Druga Parelli radionica

I napokon došao je i taj famozni prvi vikend u listopadu 2015 i dugo najavljivana radionica kreće. Prijavljeno jako puno ljudi, imali smo i polaznike iz Srbije što mi je bilo jako drago, a inače je svekupni broj osoba bio iznenađenje i za instruktoricu Terri. Grupa je mješovita po znanju, ima skroz početnika, onda onih s nekim znanjem i nas nekoliko s više položenih levela. Zato smo bili podijeljeni u nekoliko grupa s kojima se radilo naizmjenično. Moj je radni vikend počeo već u petak popodne i trajao sve do kasnih sati u nedjelju.
Petak
Odmah poslije posla do ranča Minas Anor i prvi ponovni susret s Terri. Krenuli smo raditi s Gitom i nakon što sam pojasnila Terri trenutne probleme s Gitom slijedi prvi šok. Iako sam bila uvjerena da je Gita left brain introvert, nakon konzultacija s Hanom (isto mojom instuktoricom), Terri smatra da je Gita više right nego left brain introvert. Što to znači? To znači da se taktika rada s Gitom mijenja. Ajoj.
Subota
Raspored radionice je otprilike ovakav, ujutro kratko predavanje, zatim prijepodne rad sa zemlje s konjima u dvije grupe, pauza za ručak, popodne rad iz sedla (ili sa zemlje, ovisno o stupnju poznavanja metode), kraj za taj dan.
Prijepodne rad sa zemlje.
Mijenjamo pristup, kod right brain konja ne koristim faze 3 i 4. Opet ajoj. Izuzetno mi je teško, sve ide jako sporo, a Gita nikako da se opusti i pokrene. Priznajem da sam postala depresivna i vrlo nemirna iznutra jer mi novi pristup nije odgovarao i debelo mi je žderao živce. Nakon prvog djela koji me doslovno pregazio kao vlak odmah na konzultacije s mojim instruktorima Hanom (Bobinac) i Mariom (Ivančić), oboje prisutnima na radionici. Oboje me malo smire i natjeraju da prihvatim situaciju i tražim rješenja.
Pauza za ručak
Ali ja sam sva izmučena iznutra. Razgovaram s Terri za vrijeme ručka, ali onako o svemu, o krivoj prognozi jer je trebalo biti sunčano, a padala je kiša, o hrvatskoj hrani i hrvatskim porcijama koje su velike pa je Terri zbunjena, o vinima jaskanskog kraja i naravno o Giti…o mojoj introvertiranoj tvrdoglavoj do boli lipicanki Giti gdje krivi postupci dovode do zatvaranja u sebe i do laganog otpora.
Popodne rad iz sedla
Gita je malo bolje, a i ja sam bolje. Više mi se sviđalo jahanje i zadaci koje smo imali u sedlu. Vidim da i drugi uživaju. U mojoj grupi nas je 4, Hana i Perun, Adriana i Lucky, Maja i Anabella, ja i Gita. Konji su opušteniji, Gita više ne obraća pažnju na promatrače (sudionike radionice koji samo gledaju) i više je koncentrirana na mene. Inače imamo još jednu grupu: Nataša i Anor, Slavica i Aton, Saša i Magna, Tamara i Goldi. S te dvije grupe Teri radi naizmjenično, naravno imamo i velik broj promatrača kojima Teri isto pojašnjava što radimo, zašto to radimo i onda mi sve to što Teri kaže provodimo u praksi s više ili manje uspjeha.
Večer
Za taj dan smo gotovi. Prilično sam mentalno iscrpljena, opet maltretiram Hanu i Maria i tražim odgovore na svoja pitanja i na sve ono što me muči. Moji instruktori su sjajni, bez njih ne bih mogla dalje. Od Maria dobijem i nekoliko savjeta, čudnih na prvu, ali kako je večer odmicala, tako su sve više sjedali na svoje mjesto. Hana traži da bolje sagledam Gitine reakcije i da u tim reakcijama tražim odgovor na pitanja.
Dio sudionika radionice otišao je kući, a veći dio nas okorjelih konjara ostalo je spavati na ranču Minas Anor. Zna se što slijedi…konjarski tulum…s pivom i konjarskim pričama koje su dosta slične ribičkim. Hrane ko u priči, ima još i kolača, torte, bučnice…Kasno se ide spavati, dan je bio dug, a ispred mene je još drugi dan radionica. Usprkos umoru idem spavati među zadnjima. Mislim si zaspat ću odmah, ali nije baš bilo tako, glava puna misli, tijelo puno alkohola. Ipak san dolazi, onaj duboki.
Nedjelja
Na takvim mjestima kao što su konjarska događanja uvijek se svi budimo rano. Ni sada nije bilo iznimka. Jutarnja kava uz draga lica prijatelja i konjarska trabunjanja.
Kreće predavanje
Pojašnjavanje Horsenality – ili kako prepoznati karakter konja, a prema karakteru odrediti način rada. U prostoriji potpuna tišina, osjeća se da je to prava tema. Svi sudionici pažljivo slušaju, proučavaju karte s upitnicima kako odrediti karakter svog konja. Ne, nije važno koje je vrste konj. Važno je kojeg je karaktera i važne su smjernice kako onda raditi s takvim konjem i kako prilagoditi sebe svom konju.
Prijepodne rad sa zemlje
Promijenila sam taktiku, Gita odgovara pozitivno. Vidno je opuštenija i drugačija. Terri to isto primjećuje.
Pauza za ručak
Ponovno s Terri, komentira mi kako je Gita bolja od jučer. Ručku nam se pridružuje Mario, sad svi žvačemo i razgovaramo. Mario se smije dok tumačim Terri svoju novu taktiku jer zna da sam primjenila njegove savjete od jučer. Ipak pojačala pritisak, ali sam dala više vremena za odmor, više sam dala vremena Giti za razmišljanje i prihvaćanje situacije.
Vidim i grupu sudionika radionice okupljenih oko Hane koja im tumači kako se ispunjava i čita Horsenality karta za konje. Horsenality je pun pogodak i revolucija u konjarenju, drago mi je da to ljudi razumiju i da pažljivo prate Hanine instrukcije.
Popodne rad iz sedla
Nakon ručka dala sam si dužu pauzu, onako neobaveznu, uz kavu. Razgovori nisu bili vezani uz radionicu, nego uz naše konjarske svakodnevne probleme i ponešto tračanja. Osjećam pune baterije i sedlam Gitu. Sigurnija od prijepodnevnog pozitivnog pomaka nastavljam istom taktikom. Terri mi pokazuje još neke vježbe. Gita je još bolja, daleko je to od savršenog, ali je sve bolje i bolje. Za kraj Terri organizira barell competition, trčanje oko bačvi u parovima, pa tko brži. Gita i ja smo osvojile odlično četvrto mjesto (od četiri natjecateljska para). Nije važno to što smo bile zadnje nego što je Gita živnula i na samom kraju počela trčati do cilja i to onako pravo, natjecateljski. Digla je publiku na noge koji su počeli žustro navijati. Odličan kraj za jednog introvertnog konja.
Završna riječ i kraj radionice. Još se onda poslije muvamo, pijemo pivu, jedemo ostatke kolača, pizze i ćevapa. Pakiranje i polako odlazak. Terri odlazi u Britaniju, a mi svi ostali ćemo se uskoro opet sresti na nekoj od radionica.

Prva Parelli radionica u Hrvatskoj

Negdje početkom 2013. godine, nakon niza godina previranja i traženja pravog pristupa konju, negdje početkom te 2013 intezivno sam se počela baviti Natural Horsemanship disciplinom. Još u tim prvim mjesecima bilo je dosta lutanja oko pristupa i dosta nerazumijevanja kako provesti taj pristup. Onda je održana prva Parelli radionica u Hrvatskoj i to je bio presudni trenutak za daljnji rad. Ta prva Parelli radionica održana je 08. i 09. lipnja 2013. godine u KK Casanova, Pušćine kraj Varaždina, a radionicu je vodila Terri Martinus, licencirani 3* Parelli instruktor.
Nisam tada imala pravu sliku što je to Parelli metoda, čula sam za 7 igara i imala sam neku mutnu predodžbu stvorenu usmenom predajom i nekim površnim pregledavanjem interneta. Radionici sam se pridružila nešto iz znatiželje, nešto na nagovor prijateljice koja je već položila dva Parelli ispita.

Radionica je trajala dva dana, znači morala sam se preseliti u konjički klub koji nije bio blizu mojem domu. Bio je to pravi konjarski izlet, onako kao kad se ide na višednevno jahanje, ali ovaj puta edukacijski izlet. Okupila se vesela ekipa entuzijasta koja je čvrsto odlučila u dva dana nešto naučiti o konjima i odgoju konja. Što se mene tiče, naučila sam puno. Zapravo u potpunosti sam promijenila pristup i ta je radionica odredila moj daljnji smjer.
Kao prvo, Parelli nije samo rad sa zemlje. To je i jahanje konja na siguran način. Naučila sam da sama odgajam svog konja za jahanje i to sve pod stručnim vodstvom i kontrolom iskusnih instruktora. Konja odgajam kroz igru i razumijevanje, prvo sa zemlje, a zatim to znanje primjenjujem u sedlu. Onda još to sve proširujem tako što komuniciram s konjem bez povodca ili Liberty. Lakše mi je bilo naučiti rad sa zemlje jer se takav rad u Hrvatskoj svodi na lonžiranje. Zapravo mi je svih 7 igara bila novost i to je bilo nešto što nisam prije poznavala. Učila sam praktično od nule. Zato je rad u sedlu bila prava muka jer sam morala izbiti stare navike i probiti neke barijere i predrasude stvorene neznanjem a tako uobičajene u Hrvatskoj.
Metoda traži uzjahivanje s povišene površine, a ne sa zemlje. Kod nas je takvo ponašanje sramota jer se smatra nesposobnošću. Metoda traži uzjahivanje na konja s obje strane. Kod nas je jedino dozvoljeno i dopustivo konju priči i uzjahati s lijeve strane. Tako se radilo nekad jer su jahači nosili mačeve, iako mi već odavno nemamo mača običaj uzjahivanja s jedne strane je ostao. Metoda traži još svašta nešto, nemoguće opisati u jednom malom blogu. Ono glavno je da metoda traži promjenu u mentalnom pristupu jahača jer jahač je odgovoran za ponašanje konja. Prihvaćanje odgovornosti vjerojatno je najteži dio koji osoba koja se misli baviti konjima na kvalitetan način mora učiniti. Konji nisu glupi, nego su naše poruke nerazumljive i komunikacija nije dosljedna. Hoćete li ostvariti uspjeh u Natural Horsemanshipu morate upravo to učiniti, prihvatiti krivicu ako je vaš konj “loš konj”, ako je problematičan ili ako vam je ulio strah u kosti.

Radionica je započela s predavanjem i odmah se dogodila prekretnica jer je uvodno predavanje bilo o Horsenality ili karakteru konja. I odmah oduševljenje u meni. Oduvijek mrzim onu našu podjelu prema vrsti i porijeklu konja. Oduvijek duboko u sebi znam da se konji razlikuju po karakteru i naravno u trenutku kada dobijem potvrdu o toj teoriji mom zadovoljstvu nema kraja. I onda još na predavanju čujem kako ovisno o karakteru ovisi i pristup.

Bilo je još puno toga što sam naučila u ta dva dana. Uglavnom sam se čudila, ali mi je svako pojašnjenje postupka fino sjelo i bilo mi je kristalno jasno. Nakon radionice nastavila sam sa Parelli metodom. Taj vikend u lipnju u Casanovi bio je presudan. Dva dana edukacije, upoznavanje s novom metodom, druženja, večernjih tuluma, spavanja po nekim čudnim mjestima. Stvorila sam i nova prijateljstva koja do danas traju.