zatvorila oči i čekala da prođe. Ne znam što je točno trebalo proći, ne znam što sam čekala. I onda sam čula Mihaelin glas: gle, ona ti spava. Mihaela je govorila o Muri koja je jednostavno stajala i u tom stajanju zaspala, spustila glavu i sklopila oči. I tada mi je postalo jasno, konj ne radi ništa a moj strah uništava mene i izjeda me iznutra. Potpuno sam se slomila. Poželjala sam sići dolje, leći na zemlju u fetus položaju i tako ostati dok ne umrem. Krah koji sam doživjela bio je cjelovit, uništavajući, depresivan, nisam znala kako dalje. Taj strah odrazio se i na druge aspekte mog života. Izgubila sam samopouzdanje i svega sam se bojala. Naravno, ako se dovoljno muvate po štali onda iskrsne rješenje. Pojavili su se ljudi koji su razumjeli što se događa i kako pomoći. Takav je bio Joža Šolman, stari iskusni konjar koji je vjerojatno ovakve kao ja vidio nebrojeno puta. Dao mi je jednu staru sipljivu kobilu i rekao mi je da je moram šetati na ruku. Kobila nije baš za jahanje, mora se kretati, pa nek je vodam na ruku oko imanja. I tako sam uspjela napraviti kontakt koji je bio koliko toliko normalan. S vremenom je Joža rekao da bi je mogla odjahati hodom. Onda se i to dogodilo, sjela sam u sedlo i hodala. Nisam mogla brže od toga. Ali sam bila svjesna napretka. Muru sam morala prodati jer nisam psihički mogla izaći na kraj s njom. Znam da neki koji prođu kroz slične traume zadrže konja uporno pokušavajući vratiti odnos na onaj stari prije pada. Iskreno, nisam vidjela da bi tu bilo napretka. Umjesto toga ostala bi dugogodišnja patnja od straha gdje se konjar/konjarka nisu u stanju vratiti se u sedlo, imaju problem u komunikaciji s konjem i plaše se svakog pokreta konja. Danas kada gledam u nazad mislim da mi je odluka bila ispravna. Na svakom pojedincu je da odluči što je najbolje za njega i konja. Mura je pronašla dom gdje su mogli krenuti raditi s njom s drugačijim postavkama od mojih, a ja sam mogla nastaviti dalje s drugim konjima. Tako sam krenula u potragu za konjem s kojim bi mogla na zelenu granu. Jedan dan Vladimir, prijatelj, rekao mi je da ima konja za mene. Bila je to Gita. Otišli smo na teren i na njoj sam prvi puta nakon povrede galopirala kroz šumu. Nisam osjetila strah u tom trenutku i to je onda bilo to. Kupila sam Gitu i ozdravljenje je započeto. Od pada do kupovine Gite prošlo je dvije i pol godine. Ono što u tom trenutku nisam znala je da još dug put ispred mene koji će trajati još dugi niz godina.

NATURAL HORSEMANSHIP I HORSE AGILITY

Natural horsemanship ili prirodno konjarstvo je pristup konjima u kojem se uvažava njihova psihologija, ponašanje i reakcije, a u odgoju se koriste nenasilne metode. Ima puno grana te metode, ali se uvijek svodi na isto: razmišljamo kao konj, a ne kao čovjek, uvažavamo ponašanje konja u krdu koristeći to ponašanje kao metodu učenja i prema karakteru konja određujemo pristup i metodu. Nije to lagano, naročito jer je potrebno odbaciti sve što smo učili po starinskom načinu. Prepuni smo predrasuda, krvih stavova i vlastitih projekcija i zbog toga dolazi do problema u komunikaciji. Zbog toga je potreban mentalni reset da bi se moglo krenuti dalje. Nije da se sad mora sve učiti ispočetka, ali važno je propitati svaku naučenu radnju koja je naučena o radu s konjem. Ja sam bila stara škola jahanja: jahač koji je koristio žvalu i bič. Nakon nesreće duboko u meni bilo mi je jasno da moja komunikacija s konjem nije dobra i da mora postojati način da se radi drugačije. Samo od kuda krenuti? U svom konjarskom životu jednom davno napravila sam korak naprijed naučivši jahati, napravila sam korak unazad shvativši da to što radim nije dobro. Tu sam i zapela.

Kad kupite konja onda ste obično sami s njim. Dok je konj nečiji tuđi i vi ga jašete tada se problem koji se eventualno pojavi u jahanju rješava uz pomoć vlasnika konja. Ali kad je konj samo vaš onda problem morate riješiti sami i donositi odluke koje imaju posljedice u daljnjoj komunikaciji i radu.

Nakon kupovine Gite povukla sam se u svoj svijet. Nisam se željela družiti s jahačima koji koriste žvalu jer oni imaju filozofiju koju želim odbaciti. Nije mi baš bila ni jasna slika što želim. Razlog je bio što se tada nisam imala kome obratiti za edukaciju pa sam pomalo izgubljeno jahuckala i šetala. Bilo je to doba prije internet edukacije, a ni treneri NH disciplina nisu dolazili u Hrvatsku držati radionice i tečajeve. Naravno da vrijedi ona stara: kad je učenik spreman pojavi se učitelj. Tako je bilo i ovdje, počela sam raditi s Hanom  koja je radila na Horse Agility disciplini i imala položene ispite Parelli metode. Horse Agility je kada dobijete plan staze s preprekama i koje onda morate svladati vodeći konja sa zemlje. Tamo treba okret, tamo malo protrčat među čunjevima, malo mahati zastavom, hodati preko plastičnih boca koje su neugodni za konja, proći kroz zavjesu i tako svašta nešto. Priznajem da sam provela par mjeseci promatrajući što radi s pristojne udaljenosti. Onda sam jednog dana prišla i počeli smo raditi na stazi. Počela sam se i natjecati. Princip je taj da svladavate stupnjeve, znači kada skupite određeni broj bodova kroz natjecanja idete u viši stupanj koji je teži. Nastup na stazi se snima i šalje sucima u Britaniju na ocjenjivanje. Gita i ja smo postale vrlo uspješne, osvajale prva mjesta i vrtoglavo se penjale na listi, pomele smo druge timove iz Britanije, Njemačke, Skandinavije, Australije. Bilo je i kriza. Jednu cijelu godinu imala sam očajne rezultate, bila sam već ljuta i deprimirana u isto vrijeme. A onda dođe godina gdje je sve lagano. U tih nekoliko godina ostvarile smo 40 pobjeda, a o drugim i trećim mjestima nema smisla ni govoriti. Onda sam odlučila položiti ispit za trenera i tako postala licencirani trener Horse Agility discipline. Kako se to odrazilo na Gitu i mene? Odlično. Ponovno sam jahala bez straha, Gita sada naučena na predmete koji lete, lepršaju, na čudne zvukove, na smeće po kojem može gaziti postala je jedan siguran i pouzdan konj s kojom sam mogla u vatru, vodu i popeti se na drvo ako treba. Komunikacija je sada spontana i jednostavna, gotovo neprimjetna vanjskom promatraču ali nas dvije se savršeno razumijemo. Od jahača pretvorila sam se u konjarku, osobu koja ima partnerski odnos i komunicira s konjem. Paralelno s Horse Agility natjecanjima položila sam i dva stupnja Parelli metode. Pomoglo mi je u razumijevanju psihologije konja. Ovakva učenja pomažu svima, da prepoznate konja koji je odgojen krivo i tako je potencijalno opasan za jahanje. Pomažu da sami preodgojite svog konja i da u pristupu s tuđim konjem gradite odnos koji je prihvatljiv konju. Stvarate sami sigurnije konjarenje.

Konjari imaju često probleme sa svojim konjima, ponekad iz lošeg iskustva ponekad iz nerazumijevanja i nesporazuma. Kako će pristupiti rješavanju stvar je osobnog izbora. Ono što je zajedničko pristupu da moramo biti spremni na korak unazad, možda i više njih. I da si moramo uzeti vremena za sve. Strpljenje i upornost daju magične rezultate. Trudite se, radite s konjem i mislite da nema pomaka i onda jedan dan dođete do svog konja i taj dan koji je kao i svaki drugi, ali je drugačiji jer shvatite da ste napravili ogroman napredak, preskočili hrpu barijera i postali bolji. Jedan dan samo postanete svjesni svog napretka. Dogodio se kvantni skok. Ali nemojte se zanositi, uskoro dolazi korak unazad. Pristupite tome kao prema izazovu. Moj je stav da ako sam jednom mogla izaći iz problema, moći ću opet, samo  strpljivo i uporno i sve će biti u redu.

Gita, moja kobila, proslavila je svoj 21. rođendan. Ne izgleda ona loše, vesela je, voli jesti, komunicira, svaki dan ide van s krdom i ponekad istuče kojeg ponija u tom krdu. Ali nije više za neka duga jahanja, samo za kratke šetnje. Onako hodom. Kukala sam zbog toga, žalila se po malo svima koji su me htjeli slušati. Više sam žalosno uzdisala i tumačila kako Gita nije za ture ni za kas, a kamoli galop. I onda mi je Iva, frendica, predložila da odradim trening s njezinom Baronesom. Trebala sam samo probati jahati Baronesu, pa ako sve prođe u redu onda nastaviti s redovnim treninzima. Može. I onako nemam baš puno toga za raditi s Gitom. Mogu ubaciti još jednog konja, doduše u drugoj štali. Štale su međusobno udaljene 10 km, no sve mi je nekako usput, mogu kombinirati. Osim toga volim raditi s konjima. Konji su učitelji, a dobro je imati više učitelja.

Ali, ne bi bile mi da nismo odmah dogovarale i endurance nastupe. Ako treninzi dobro prođu onda idemo na endurance u Sinju krajem kolovoza i endurance u Zagrebu u rujnu. Do tada ima dobrih dva i pol mjeseca, dani su dugi jer je ljeto, vremena za treninge isto ima. I tako smo Baronesa i ja krenule, po stazi za treninge na Hipodromu i na terene od Hipodroma do Ježdovca di je Gita i nazad. Konda sve bolja i bolja. Naravno trenirala je i Iva. Napravile smo plan i držale ga se ko pijan plota.

Konji su intelegentna bića. Ako poštujemo njihovu inteligenciju onda možemo komunicirati i svašta naučiti. Konji su telepate, čitaju nas kao knjigu. Iva i ja imamo sličnosti i različitosti. Svakoj od nas Baronesa se prilagodila u potpunosti. Iva je energičnija i ambicioznija, brža i dinamična, dok sam ja sporija, izdržljiva, neambiciozna i vrlo uporna. Naravno da imamo i sličnosti, to je u prvom redu partnerski odnos, nenasilne metode, jahanje bez žvale (bitless) i bez potkova (barefoot) i obadvije odlično odgovaramo na stres. Baronesina prilagodba svakoj od nas više je nego vidljiva. Ona savršeno vlada s nama i u svakoj od nas prepoznaje vrline i mane, tome se prilagođava i tako dobije najbolje za sebe. Godinama to govorim i konjarima s kojima radim: stvorite svoju vlastitu komunikaciju s konjem bez obzira da li je konj vaš vlastiti ili tuđi. Naročito ako nemate svog konja nego radite s njim ili često jašete. Sigurno da treba poštovati zahtjeve vlasnika, ali komunikacija između konja i vas je samo vaša. Konj će uvijek odgovoriti ako se potrudite.

Jahanje u grupi udaljuje od komunikacije s konjem. Kad je više jahača stvaraju se dva mentalna krda. Krdo konja i krdo jahača. Jahači su zabavljeni jedni drugima i minimalno komuniciraju s konjima. Konji  u takvim slučajevima prestaju komunicirati s jahačem, kreću se po osnovnim komandama, a poneki ni to nego prate vođu. Nerijetko ljudi koji jašu uglavnom u grupi nisu ni svjesni propusta da ne upravljaju konjem nego da konj kojeg jašu slijedi onog prvog konja kojeg jaše dominantni vođa.  I kada pokušaju odjahati teren sami zateknu se u situaciji da ih konj ne sluša, ne ide kamo oni žele, ne mogu upravljati jer zapravo ne znaju, ne koriste fokus niti tijelo za komunikaciju. Viđala sam samouvjerene grupne jahače koji bi krenuli sami, nakon početnog mrcvarenja kada konj neće od štale (ne zna se zašto jer jučer je jahan u grupi i išao je bez probelma, pa kako sada neće!?) i kada ga nekako uspiju dobiti uz mnoštvo psovki i udaraca bičem da se udalje, evo njih galopom nazad nakon 10 minuta. Konju je puko film i vratio se, a jahač je izbezumljen što ga konj ne sluša i još ga je odnio u štalu protiv volje. Obično takvi napuste brzo klub, sretni što su živi, i onda se ili više ne pojavljuju ili jašu isključivo u grupi. A to je zapravo loše jer konji nas uče kako komunicirati, a to naučeno možemo primijeniti na ljude i tako napredovati. Konj traži mentalni angažman, ako ste se odlučili za varijantu konj partner onda svoje vodstvo namećete svojom energijom i pravilnim izborima. Kada to shvatite možete to primijeniti na poslu, u susjedstvu, u bilo kojoj grupi ljudi. Jaki ste iznutra, znate kamo idete i donosite promišljene odluke. Takve karakteristike moraju vas dovesti u pozicije voditelja ili osobe koju ljudi poštuju a sami ne znaju zašto. Naravno ako svoju naučenu vještinu primjenjujete svjesno. Ako i dalje s konjem radite dobro, a bauljate besmisleno u ljudskom društvu, stanite malo i promislite gdje radite greške.

Važno je odjahivati sam. Da, opasnije je jer se svašta može dogoditi. Ali zato danas imamo mobitele i uvijek možemo nazvati u pomoć. Uz to i kaciga je poželjna. Ako vam je dosadno jahati samima onda se malo zapitajte kakav vam je zapravo stav prema konju. Kad jašete „sami“ nikada niste sami nego ste s konjem. Ako imate ideju da gradite partnerski odnos s konjem, onda vam jahanje gdje ste samo konj i vi nikako ne bi trebalo biti dosadno. Ok, ne možete prepričavati tračeve, to konja baš i ne zanima, ali postoji komunikacija koja je bitna. Konji pokušavaju komunicirati s nama, ako s naše strane nema odgovora, onda oni odustaju. Zato već u štali reagirajte na ono što pokazuju. Ponekad je jednostavno, žedni su, kanta je prazna pa guraju kantu. Donesite odmah vode, komunikacija je uspostavljena. Ponekad vam pokazuju di su jabuke ili zob, dajte malo, da se zna da ste razumjeli, ali nemojte pretjerivati. Na terenu zajednički pratite stazu, ne koristite puno ruke jašite više s fokusom i kontaktom u sedlu. Ako ste negdje skrenuli krivo konj će pokazivati da nešto nije u redu. Pratite te znakove. Pratite kako to vaš konj komunicira s vama, s vremenom ćete biti sve bolji. Jahati samo u društvu konja, bez drugih jahača ne bi smjelo biti dosadno jer niste sami. I naravno, kada se vratite zahvalite na ugodnom terenu, prijateljstvu i pobrinite se da je konj sada očišćen, napojen, nahranjen i tek onda ga možete ostaviti na miru. Da, jahanje je dosta naporan sport. Kad i dođeš na cilj još sat vremena raspremaš konja i brineš se oko njega.

Ali što je bilo s Baronesom, Ivom, samnom i endurance planom? Propao je. Prvo što se dogodilo je da smo negdje sredinom kolovoza shvatile da je trka u Sinju otkazana. Šok i nevjerica. Ali, ajd, dobro, idemo dalje, tu je Zagreb. Ali i on nam je propao jer nekoliko dana prije same trke Iva je morala u samoizolaciju prijavljena kao kontakt oboljele osobe, a da sama nija bila bolesna. Samoizolacija je samoizolacija, pa smo onda i to propustile. Takav je život. No, ni jednoj nije žao. I ova situacija uči prilagodbi i prihvaćanju odustajanja kao dio života bez nepotrebnih drama. Utrošeno vrijeme sigurno da nije bačeno, ostvario se odnos s Baronesom koji i dalje raste svaki dan. Zanimljivo je i promatrati kako se Baronesa prilagođava nama i prihvaća naše različitosti. S Ivom je brža i dinamičnija, samnom kao da ide na izlet sporija je i voli hodati i razgledavati okolicu. A s obadvije ima pozitivni odnos i prilazi bez frustracija jer ni jedna ne nanosi bol. Ako se pitate što je s Gitom, s njom u povremene lagane šetnje. Korakom i na kratke ture, do 5 km. Ugodne su te šetnje, popričamo si malo, ponekad skupa hodamo, ponekad ona pase a ja zujim okolo. Gita je stari konj. A stari konji su fenomen novog doba. Doba u kojem su konji prestali biti radni i postali isljučivo sportaši i kućni ljubimci. Nekad nisi mogao pronaći starog konja. Ili bolesnog. Kad konj ne bi više mogao ljudi bi ga pojeli i to je prirodni tijek stvari. Danas je to drugačije, držimo ih i liječimo dokle to financije i duša dozvoljava. Starih konja je sve više. Kad je konj dugi niz godina s nama onda u tim godinama ima puno dobroga, naučio nas je jako puno o nama samima pa im to treba vratiti na neki način. I od starih konja možemo još puno naučiti, o smirenosti, prihvaćanju situacija. Ispada da Gita zna voditi krdo jer je iskusna i zna procijeniti opasnost, odnosno kada je sigurno biti na paši, a kada je bolje maknuti se. Svoje mjesto u krdu nije izgubila, dapače stabilnije je nego ikada, a kad joj neki dosadni mladi konj ili blesavac od ponija dojadi onda ga lijepo iskopita i izgrize pa je mir neko vrijeme. Reda mora biti, zar ne? A tko će bolje znati što je red od stare kobile u krdu.

Ovdje se obraćam onima koji tek razmišljaju o upisivanju u školu jahanja i neambicioznim, rekreativnim jahačim koji imaju konje zato što žele, jašu zato što ih to ispunjava, a svoje slobodno vrijeme provode u konjičkim klubovima zato što im je to postalo način života…

Jahanjem i konjima počela sam se baviti relativno kasno, u svojoj 32 godini i bila je to iznenada otkrivena strast. Moje je zanimanje za konje isključivo amatersko, a jahanje se svodi na rekreaciju. Međutim u godinama bavljenja konjima i konjarima stekla sam podosta iskustva koje sada dijelim s vama sličnima meni. Dakle, ovdje se obraćam onima koji tek razmišljaju o upisivanju u školu jahanja i neambicioznim, rekreativnim jahačima koji konje imaju jer to tako hoće, jašu zato što ih to ispunjava, a svoje slobodno vrijeme provode u konjičkim klubovima jer im je to postao način života.

Rekreativna jahališta i klubovi

Rekreativnih konjičkih klubova u Hrvatskoj ima mnogo i uglavnom su slični: imaju štale s boksovima za konje, društvenu prostoriju, uposleno osoblje i članove. Ono što im je svima zajedničko je to da se međusobno ogovaraju, osim kada se članovi raznih rekreativnih klubova sretnu na nekom konjičkom događaju tada svi međusobno padaju jedni drugima u zagrljaj prijateljstva. Ali krenimo redom…

Štale i boksovi za konje

Gdje god dođete, vlasnik će vam tvrditi kako je veličina boksa po američkim ili engleskim uvjetima, pod boksa napravljen je prema njemačkim ili švedskim standardima, hranilice i pojilice napravljene su baš kao kod najboljih konja arapskih šeika. Ako vlasniku ponestane države za usporedbu standarda, uvjeravat će vas kako je do nekih rješenja došao prema vlastitom dugogodišnjem iskustvu. U svakom slučaju, pri hvaljenu štale nikada ne nedostaje mašte. A mašte treba i vama jer su štale često puta neobične; boksevi raznih veličina; korišteni su svi mogući materijali; štala je vidljivo nekoliko puta nadograđivana, a prvotno nije ni trebala biti štala za konje, nego recimo farma pilića.

Vlasnik, učitelj jahanja, štalar i klupski konobar

Iako je ovdje navedeno nekoliko funkcija, veoma često je to jedna osoba. To može biti nezgodno jer je ta osoba doslovno rastrgana poslom i tako vječito nešto morate čekati: ako imate sat jahanja, učitelj je zauzet čišćenjem štale, ako želite popiti pivu, konobar ima baš sat jahanja, a kad vam pukne film i hoćete razgovarati s vlasnikom, on baš nekom kuha kavu. Odustajete od svega i odete svom konju u boks.

Ima štala gdje ove funkcije obavlja više osoba, što samo znači da imate više problema jer se morate raspravljati s više osoba. Vlasnika nikad nema: obično se bavi trkama ili uzgojem, ne vidite ga pa se ne možete ni žaliti. Štalari su posebna sorta, često puta radi se o nekom nezaposlenom susjedu koji voli popiti, a kad popije ima vlastite teorije o uzgoju konja. Najbolje je izbjegavati svaki kontakt. Učitelji jahanja su opet sljedeća posebna sorta koja jako voli nove učenice, a i one njih – tu više ne treba ništa dodati. Ako su to ipak neki zgodni, stasiti treneri, može vam biti samo žao što ste školu jahanja davno završili. Klupski konobar, ako nije vlasnik on, onda je to sigurno njegova žena ili dijete. Tako sve ostaje u obitelj, jedino kad se obitelj posvađa, s vama se grubo postupa i vi odmah znate da su nastupili „crni dani“. Odustajete od svega i odete svom konju u boks.

Društvena prostorija

Ako vam je dosta boksa i dovoljno ste se durili u njemu (što ionako nitko nije primjetio), možete otići u klupske prostorije. Ima ih raznih, ovisno od kluba do kluba, neke su stvarno prekrasno uređene i izgledaju više kao restoran, dok su druge u samoj štali pa su u ujedno i sedlarnik, a vi sjedite među jahaćom opremom. U nekim štalama društvene prostorije i ne postoje, što je dosta nezgodno je se morate odmarati  sjedeći na bali slame. Prostorije, ako ih ima, uvijek su pune ljudi i djece, obavezno ima u velikom broju pasa za koje nikad ne znate čiji su. No, dobro, važno je da imate gdje boraviti, kako biste u miru i na toplom mogli ogovarati. Pazite se, čim izađete iz klupskih prostorija ogovaraju vas.

Članovi

U ovom sportu stvarno ima čudaka. Zbirka likova koje nigdje ne možete sresti. Teško je to opisati – to čovjek mora doživjeti. Moram napomenuti da ja nimalo ne odstupam od navedenih karakteristika: čudakinja čiju vrstu je teže naći.

Inače, članovi se dijele na vlasnike konja pansioniste (korisnike usluge pansiona za konja) i na one koji nemaju konje ali dolaze jahati.

Potonji se opet dijele na one koji, upravo pohađaju školu jahanja i one koji su je završili pa sada plaćaju sate jahanja. Imate zanimljivih osoba koje možete sresti u klubovima, pa tako  nekima sve smrdi i sve im je prljavo ali ipak dolaze i zanovijetaju. Ima i jahača koji se boje jahati jer su pali  prije pet, šest godina, pa sada dolaze u klub i sjede u „full“ jahačoj opremi i piju kavu, obično su dosta kritični, najpametniji i dijele iritantne savjete. Rijetko jašu.

Sigurno je, međutim, da ćete među članovima pronaći istomišljenike i srodne duše; ovakva prijateljstva druženje u klubu i jahanje čine još ljepšim.

Dakle, možemo slobodno zaključiti, svi su rekreativni klubovi uglavnom međusobno slični, no ono što je meni važno je da konj ima dovoljno hrane i vode, boks redovito čišćen i da postoje veliki ispusti. Šalu na stranu: kad odabirem klub konj je ipak na prvom mjestu.

Škola jahanja

Uglavnom su sve iste. Postoje manje varijacije u broju satova i cijeni. Naučit ćete osnove jahanja, pri čemu dosta toga ovisi o učitelju jahanja, ali, budimo iskreni, mnogo toga ovisi i o učeniku. Ne bih htjela previše filozofirati, ali u ZENu postoji izreka: Gledao sam, ali nisam vidio; slušao sam, ali nisam čuo; tek kad sam učinio, shvatio sam.  Tako je i meni trener govorio, a ja niti sam vidjela niti razumjela, sve dok se nije dogodila nevolja. Tek tada postalo mi je jasno što trener pokušava „uliti“ u moju glavu. Stoga slušajte svoje učitelje jahanja: ne govore oni besmislice i nije im cilj da vas maltretiraju; sve ima svoju svrhu koja je i te kako važna u onom kritičnom trenutku kada postoji opasnost bilo koje vrste.

Konji

Ponekad, kada šećete kroz štalu čini vam se kao da ste otvorili encikopediju o vrstama konja.  Možete vidjeti svašta. Vlasnik vam, naravno, uvijek hvali životinje, ali pogled na konja kojeg hvali, ne uvjeri vas baš uvijek u istinitost njegovih riječi. Najbolji primjer je moja kobila.

Orka je (kad sam dobre volje) lipicanske pasmine, uzgojna kobila iz državne ergele, ujahana i zna osnove dresure. Ima snažno tijelo, dugi rep i prekrasnu grivu. Njena boja je pastrvasti medasti sivac. Hrabra je, temperamentna i ničega se ne boji, ne reagira na pucnjavu, ni kada iznenada prhnu fazani. Uvijek je prva, čak i kad niti jedan konj neće proći, ide moja Orka naprijed i svi za njom. Terensko jahanje na njoj pravo je uživanje. Voli jesti šećer, jabuke i mrkve.

Orka je (kad sam ljuta na nju) pasmine lipicanac, glupa je i tvrdoglava kobiletina koja radi što hoće. Zadnje noge duže su joj od prednjih, svijetle je boje i ne mogu očistiti mrlje od valjanja. Nervozna je, nikad ne stoji na mjestu i vrti se dok uzjahujem, uvijek mora biti prva i vuče me naprijed pa me bole ruke, kompetativna je i vječito se natječe s drugim konjima, a kada krene u trk, ne mogu je zaustaviti, pa smo već nekoliko puta pale u kanal. Osim toga, hoće ugristi i još k svemu tome, trpa u sebe sve što stigne – pojela bi i kore od krumpira – toliko je proždrljiva.

Razumijete, zar ne? Sve je stvar perspektive i raspoloženja.

Takvi su skoro svi rekreativni konji: imaju svoju dobru, ali i lošu stranu. Na vama je da uživate u dobrim i suočite se s lošima. Savladavanje lošeg dođe vam više kao test (vlastite) sposobnosti i strpljivosti. Kad me kobila iznervira, ipak si mislim da sam, kao čovjek, inteligencijom superiornija vrsta, i da moram pronaći način da sa životinjom izađem na kraj.

Kupovina konja

Odlučili ste nabaviti konja. Dobro. Čvrsto ste odlučili kako vas nitko neće prevariti. Pročitali ste hrpu literature, savjetovali se sa svima poznatima, obišli sve štale u Hrvatskoj ne biste li pronašli svoj ideal. Ali ideala nema, i očajni se vraćate kući. Čak ni cijena nije jamstvo da je konj dobar. Imam osjećaj kako se prodavatelji konja drže japanske poslovice: „Postoje tako dragocjeni trkaći konji, da se isplati nabaviti njihova kosti“, pa vam pokušavaju uvaliti mentalno prolupale, šepave rage za visoke iznose. „Ipak je taj konj imao super sportske rezultate“, uvjeravaju vas oni. Ali što to vrijedi, vama treba konj za rekreaciju, za jahanje po šumi i galop po livadama! Kad jednom kupite konja, i ta je životinja vaša, suočite se sa svim njezinim vrlinama i manama i uložite trud u nju. Budite uvjereni kako ni konju nije lako s novim vlasnikom.

Oprema

Osim konja, potrebna vam je i oprema za jahanje. Nije nužno da je oprema vrhunska, može biti i od nepoznatog proizvođača, važno je da je udobna. Opremu nabavljate sa svih strana, kupujete polovnu, odlazite u Austriju, naručujete preko Interneta, a sada, hvala Bogu,  i u Zagrebu možete kupiti sve što vam treba. Naravno, najveći je događaj odlazak u Veronu na Sajam konja i konjičke opreme i histerična kupovina po paviljonima. Što vam sve treba od opreme? Nije važno, samo kupujete i gomilate…Ipak, može se zamijetiti opća pojava u štalama: kvaliteta opreme obrnuto je proporcionalna jahanju, ili, što vlasnik manje jaše, to mu je oprema skuplja i više je ima.

Veterinar i potkivač

Veterinar manje-više, obično ste ljubazni prema njemu. Ali zato je potkivač vaše božanstvo, za njega ruku u vatru ako samo zatraži. Potkivači su rijetki, a potrebni. Često su neuhvatljivi i skloni lažnim obećanjima: kao – doći će, a onda se uopće ne pojave. Kad napokon dođu i potkuju, za cijenu ne pitate, jer važno je samo da opet dođe. Savjet: potkivaču se nikako ne smijete zamjeriti.

Prijevoz

Nemate prikolicu, a i da je imate, vaš auto je ne može vući jer je stara krama. Postoje osobe koje se profesionalno bave prijevozom konja. Nabavite njihove brojeve i dogovorite prijevoz. Obično su vrlo korektni. Ipak je jahanje sport koji zahtijeva veće izdatke i s time se morate pomiriti. Ne zanosite se idejom kako bi vam se više isplatilo da imate vlastitu prikolicu: nabava, registracija i održavanje prilično su skupi.

I na kraju

Kad se jednom upetljate u konjarstvo, nabavite konja i redovito pohađate klub, postajete ovisni i povratka u normalu više nema. A ako se počnete družiti s konjarima i izvan klupskog radnog vremena vaše je stanje kritično. Morate se suočiti s tim, kako su konji već odavno za vas prestali biti usputna aktivnost: oni su postali vaš način života. Iskreno, mene taj cirkus zabavlja i uživam u njemu. A ako još niste član konjičkog kluba i nemate konja, pa što čekate?

Još jedan dodatak iz 2021. godine

Ovaj je članak objavljen u časopisu Konjska snaga i to davne 2005. godine. Nije se puno promijenilo od tada, stanje je praktično isto. Odlučila sam ga staviti na blog jer neki sumnjaju u moj smisao za humor, što nije točno jer duhovitosti i ironije imam na bacanje još od davnih vremena, pa sumnjivcima posvećujem ovu staru ali aktualnu kramu od teksta. Ilustracije u članku su od autora Normana Thelwella, i bezvremenske su i duhovite baš kao i moj smisao za humor.

I žao mi je što više nema časopisa Konjska snaga jer je na neki način okupljao konjare svih kategorija i vrsta i bio vrlo informativan. Takav časopis nam jednostavno nedostaje. Inače nam literature nedostaje.

Konjima je u prirodi da se bace u trk kada smatraju da postoji prijetnja jer to im je jedina efikasna obrana. Jahač tog mora biti svjestan. Dakle, konji nam se ne inate, konji nisu glupi, konji su jednostavno takvi po svojoj prirodi. Razlika između čovjeka i konja je što je konj biljojed, a čovjek je u svojoj prirodi predator. I tu se jave nesuglasice. Na opasnost ljudi će zastati i procjenjivati što treba učiniti dalje, a konj će bezglavo pobjeći.  

Konji će uvijek reagirati na ono što im je čudno i misle da im predstavlja opasnost. U zadnje vrijeme puno sam u sedlu u kasnim satima, zapravo iza posla. Zimski dani su kratki, noć brzo padne i onda sedlam i jašem u mraku. Kako jašem na zagrebačkom hipodromu koristim stazu za trening, čuje se vreva grada jer nije kasno, u 19 sati je gusti mrak, ali život u gradu u to je vrijeme isto gust. Staza nije osvijetljena, ali svjetla automobila u prolazu stvaraju čudne sjene pa kobila stalno izbjegava imaginarne prepreke naglo skačući lijevo ili desno. Na meni je da ostanem prisebna i da pratim ritam kobile, čak i kad tako naglo skreće. Kako sama baš ne vidim stazu osim smjera, ostaje mi samo da vjerujem kobili da ona zna što radi. Ta fizička sljepoća prisiljava me da mentalno progledam i da nekako instinktivno pratim kobilu. Vježba zlata vrijedna jer moram vjerovati da bi mogla odjahati trening. Još je teže kada se počne spuštati magla. Ima čudnih noći, pola staze je u magli pola nije, pa jurimo kroz te oblake magle da bi iznenada izjurili iz sivog u tamu u kojoj se ipak ponešto vidi i drvo je opet drvo, a ne Godzila.

Noćna jahanja su zapravo izuzetno izazovna. Sa svojim konjima sam znala jahati zimska noćna terenska jahanja po zagrebačkoj okolici, krenem u kasno popodne i dok se vraćam s terena već je mrkli mrak. U glavi imam uvijek markiranu mapu kretanja i znam kamo treba skrenuti, kad i nešto zabrijem konji uvijek znaju kamo treba ići. Važno je znati prepustiti se u tim trenucima konjskom znanju i odluci. Važno je osjetiti kada konj pokazuje put i znati iskomunicirati u tom trenutku. Ni ljeti nije bolje, zbog vrućina znala sam kasno izlaziti na teren i vraćati se po mraku u štalu. Ponekad sam znala planirati jahanja prema punom mjesecu jer je vidljivost ipak bolja. A i slike koje se pojavljuju su čarobne, polja obasjana mjesečinom, drveće, putevi, mostovi, sve bi postalo srebrno. Strah? Uvijek si mislim da ni najgorem manijaku ne bi bilo svejedno da vidi kako netko jaše na konju po punoj mjesečini, galopira livadom i nestaje u daljini. Iako jednom mi je kobila priredila predstavu, jahala sam po Turopoljskoj šumi, po staroj rimskoj cesti koja je spajala Andautoniju (rimsko naselje na Savi, danas je tamo selo Ščitarjevo) sa Sisciom (današnji Sisak). Galopiramo nas dvije, Orka potkovana, iskre frcaju u mraku, jurimo tako kad ona iznenada stane, skoro sam ispala od naglog kočenja. Dakle Orka stane, malo stoji i zatim okrene glavu i gleda iza nas. Ukipila sam se, nije mi se dopalo to ponašanje, da je nešto opasno ona bi bezglavo jurila od opasnosti, a ovako stoji i samo gleda u nazad. Možda duh rimskog vojnika na pastuhu pa joj se pastuh dopada? Okrenem se i ničeg nema. Samo prazna makadamska cesta kroz šumu. Mrak. Tama. Bijela cesta, a sa svake strane visoka drveća. Hm. I onda potjeram u trk sve do sela. Nema više stajanja, iskre frcaju dok potkove udaraju po makadamu i tako do sela.  Svjetla iz kuća su me smirila, osjetila sam se sigurnije, prebacila u hod i smireno odjahala do štale. Nisam više išla u tom pravcu na noćno jahanje. Samo danju. I onda sam u dnevnom jahanju pokušala pronaći što je to moglo tako zainteresirati kobilu da bez straha stoji usred noći na staroj rimskoj cesti. Nisam saznala.

Noću ima čudnih situacija, mrak zamrači pamet i možemo se početi ponašati ko budale. Jednom sam u prosincu iz dosade otišla u popodnevnim subotnjim satima planinariti na Sljeme. Kao brzo ću, kratko do Grafičara i nazad, gore je to maksimalno sat i pol, dolje trkom i eto me do auta za 50tak minuta. Uzmem sa sobom i svoje pse. Do doma sam došla po danu, brzo presvlačenje, neki čaj i nazad dolje. Domar mi kaže: past će mrak brzo, imate lampu? Ma, imam, opremljena sam, osim toga to je tu blizu i znam put. Eh, da…blizu…znam put. U mraku je sve drugačije. Lampa je simpatična ali baca kratko svjetlo i nisam mogla od markacije do markacije, raskršća sam jedva prepoznavala, zalutala nekoliko puta, a put koji mi se činio inače ravnim odjednom je bio pun kamenja i korijenja preko kojeg sam se popikavala. Psi su se stisli i motali oko nogu, nikakva korist od njih. A onda me moj zamračeni mozak počeo plašiti još više, izmišljati neke slike, plašiti samu sebe, nisam se usudila okrenuti da ne bi vidjela manijaka iza sebe (baš hoda po planinarskoj stazi, zimi po mraku). Nisam si mogla pomoći. Planirani trk nizbrdo pretvorio se u bezglavo popikavanje. Kad sam se napokon dočepala auta panično sam sjela unutra i onda sam tako sjedila i gledala van ne usudivši se uključiti svjetla jer…što ako je čudovište iz Masakra motornom pilom ispred mene kad upalim svjetla? Hladnoća me prisilila da uključim auto. Pesi su se stisli na sjedalu i onak me gledali puni nade i povjerenja. Čuvari. Ne znam čega. Valjda znaju čuvati samo svoje zdjelice s hranom. Iz šume smo se spustili u grad…a grad u očekivanju Božića, ukrašen, osvijetljen, ljudi na ulicama, veseli, nasmiješeni. Pogledam na sat…tek je 18 sati. Irma ti si stvarno idiot.

Ipak sjetim se tog svog iskustva i imaginarnog straha kad jašem noću. Svašta sam onda izbrijala u glavi. Konju, koji je po prirodi plah, sigurno je još gore. Ne razmišlja konj o manijacima iz filmova. Ali predatori vrebaju noću. Konjske reakcije na tamu, sjene, grmlje su mi od onda nekako prihvatljive. Nisu mi baš opravdane, ali razumijem i prihvaćam ponašanje konja na noćnom jahanju.

Jahanje po magli je isto izazovno. Slično kao noćno, iz magle izviruju razne opasnosti i čudovišta, pa je tako čudni pas zapravo grm, a žirafa nasred polja je samo osamljeno drvo. Osim što magla stvara čudne oblike, obično je hladno i velika je vlaga. Dobro je zaštiti konju dio iza sedla, gdje su bubrezi, pokriti ih dekom. Deke za jahanje mogu se kupiti, a može se staviti i neka fleece dekica iz supermarketa koje su jeftinije. Jedino što deke za jahanje imaju nastavke za vezati uz sedlo, dok ove iz supermarketa mogu ispadati ako nisu dobro montirane. Konja uvijek treba zaštiti, njegovo zdravlje mora biti na prvom mjestu jer duže će onda potrajati i manji je trošak veterinara. Magla isto preispituje odnos jahača i konja. Ako je samopouzdanje nisko ne preporučam maglovite terene. Konji naglo skreću jer im je svaki panj, grm, drvo neprijateljsko čudovište, i treba ostati priseban i u sedlu u takvim uvjetima. Ali ima to svojih čari, vlada tišina u kojoj se čuje samo topot kopita, škripanje sedla i šuškanje jakne. Put naravno morate dobro poznavati jer vas skretanja mogu zavarati i odvesti na čudna mjesta. Uvijek je tu rješenje, a to je vaš konj kojeg samo pustite neka krene sam. Vraćanje može pojesti živce jer putanja koju će konj odabrati nije ona ista koju odabire čovjek, minute mogu biti beskonačne, mislite da jašete satima u nekom pravcu, a tek je prošlo pet minuta. Ali ako imate samopouzdanja, povjerenja u konja i dobro ste obučeni da se ne smrznete doći ćete do štale. Možete koristiti i sport track ili neki drugi program na mobitelu, samo što magla prikazuje zbunjujuće slike na terenu, a stalna trešnja na konju ne omogućava da dobro vidite ekran i kamo trebate ići. Ima još jedan problemčić koji nije zanemariv, a to je da su žene loše u orjentaciji u prirodi. Muškarcima to bolje ide. Zašto je to tako, ne znam, ali sam se već više puta uvjerila da muškarci instinktivno znaju kamo treba ići i rjeđe se gube od žena. Ponekad ako sam u društvu muškog konjanika samo prepustim vodstvo i ne komentiram, samo pratim. Pokazalo se kao dobro rješenje. Ako baš hoćete drage konjarke možete se prepirati i dokazivati, ali besmisleno je.

Jahač i njegov konj. Jahač mora imati samopouzdanja. Mora vjerovati svom konju. Mora imati partnerski odnos. Mora imati dovoljno otvoren um za nove mogućnosti i komunikaciju. Jahanje noću ili u magli, naročito ako ste sami, test je vještine jahanja, kondicije i sposobnosti orijentiranja. Konji su nervozniji u takvim situacijama, ali i to ima svoje čari. Još ako ste ovisnik o adrenalinu kao ja, onda u sedlo pa u mrak sa svojim konjem.