Pridavanja ljudskih osobina konjima

Najčešći uzrok nesporazuma u komunikaciji je pridavanje ljudskih osobina konjima. Nesporazumi počinju kad ponašanje konja tumačimo kroz ljudsko ponašanje i još pri tome dodamo vlastite projekcije, ono što smo naučili kao mali i mislimo da je to ispravno. Kako to izgleda? Odmah ću reći u obranu ljudskog roda da za takve postavke nismo krivi. Krivi smo kada ih nastavimo podržavati.

Kako to počinje?

Svi znamo priču o Crvenkapici. U njoj zločesti vuk prvo pojede baku, a onda se još bezobrazno presvuče u bakinu odjeću, stavi kapicu na glavu, legne u njezin krevet i čeka Crvenkapicu da dođe u bakinu sobu ne bi li je pojeo. Još i odgovara na glupa pitanja Crvenkapice. Nije vuk po svojoj prirodi zao, on je mesojed i mora uloviti da bi preživio. Niti se presvlači u spavaćice, a još manje da bi razumio pitanja i odgovarao lažljivo na njih. Kad odrastemo znamo da su to gluposti. Ali…ali, negdje duboko u nama ostane ideja da životinje razumiju ljudski govor, odgovaraju na njega i prema potrebi ponašaju se kao ljudi. Generalno nam ostaje u podsvijesti da je vuk mračno zlo koje ne želimo sresti u šumi jer je opasan. I u stalnom sukobu čovjeka i vuka, pastira i predatora, mi kao ljudi navijamo za ljude, želimo da se vukove ubije, da ih se odstrani, da nekamo nestanu, a ne uzimamo u obzir njihovo pravo na život i opstanak. Vuk u Crvenkapici je neka tama, crna kmica koja nam želi zlo.

Uzela sam priču o Crvenkapici i vuku, no toga ima puno više, puno je dječjih priča, knjiga, diznijevih filmova gdje životinje progovaraju ljudskim glasom, ponašaju se kao ljudi, rješavaju problem kao ljudi. Pri tome se ne uzima u obzir njihova priroda, najgore je što se ne uči o toleranciji i spremnosti prihvaćanja drugačijeg i na neki način apstraktnog. Vukovi imaju svoj svijet, svoju komunikaciju, svoje socijalne odnose, ponašanje koje se razlikuje od ljudskog. Trebali bi to poštovati, pronaći u sebi snagu koja će odbaciti ideju da se oni NE ponašaju kao ljudi i ne presvlače u spavaćice. Tako to počinje, kao malima usadi nam se ideja da su životinje i njihovi odnosi kao ljudski i tako se onda ponašamo prema životinjama, ne razumijevajući njihovu prirodu i ne dajemo im ni priliku da komuniciraju s nama na drugačijem nivou od onog što smo naučili.

Gdje su tu konji?

Prema konjima se ponašamo upravo na taj način, na naučeni iz dječjih priča i filmova. Skloni smo reći onu: joj, pa samo što ne progovori. Znakove straha, izbečene oči, smrznute konje od straha tumačimo si da kak je baš miran i sladak ovaj konjić, a kada se konj brani od našeg pritiska, lošeg postupka, nanošenja boli i pokušava se od nas odmaknuti bijegom, brani se nogama, propinje ili radi grbe onda se često čuje: on to meni namjerno i jako je zločest. Nije konj zločest, on se brani od naših postupaka koji mu nanose bol ili mu rade stres. Mi ne razmišljamo o njihovim socijalnim odnosima, o prijateljstvima koje stvaraju, odnosima s drugim bićima njihove vrste na apstraktni način. Pod apstraktnim mislim na ideju da o tome ništa ne znamo i da baš zato što ništa ne znamo pristupamo otvorenog uma i mogućnosti da je ono što oni rade drugačijem van naše pameti i znanja.

Konji ne govore. Rijetko se glasaju. Konji su u prirodi plijen i glasanje privlači predatora. Ranjeni, bolesni, povrijeđeni konj trpi bol u tišini, ne glasa se. Kada bi se glasao i stenjao, tada bi privukao predatora i dao mu do znanja da je lagan plijen. Kada se konja mamuza do krvi ili udara bičem, on se ne glasa jer je to njegova priroda ne privlačenja još većeg zla. A mi si to tumačimo da ga to ne boli. Ali boli ga. Osjeti konj muhu koja mu sleti na leđa. Kad ga ubode obad ne psuje i ne jauče nego šutke trpi. A mi mu pridajemo ljudsku osobinu: ako ništa ne kaže onda je sve u redu i zapravo ga ne boli. Mi urlamo na obada čim ga vidimo, a kamoli da nas ubode…onda je to drama bez premca s dosta psovanja, skakanja, bolnog jaukanja i zapomaganja. Konji to NE rade.

Ipak, postoje signali boli, nelagode, žalosti, na nama je da ih pokušamo shvatiti, uočiti, i tako se ponašati, pružiti im razumijevanje maksimalno koliko možemo bez da dajemo ljudsku osobnost.

Konji se inače jako trude. Oni nas stalno promatraju i pokušavaju razumjeti naše ponašanje. Ne komuniciraju glasovno, ali komuniciraju mentalno i fizički. Pod mentalno misli se na telepatiju. Konji su telepate. I mi smo isto, ali smo tu osobinu potisnuli jer se najviše oslanjamo na govor i riječi. I to opet ne slušamo dobro, nismo pažljivi prema drugoj strani nego si riječi sugovornika tumačimo na svoj način pa često ulazimo u nesporazume. To je onaj dio iz djetinjstva kada nam kroz bajke tumače kako bi se trebala ponašati druga strana i što to druga strana misli. Jer mi znamo što vuk misli i to mišljenje je jedino ispravno. Nemamo u sebi ideju tolerancije i otvorenosti za drugo i drugačije. Nismo krivi što su nas tako naučili kao male, krivi smo kada kao odrasli i dalje nastavljamo takvim putem komunikacije.

Da, konji nas promatraju i zbog toga znaju kad dolazimo k njima u kakvom smo stanju. Prepoznaju stres, radost, strah, nelagodu, opuštenost i često puta o nama znaju više od nas samih. Njihov um je otvoreniji od našeg i silno se trude da razumiju naš svijet iako im je apstraktan. Bolji su komunikatori s ljudima nego što smo mi komunikatori s konjima. Često puta ništa ne razumijemo nego neki proces riješimo pridavanjem ljudskog ponašanja: on mene mrzi ili to mi radi namjerno. Ne, oni odgovore na naše psihološko stanje. Ako vas je strah u sedlu, konj to zna jer osjeća naš strah, ali njegov postupak nije: e, baš ću sada bjesomučno trčati da bi jahača bilo još više strah. Ako je jahača strah, konj to prepoznaje i pita se zašto je jahača strah i od kuda dolazi opasnost. Od opasnosti se bježi, neću čekati da opasnost dođe i da je vidim jer ako čekam možda me ubije i pojede, bolje je otići što dalje. Zato ne sjedajte u sedlo ako se bojite. Strah je neprijatelj vama samima, ne možete pobjeći od straha niti ga sakriti. Strah se rješava postepeno i najčešće radom sa zemlje i stvaranjem partnerskog odnosa s konjem.

Po svojoj prirodi konji su blagi, nježni i inteligentni. Biraju svog vođu dobrovoljno, prema procjeni ponašanja i znanja kojeg neki konj pokazuje. Starije iskusnije kobile znaju gdje je voda, znaju gdje je dobra paša, razumiju opasnost i kada ona prestaje. Drugi konji se jednostavno priklone takvoj kobili i ona postaje vođa. Oni konji koji su nasilni u krdu, od njih se odmiču i izoliraju ih. Priroda je veliko prostranstvo, ima dovoljno mjesta za odmicanje. U zatvorenom prostoru, kao što je ispust, ako je neki konj zloćudan i udara druge od njega se oni mirniji ne mogu odmaknuti jer su zatvoreni ogradom. Ne mogu izolirati takvu budalu i otići nekamo drugamo sa svojim istomišljenicima nego moraju trpiti agresivca. A mi promatrajući takvo stanje u krdu volimo reći da je baš taj koji mlati sve Alfa i vođa krda. Nije. Drugi se ne mogu odmaknuti od njega. Ali mi, naviknuti da su u ljudskom društvu agresivni vođe, naviknuti da su oni dobri uvijek na dnu, a oni loši pobiru vrhnje, takve odnose i osobine pripisujemo konjima i ponašanju u krdu. I jako volimo znati tko je Alfa u krdu u ispustu. U divljem krdu Alfa je nešto drugo, to je konj koji zna i koji ide nekamo a drugi se odlučuju da li će ga pratiti. Može se dogoditi i da promijene mišljenje i krenu pratiti nekog drugog konja jer se pokazalo da je drugi odveo na bolji pašnjak. Alfa u konjskom krdu nije ni bogat niti ima neke posebne benfite od tog statusa. Ni ne zna da je Alfa po našem kriteriju jer ti kriteriji ne postoje u konjskom svijetu. Konj je jednostavan i ide tamo gdje zna da je bilo dobre trave i puno vode, ako netko ide s njim u redu, ako ne ide, opet u redu.

Što učiniti?

Ima toga jako puno kada pridajemo ljudske osobine konjima. Teško je biti otvorenog uma i odbaciti ideju što to druge vrste misle…da misle drugačije od naše vrste. No, to bi nam trebao biti zadatak: da dozvolimo ideji drugačijeg da bude naš komunikator. Nije to lako. Može se dogoditi da nakon ovog članka odete do svog konja i buljite u njega zbunjeno ne znajući kako dalje i što sad treba učiniti. Ali i to je bolje razmišljanje od razmišljanja da znate sve o svom konju. S vremenom stičete neka znanja o načinu komunikacije i sve bolje komunicirate. To je proces koji traje i nikad nije završen, zato se nemojte bojati jer konji su bolji od nas, više opraštaju, spremni su na nove početke i toleriraju gluposti koje radite u komunikaciji s njima. Ako se trudite oni će vam dati šansu. I to svaki dan i svaki puta kad im priđete.

Primjera pridavanja ljudskih osobina životinjama ima jako puno. Taj način razmišljanja je naučen, potaknut u djetinjstvu, na žalost kroz razne bajke i dječje priče. Naravno da je to pokušaj da nas se kao djecu nauči da razumijemo opasnost kao što vuk predstavlja zločestog manijaka koji želi naškoditi malim curicama. Ali to je i dvosjekli mač jer nas uči o netoleranciji prema životinjama, uči nas da je njihov svijet jednak našem a nije. Kao odrasli trebali bi povući granicu između pouke u dječjoj priči i otvorenosti uma prema drugačijem. To je na neki način i naša odgovornost. I ma koliko to bilo teško i zbunjujuće još uvijek je bolje od naučene tuposti uma i duha.

Postoje li šaptači konjima?

Ako shvaćate šaptanje doslovno tada šaptači ne postoje. Međutim ako šaptanje shvaćate kao onu nevidljivu komunikaciju, telepatiju koja postoji između čovjeka i konja, tada šaptači postoje. I znate što? To može biti svatko tko se druži s konjima.

Jer svatko tko je u kontaktu s konjem u jednom trenutku shvati da konj „zna“. Zna naše raspoloženje i unutarnje stanje. Ljudima možeš lagati, konjima ne. Riječi su inače problematične jer ih možemo tumačiti kako hoćemo zato ljudi često žive u nesporazumima. Samo što konj ne postavlja pitanje, pogleda nas i točno zna.

To konjsko poznavanje ne bi bilo dramatično kada se cjelokupni odnos ne bi gradio upravo na tome. Konj nas vidi kakvi smo i prema tome se ponaša prema nama.

Najčešći problemi koji otežavaju komunikaciju s konjem

Strah. Ako je jahača strah, i konja je strah i reagira bijegom. Volimo si to tumačiti kao konjski inat, ali to nije tako jer konj tumači strah jahača kao opasnost koju ne vidi i ne razumije, ali u naravi konja je bijeg od opasnosti prije nego je stvarno i uoče. Strah jahača manifestira se fizički kroz ubrzane otkucaje srca, duboko disanje, nekontrolirane pokrete. Koliko god mislili da se to ne vidi, konj osjeća takvo ponašanje i reagira instinktivno: ako je jahača strah mora biti neka opasnost zato je bolje bježati što brže.

Nervoza i stres. Nervoza konjara koja se lako pretvori u agresiju jer brzo puknemo i prag tolerancije je niži na što konj reagira otporom. Isto je i sa stresom. Ne želi biti s nama i pruža razne oblike odbijanja što opet tumačimo kao inat i bezobrazluk.

Nanošenje boli. Neki konjari misle da su udaranje, bič, mamuze normalno ophođenje s konjem. Ponašaju se prilično agresivno i na svaku najmanju grešku na konja kreću bolnom korekcijom. Greška koju vidi čovjek nije greška koju vidi i konj. Često puta konj ni ne razumije da je napravio grešku po ljudskom kriteriju i dobije neugodnu lekciju koju ne doživljava kao korekciju nego kao besmisleno udaranje i maltretiranje. Naravno da je konj prema takvoj osobi rezerviran ili uplašen.

Tuga. To je stanje koje je vrlo teško kod ljudi i može se pretvoriti u agresiju ili u depresiju. Ni jedno nije dobro i konj nam pristupa s nepovjerenjem i takvo ponašanje tumačimo kao otpor. Međutim postoji i tuga koju konj razumije i ostaje kraj čovjeka pružajući utjehu na svoj način, svojom prisutnošću i tišinom koja bruji emocijama. Svojim mirom smiruje i pomaže čovjeku.

Prihvaćanje odgovornosti i autentičnost

Ta neka neugodna raspoloženja utječu na konja, njegovo ponašanje i odnos s nama. Konjari koji ne preuzimaju odgovornost za svoja stanja i reakciju konja na takvo ponašanje imaju problem u radu s konjem. Nerijetko na konjski otpor čovjek odgovori sa strahom. Konstantni strah kod jahača uznemirava konja koji je zbog toga nemirniji jer mu nije jasno od kuda dolazi taj strah, postaje još nemirniji a jahač još uplašeniji. Stvar se pogoršava dok ne dođe do točke pucanja i raspada sistema. Tako konjari sve manje jašu, prodaju konja ili ga zapuštaju. Ponekad potpuno odustaju. Neki se pokušavaju boriti na krivi način, to su oni koji uporno idu jahati i onda vrište i boje se svakog trzaja jer misle da ih konj mrzi i da će ih ubiti. Konju to nije na kraj pameti, ali ne razumije tu histeriju jahača i reagira burno.

I tak, ušli smo u krug iz kojeg ne možemo tako lako van. Koji bi bili koraci da spasimo sebe i konja?

Prihvatimo vlastitu odgovornost za ponašanje konja. Naše psihičko stanje, ono unutarnje, duhovno (ne verbalno jer konja riječi ne zanimaju) je ono što konj vidi. Ako smo loše konj na to reagira. Ne inati se, nije bezobrazan, nego reagira nepovjerenjem i brigom za samog sebe jer mu nije jasno što se događa. Popravimo sebe i konj će se promijeniti.

Konj nas stalno promatra kako bi što više znao o nama. Potrudite se da i vi njega promatrate kako bi što više znali o njemu. Pri tome mu nemojte davati ljudske osobine, nego se potrudite odbaciti svoja znanja o običajima i ponašanju ljudi. Zamislite da imate biće s druge planete o kojem ništa ne znate i sada se trudite razumjeti njegovo tijelo, pokrete, um, emocije, komunikaciju. To je biće koje ne govori, kome su slova apstrakna, riječi besmislene, matematiku ne pozna, ali je inteligentno i jako dobro vas razumije. Razumije vas bolje od vas samih, od prijatelja i bliskih ljudi, možda vas samo mama još tako dobro kuži kao taj konj.

Vlastita autentičnost. Autentičnost je ono što smo mi. Naša izvornost. Na žalost autentičnost je ometena raznim faktorima, ugušena je društvenim normama, iskvarena raznim pritiscima kako bi trebali živjeti, izgledati, što bi trebali raditi, pa čak što bi trebali željeti od svog života. Puno je ljudi izgubljeno jer im je autentičnost potisnuta. Problem je što se ona ipak pojavi i tada pojedinac ima problem s društvom i okolinom, pa ju brzo pod pritiskom gurne gdje je i bila: negdje duboko u sebe. No, konj vidi našu autentičnost ma koliko ona bila skrivena za društvo i nas same. Vidi našu izvornost, ne mogu ga zavarati slojevi nametnutog ponašanja i očekivanja. Ako nismo u kontaktu sa svojom autentičnošću odmah smo u sukobu s konjem. Naravno da će autentična osoba lako uspostaviti kontakt s konjem. Zapravo i s bilo kojom drugom životinjom, to su one osobe kojima životinje prilaze i najčešće su malo čudni po društvenim normama. Tome zapravo trebate težiti, nema veze ako se premetnete na stranu posebnih, vjerojatno će vam život biti bolji općenito, ne samo s konjem.

Metode

Osim rada na sebi, radite i s konjem. Osnove su rad sa zemlje kao što je sinhronizacija pokreta, bezglasovna komunikacija kroz razne zadatke, promatranje ponašanja, nagrađivanje koje je ugodno konju kao neki njemu dragi dodir ili hrana. Dogoditi će se da u nekom trenutku prestanete izgovarati glasovne naredbe nego ćete jednostavno razumjeti što konj hoće i on će razumjeti što vi hoćete. Na tom stupnju nestaje otpora i stresnog ponašanja kod čovjeka i konja. Postajete šaptač. Iskustvo takve komunikacije prenosite na druge konje, ujedno širite svoje znanje i postajete sve bolji i bolji. Onak ko pravi šaptač konjima.

Jesen, zima…

Eto, baš volim jesen i zimu uz konje. Znam da mnogi prevrću s očima kad pomisle na kratke dane i hladnoću, a meni je čarobno. Toplo se obučem, dobre cipele ili čizme i onda u štalu. Volim kad je zemlja tvrda i suha od hladnoće, a na grančicama grmlja i onoj visokoj travi skuplja se mraz. Konjima se vidi dah dok njihovo disanje stvara oblačić tople pare oko njuške. Vlada ona neka ugodna zimska tišina i čujem svoje korake i šuškanje jakne kad tražim svoju kobilu u maglovitom ispustu. Konji su zajedno u krdu u takvim danima i onda podižu visoko glave kad vide da netko dolazi, ali se ne miču. Čim me prepozna, Gita krene prema meni: konjska sjena koja kroz maglu polako dolazi. Krdo se ne zabrinjava nego nastavi svojim poslom, prebire po rijetkoj travi ili stoje uz bale sijena i čupkaju neki sebi fine travke.

Gita većinu svog konjskog vremena provodi vani u ispustu, a i boks joj je zatvoren s tri strane i otvoren s jedne s malom samo njenom terasom ispred boksa. Boravi na hladnoći i zato pusti gustu zimsku dlaku ugodnu na dodir. Nije ju baš romantično čistiti, ali ne zamaram se više s time, dovoljno je da nema blata i neke druge zmazanoće. Dok stavljam sedlo ono je tvrdo od hladnoće i škripi. A kad sjednem u njega i krenem kasom onda škripi još više. Ponekad mi se čini da samo zvuk mojeg sedla para zimsku tišinu livada i šuma.

Dani su sve kraći, sve do one kulminacije oko Božića i Nove godine kad je mrak već u pola pet, ali ima nečeg lijepog u tim zimskim danima. Volim jutarnje magle, mraz ili snijeg na terenu ili kad odem na terensko jahanje rano popodne i onda me lagano počinje hvatati sumrak. Topla odjeća i cipele štite od hladnoće i vlage, a kretanje konja dodatno zagrijava. Zimski dani uvijek su nekako magloviti i livade su zato magične i pomalo zamućene. Tišina je posebno izražena, čujem konjske korake, kopito koje u kasu udara po tvrdoj smrznutoj zemlji. U hodu smo Gita i ja bešumne i u magli ponekad iznenadimo srne koje kad nas napokon spaze prvo stoje i gledaju ne prepoznajući oblik, a onda se daju u trk. Procijene valjda da je bolje otići nego čekati da im priđemo. Na tim zimskim jahanjima vidim svašta i ništa. Ali su sve slike umirujuće i u trenucima stresa volim ih se prisjećati kako bi vratila unutarnju ravnotežu. Nikad ne idemo brzo kako se Gita ne bi previše oznojila i zimska dlaka ovlažila jer se onda u štali dugo suši. Hod, kas, tu i tamo kratki kenter, pa opet kas i lagani hod do štale.

Nisam uvijek sama na tim jahanjima. Znam da puno ljudi ne voli jahati u ovakvim uvjetima, ali ima i onih koji uživaju i u tome. Tako se nađem s Ivom na pola puta jer ona dolazi iz druge štale i onda uživamo zajedno. Kas ili kenter uz rijeku ili po mrazu maglovite livade. Ponekad se i smrznemo jer previše pričamo a premalo jašemo u tempu. Ali i kad se smrznemo kasnije se smijemo tome dok na mobitelu “analiziramo dan” iz toplih stanova.

Povratak u štalu. Malo sam ukočena od hladnoće, a i godine čine svoje. Ne smeta, i to mi je ugodno jer eto, još mogu svašta i još mogu uživati. Zrak je hladan, tišina i dalje vlada, čuju se samo zvukovi štale, netko otvara, zatvara vrata od boksa, netko prolazi s tačkama punim konjskog gnoja, netko jaše u manježu, netko čisti i priprema svog konja za nešto. Čuju se i razgovori, odzvanjaju riječi, ali ne čujem smisao. Nije mi to važno i onako su samo konjarske teme. Ili konjarski tračevi.

I kad raspremim Gitu odem do klupske prostorije, gdje je topla peć. Koliko grije teško je reći. Uvijek je isto…kad uđeš na prvi mah je toplo, a onda nakon nekog vremena više nije. Ne treba predugo sjediti, po zimi se treba što više kretati. I u toj prostoriji uvijek netko stoji uz peć i u tišini grije ruke. Konjari ulaze i izlaze, skidaju ili navlače kape i rukavice, komentiraju hladnoću, komentiraju konje, razmišljaju da li pojačati zob ili sijeno ili oboje. Vječita rasprava da li je dobro konjima po zimi dati kukuruz ili nije. Psi i mačke obavezno spavaju u blizini vatre. Kad netko otvori vrata psi podignu malo glavu da vide tko je to, ipak su čuvari. Mačke ni to. One su posebna sorta, možda sanjaju miševe, a možda fine mačje konzervice. Klupska peć je na drva. Privilegija je za nas ljude iz stanova s centralnim grijanjem stajati uz peć u kojoj pucketa vatra. Skuham čaj, ponekad ima i kuhanog vina, ali treba voziti do doma pa s vinom oprezno. Zima je doba keksića, skoro svatko ih peče i uvijek netko donese kakav mirisni kolačić s cimetom, orasima, čokoladom, marmeladom…izbor je šarolik. Ne smeta ni što su neki malo zagorjeli i polomljeni. Sve to nekamo nestane onako uz čaj i kuhano vino.

Božić je posebna priča. Božično jutro je tiho u cijelom gradu nakon burne noći. Čak je i radio u autu nekako tiši nego inače. Štala je prijepodne uvijek prazna, nema konjara, slavili su negdje. A meni je to baš najdraže, ta tišina i hladnoća, zvuk otvaranja vrata boksa i onda konjski koraci i kopita koja odzvanjaju po betonskom podu. I onda opet u sedlo koje škripi u kasu. Ako je snijeg onda je sve još bolje i ljepše. Pravi je dar prirode kada pahulje lete dok s Gitom prolazim livadama. Nema tog tuluma koji mi može zamijeniti taj mir i tišinu. Tako je već godinama, uvijek odlazim na božićno jahanje.

Uživam u jeseni i zimi. Nisu to doba samo blata i kiše. To je doba mirovanja, tišine, sporijeg ritma, vrijeme kada punim baterije. Trenuci koje me udaljuju od politike, ekonomije, korupcije. I kad nakon zimskog dana dođem kući ugodno je sjediti u toploj sobi i čitati knjigu. Ili samo leći na krevet i opustiti se i u glavi vrtiti slike s terena, iz štale, prizvati miris konja i sedla. Postam i koju fotku na fejs. Važno je samo ne uključiti televizor. I sve će biti u redu.

Posvećeno mojoj konjarskoj prijateljici Andrini Jakušić koja se uvijek bori s blatom i hladnoćom u svojoj štali. Ali znam da kao i ja uživa u svemu što je vezano uz konje, oko konja i s konjima i to u bilo koje godišnje doba.

Kako se konji orijentiraju u prostoru?

Danas koristimo mobitele na jahanju i različite tracking programe koji nam mogu pokazati gdje se nalazimo i u kom pravcu se moramo kretati. No, kako se konji orijentiraju? Konji na neki način znaju kamo idu i gdje se nalaze. Ovaj blog ima za cilj da bolje razumijete konja ili ako izgubite mobitel ili ga niste ponijeli da se možete sigurno vratiti kući. Svim jahačima je poznato da konji brže idu prema štali, a sporije od štale. Postoji i priča da kad se izgubiš onda pustiš konja da te odvede u štalu. Na početku moje konjarske karijere, prije 20tak godina, stariji konjari govorili su mi da su to gluposti. Kao mlađa po stažu vjerovala sam u ono što kažu iskusniji. Sve do jednog dana.

Put prema zapadu

Dakle, bio je zimski kratki dan. Bilo je i snijega, ne previše, onako više komadi po njivama, a po traktorskim putevima po kojima smo išli bilo je samo duboko blato. Dan hladan, ali sunčan. Krenula sam nešto kasnije na teren, mislila sam biti ću kratko, tek toliko da se razgibam i nadišem svježeg zimskog zraka. Ne znam što mi je bilo da sam tako jašući odlučila skrenuti na stazu koju ne poznam. Iako uvijek nove staze markiram u glavi pamteći slike specifičnih oblika ili pojava na stazi kao npr. neobično drvo, kamenje, križ i slično, nekako mi je to taj dan promaklo. I tako sam nakon nekog vremena shvatila da ne znam gdje sam. Nije mi to baš bilo zabavno jer dan je zimski i kratak, hladno je, polako je počelo smrzavati na tlu, blato je postajalo kruto i nezgodno konju za hodati. Osjećala sam i hladnoću u stopalima i prstima i onako sam se pitala da što mi je to sve trebalo. Onda sam pokušala okušati sreću i pustiti konja da ide kamo želi računajući da će me ipak odvesti u štalu. Tada sam imala Orku, jednu zgodnu lipicanku s đakovačke ergele, jako pouzdanu i neustrašivu kobilu. I tako krene Orka nekim svojim putevima. Za moj pojam kretanje joj je bilo suludo. Krenule smo preko nekih livada, pa kroz grmlje, preko nekih kanala. No kako je bio zalazak sunca shvatila sam da se mi krećemo prema suncu i da je ono stalno ispred nas. Dakle, idemo na zapad i štala je negdje na zapadu. I onda mi je postalo jasno: konji ne koriste puteve i staze koje su ljudi izgradili nego se kreću najkraćom stazom prema štali. Zato je iz moje ljudske perspektive kretanje Orke bilo suludo. No, ona je točno znala što radi. Sunce je zalazilo, pustila sam Orku da ide kako misli da je najbolje. Ostala sam u sedlu puna povjerenja, bilo mi je hladno, ali bila sam sigurna da ćemo doći doma. I onda smo u jednom trenutku izbile na područje koje je meni poznato i krenule smo po stazama koje znam. Bilo mi je žao Orke jer je njoj sada moje ponašanje sigurno izgledalo suludo. Na kraju smo došle u štalu, bio je već pao mrak, smrzla sam se, ali beskrajno zadovoljna novom spoznajom.

Iskoristite orijentaciju konja

Od tada sam počela koristiti to iskustvo. Konji znaju kamo treba ići, ali jahač mora znati i prepoznati kada konj pokazuje smjer. Radila sam i eksperimente, na raskršćima pri povratku namjerno bi krenula krivo kako bi vidjela reakciju konja i prepoznala je kada stvarno bude „frka“. Nije loše da i sami probate ovakvu vježbu.

U šumi zna biti posebno teška orijentacija, može vam se lako dogoditi da besmisleno kružite i ne možete van. No, konj uvijek zna i nekoliko me puta sam konj izveo iz šume svojom nepogrešivom orijentacijom. Istina da sam bila sva izgrebena i raščupana od granja jer nismo išli po stazama, ali bi se uvijek „spasile“. U svemu tome potrebno je poznavanje konjskog ponašanja, čitanje signala kada konj pokazuje da nešto nije u redu i da treba ići tamo, a ne simo, i treba imati povjerenja u konja s kojim ste vani na terenu.

Neka se konjarke ne ljute, ali muškarci imaju puno bolju orijentaciju na otvorenom prostoru nego mi žene. To dokazuju mnogobrojna istraživanja, a i moje je iskustvo takvo. Ako ste u društvu muškog jahača pustite ga neka vodi, ali ako idete same onda je konj ili kobila partner koji će vas sigurno odvesti doma ako su vam misli odlutale i niste pazile gdje idete. Naravno, tu je uvijek mobitel koji možete iskoristiti za povratak. Ako ste ga uključile. I ako ste ga ponijele.

Kad te Horse Agility izvuče iz nezgode s konjem

Veliki sam ljubitelj terenskog rekreativnog jahanja. Volim otkrivati nove staze, a volim jahati i po ustaljenim stazama i pratiti promjene po godišnjim dobima. Često puta idem sama, ponekad imam društvo drugih jahača, ponekad je pas samnom. Uglavnom, nikad mi ne dojadi.

Taj dan jahala sam sama i to po stazi koju sam puno puta prošla. Plan je bio od štale doći do kompleksa jezera, proći uz najveće koje su ribiči prozvali Ontario i zatim doći do rijeke Save. Jahanje uz Savu ima posebnu energiju i mirnoću, a na pojedinim djelovima rijeka ima šljunčane plaže. Na jednu takvu dolaze šetači s psima, a ponekad se spustim s Gitom jer put vodi strmom obalom do vode. U lipnju obalno drveće gusto je obraslo lišćem i grane naprave uzak tunel kroz koji se mora proći strminom dužine dvanaestak metara. Nije problem jer nije nam prvi puta. Obično siđem s Gite i vodim je na ruku kroz taj tunel od gustog bilja. Gita nije zadovoljna, ali ide. Tako i ovaj puta. I kada smo sišle do same rijeke ispostavilo se da je plaža udaljeni sprud, a između spruda i obale teče brza riječna voda. Voda je bila tamna, duboka i brza…Sava je nabujala i pokazuje svoje opasno lice. Nemoguće je bilo zagaziti u Savu, a zbog uskog puta nemoguće je bilo okrenuti se nazad. Stajala sam tako na obali, u tunelu od granja i razmišljala što sada učiniti. Nisam još bila panična, ali me adrenalin počeo lupati sve jače i osjećala sam pulsiranje u glavi i snažne otkucaje srca. Mislim si: No, baš si se lijepo uvalila, a dan je bio tako nevin do sada. Promatrala sam i opcije da Gitu okrenem, ali granje je bilo gusto i u glavi sam vidjela razne scenarije kako se Gita zapetljava, pokušava iščupati, paničari, pada u Savu i slične drame. Ne znam koliko dugo sam tako tumbala što napraviti, a onda je plan spašavanja smislila Gita: krenula je u rikverc kroz tunel uzbrdo. Prvih nekoliko metara je odlučno išla unazad što me oduševilo jer zapravo je Gita čupala mene van iz problema. No, onda je vjerojatno zbog dužine uspona izgubila samopouzdanje i stala. Ali se moje samopouzdanje vratilo jer je Gita očito radila sve što smo učile na Horse Agility vježbama: i hod unazad i uske prolaze i uske tunele i znala sam da Gita sve zna samo joj treba malo poticaja. Tako smo nastavile uzbrdo sve do samog kraja. A pred kraja imala sam dovoljno sabranosti da snimim i mobitelom uspon. Kako je izgledao uspon u rikverc možete pogledati ovdje: https://www.youtube.com/watch?v=Y1Lw3g0wb8E

I kada smo se našle na otvorenom i sigurnom opet je sve izgledalo dobro i pozitivno. U daljini vidjelo se jezero Ontario, a na njemu ribiči i njihovi šatori i kamp prikolice, jedan dron je provokativno lebdio zrakom, a nekoliko avanturista pokušalo je letjeti padobranom na vjetar oko jezera. Nakon nešto hoda s Gitom ponovno sam sjela u sedlo i jahala uz jezero. Grupa njemačkih ribiča htjela se fotkati samnom i Gitom pa sam im izašla u susret. Dan je opet bio bezbrižan, a noćna mora koju smo proživljavale prije nekoliko minuta kao da je samo bila ružan san.

Vježbe sa zemlje važne su za terensko jahanje

Postoji čitav niz vježbi sa zemlje koje poboljšavaju motoriku konja, grade njihovu psihološku stabilnost i grade odnos s čovjekom na partnerskoj bazi. Priča koju sam u gornjem tekstu ispričala upravo je takva. Sigurno da je u manježu ponekad bedasto konja učiti da radi ovo ili ono, no nikad ne znate kada će vam to dobro doći. Gita je u neugodnoj situaciji pokazala da nije panična, da ima dobru motoriku i upotrijebila je ono što zna raditi, odnosno ono što smo toliko puta “tesali” u manježu, a svakako je i preuzela inicijativu nudeći rješenje problema dok sam bespomoćno stajala i buljila u nabujalu rijeku. Te vježbe ne moraju biti dosadne i naporne. Horse agility pruža mogućnost da postavite stazu s 10tak vježbi i da ih onda sve obiđete u točno određenom nizu, a da pri tome ne dosađujete konju ni sebi. I onda vam jednog dana pomognu u kriznoj situaciji, baš kao što su pomogle i meni.

Individualni pristup konju u stvaranju boljeg konja – restart

Ovdje ne obrađujemo sportske treninge nego razvoj odnosa s konjem kako bi postao siguran za jahanje na terenu ili manježu ili sve ono što biste željeli raditi. Konj nije stroj koji nakon upotrebe parkiramo u garažu. Konj je biće koje zahtjeva pažnju, brigu i komunikaciju. Loš odnos s konjem dovodi do niza problema koje tumačimo kao neposlušnost. Često ta neposlušnost izaziva nezadovoljstvo i strah. Nerijetko se dogodi da onda rekreativni vlasnici ne jašu jer im se strah uvukao u kosti. Prijateljstvo koje je trebalo biti jedna lijepa priča završi se prodajom. Konj kod novog vlasnika ima loše navike, a stari vlasnik duboko u sebi nosi razočaranje neuspjehom.

Ali…to ne mora biti tako. I konj i konjar mogu učiniti restart svog odnosa. Restart konja možete napraviti kod svakog konja bez obzira na njegove godine, bez obzira koliko dugo se poznajete i bez obzira da li je taj konj vaš ili odlazite u neku štalu. Ukoliko konj nije vaš opet možete razviti pozitivan odnos bez obzira na njegova iskustva s drugima i može se dogoditi da je konj „poslušniji“ vama nego vlasniku, pa vas vlasnik zbog toga i otjera. No, na takve stvari morate biti spremni sve dok se ne upustite u odiseju vlasništva.

Ono što vam treba je Individualni Edukacijski Program (IEP) za svakog konja posebno. IEP se sastoji od nekoliko elemenata koje morate uvažiti prije nego ga isplanirate za konja, a oni su

Detektiranje problema. Jasna slika o tome što želite učiniti s konjem npr. dobar terenski konj
Karakter konja. Određivanje da li je konj introvertiran, ekstrovertiran, ima panične reakcije koje se ne smiruju ili se smrzne od straha. Važno je prilagoditi svoj karakter s konjem. Ako je konj ubrzan i vaši treninzi moraju biti energičniji (pozitivno energičniji) kako mu ne bi bili dosadni. Ako je to konj koji je spor tada je energija treninga s manje energije ali vrlo odlučna. Kod smanjene energije radite sve sporije i s više čekanja, ali nemojte se pretvoriti u usporenog čudaka jer to isto može konja uplašiti.
Detektiranje ograničenja. Svaki konj ima neka ograničenja koja su fizička i ponekad ne može nešto učiniti jer jednostavno to fizički ne može, npr morate više raditi na svijanju u jednu stranu. To uvijek morate uvažiti jer konj će se truditi odraditi zahtjeva ali ako mu je to teško nemojte ga zbog toga kažnjavati ili biti frustrirani da imate nesposobnog konja jer to nije točno.
Comfort zona. Svaki konj ima comfort zonu koju bi trebalo pronaći. Do kuda se s nekom radnjom može ići a da to ne predstavlja konju problem u smislu da ne odbije rad. Comfort zone konja mogu biti čudne ljudima i teško je prihvatiti da je neka radnja koja je nama jednostavna konju je takav problem da izaziva neugodu. Cilj je da se comfort zona širi, odnosno radom konj je sve više tolerantan prema neugodi i ne zabrinjava ga više.
Nagrađivanje. Odredite što je nagrada konju tijekom rada. Da li je to češkanje ili komadić omiljene hrane odredite sami ali prema afinitetu konja. Ono što vi mislite da je nagrada ne mora isto tako misliti i konj. Razmislite o nagradi i prilagodite je konju kako bi dobili rezultat, a ne svađu i nezadovoljstvo.
Trening plan s podjelom na manje segmente/dijelove. Trening neka ne bude više od 10 minuta, neka bude više puta u tjednu. Trening dijelite na manje dijelove koji su jednostavni ali s vremenom postaju kompliciraniji i zahtjevniji.
Komuniciranje konjem. Odredite komunikacijski znak za neku radnju. Znak koji je uvijek isti za jednu radnju. Ako je „cmoktanje“ znak za iči naprijed onda to nemojte upotrebljavati za stani, privlačenje pažnje ili ubrzavanje jer to naravno zbunjuje konja i ne zna što hoćete.
Konji se sinhroniziraju u krdu. Konji vole sinhronizaciju. Zato se sinhronizirajte s konjem. Počnite s jednostavnim radnjama kao koraci. Kad vi koračate i konj korača, ako ubrzate i konj ubrza, ako stanete i on stane. Radite to sa zemlje i uz opušteni povodac. S vremenom kada vi krenete u kas i konj će kasati uz vas, ako naglo stanete i konj će stati, okrenete li na lijevo ili desno i konj će uraditi isto, krenite u nazad i konj će unazad. I tako u nedogled. Skinite ular i krenite na liberty, testirajte svoju sinhronizaciju s konjem bez ulara i povodca Sinhronizacija izgrađuje vaš odnos s konjem i za njega postajete prijatelj u krdu, a ne čovjek koji stalno nešto nerazumljivo traži i onda se dere bezveze ili udara bez da je razumljivo zašto.
Neka treninzi budu kratki ali s punim fokusom na radnju i punom koncentracijom na konja. Ne postoji mobitel u tom vremenu, ne razmišljajte o poslu, o ljudima koji vas u trenutku gledaju. Razmišljajte o radnji i u glavi imajte čistu, jasnu ideju što bi sada trebalo odraditi.

Zaključno: imajte individualni pristup konju. Za svakog konja pripremite njegov program prema smjernicama. Nemojte očekivati rezultate brzo. Isti će se pojaviti kroz vrijeme. U međuvremenu iskrsnuti će i novi. Takav je život konjara koji su rekreativci. Ali zato ste kupili konja: da biste naučili nešto o sebi i spoznali svoja ograničenja ali i pomaknuli svoje granice i napredovali. Jer sve što ste naučili s konjem, naučili ste i o sebi.

Pokaži mi svog konja i reći ću ti kakav si

Davno sam čula tu izreku od jedne starije konjarke. Bila sam još sama zelena u konjarskom svijetu i pomalo zbunjena, a onda mi je ta fina, pametna gospođa pojasnila u par rečenica: Mogu ti drugi pričati što hoće, s konjem treba ovako, onako, konj treba ovo, ono, no kad ga vidiš s konjem odmah znaš da li su priče koje govori ispravne ili su samo prazne riječi.

Čitajući fejs grupe i savjete često puta se sjetim te rečenice: Pokaži mi svog konja i reći ću ti kakav si. Poplava je osoba čija su usta puna pametnih savjeta. Ponekad zvuče tako pametno da si misliš kako je ta osoba iskusna i puno zna. Onda već u ozbiljnijoj komunikaciji shvatiš da s konjem ne može ništa važnije kao odjahati teren, odraditi manjež bez straha i panike, pa čak ne mogu ni voditi konja do ispusta. Neki ni nemaju konja nego jašu tuđe. I to povremeno. Bitno da su im usta puna pametnih savjeta.

Prije bih povjerovala takvim pričama, sada odmah prekidam i pitam di je konj i ispitujem što može s tim konjem i onda čitam između redaka. Niti jedan konj nije idealan, niti jedan odnos između čovjeka i konja nije perfektan, ali kad mi netko kaže da konja ima dvije godine i čujem onu finu notu straha u glasu…prestajem slušati i pristojno se udaljujem.

Treneri i kako ih odabrati

Formalno obrazovanje za trenera i učitelja jahanja prilično je rijetko u Hrvatskoj. Postoji obrazovni sistem u sklopu HKS (Hrvatski konjički savez) koji ima neku glavu i rep, u sklopu Saveza za terapijsko jahanje…i to je nekako sve. Školovati se može i izvan Hrvatske, licence izdane od FEI, ili od organizacija koje su stekle ugled i ostvarile pozicije u konjarstvu kao npr Parelli, OLHA, te daju međunarodne licence za trenere.

Treneri mogu biti školovani i mogu ipak biti loši. Treneri mogu biti neškolovani i jako dobri. Ništa nije garancija kvalitete. Za mene osobno je kriterij konj. Kako se konj ponaša, koliko ima opreme na sebi, da li je ta oprema agresivna i prisiljava konja na neki položaj tijela ili ga sputava da ne čini neku nepodoštinu. Oprema na konju mi govori sve. Npr. ako trener nije u stanju riješiti neagresivnim metodama dizanje glave kod svog konja nego mu je za to potreban martingal, onda takav trener meni nije potreban.

Osim opreme gledam i da li se trener natjecao u disciplini koju trenira. Nisu mi važni rezultati nego količina nastupa jer mi to govori o kontinuiranom radu, treningu, spremnost na ocjenjivanju rada od treće strane, način svladavanja stresa, razumijevanje za probleme organizacije itd.

U svakom slučaju ne volim plaćati neznanje ili lažno predstavljanje, pa uvijek prije konačne odluke kod koga ću trenirati dobro razmislim.

Jahaća dozvola i druge licence

Treba odmah reći da jahaća dozvola nije obavezna. Ali ju je dobro imati i cijenim ljude koji su pristupili ispitu. Ispit za jahaću dozvolu priprema se u sklopu HKS-a i oni je izdaju. HKS je konjička organizacija koja je član FEI koji je međunarodna organizacija i pokriva (organizira ispite za licence i natjecanja) slijedeće sportove: preponsko jahanje, dresura, endurance, zaprege, eventing (konjički višeboj). Da biste se natjecali u tim disciplinama morate imati jahaću dozvolu i nakon toga položiti još licencu za odabrani sport.

Jahaća dozvola je jedan zgodan ispit na kojem pokazujete osnovno znanje u konjarstvu. Sve što mislite da znate izložite ocjeni sudaca i oni kažu “da, to je u redu” ili “dajte još malo ponovite gradivo”. Cijenim osobe koje su izašle na ispit i položile te stekle ovu dozvolu jer s pokazale spremnost da svoju vještinu izlože ocijenjivanju a ujedno su uložile trud u svoje znanje. Za jahaću dozvolu možete se pripremati bilo gdje, kod bilo kojeg trenera, ali na ispit izlazite kada je organiziran od strane HKS-a u nekom od konjičkih klubova koji je član ove organizacije. Nisu svi klubovi članovi jer to nosi određene financijske i organizacijske obaveze zato nemojte nikome zamjerati ako se nisu učlanili ili ako traže od vas nadoknadu za učlanjenje jer i sami imaju dosta troškova.

Konjička natjecanja

Natjecanja su zapravo test za jahača i konja. Prisiljavaju da izađete iz poznate okoline koja nas uljalju u vlastitu sposobnost pa nas onda nepoznata okolina i konkurencija postavi na pravo mjesto. Na natjecanju se vidi gdje smo i što smo, a i kako je konj odrađen. Da li je frustriran i uznemiren pa onda imate loš rezultat ili je pun povjerenja, samopouzdan i opušten i takvo stanje doprinese dobrom rezultatu i unutarnjem zadovoljstvu jahača.

Dobar odnos s konjem

Naravno da je dobar odnos s konjem najvažniji, što god radili, da li je s vama zbog rekreacije, sporta, terapije… Konj je i vaše ogledalo. Smiren, opušten, pristupačan, ljubazan konj, onaj koji prilazi a ne bježi u ispustu, koji se u stresu smiri jer ste u blizini trebao bi biti cilj svakog konjara. Po svojoj prirodnoj naravi konji nisu agresivni ni zli, ako postanu takvi onda je tu čovjek kriv. Ako se propinju, udaraju, grizu, bježe onda je to rezultat frustracije iza koje stoji ljudski nerad i neznanje. Treba imati na umu da kada vas vide s vašim konjem ljudi ocjenjuju po staroj poslovici: Pokaži mi svog konja i reći ću ti kakav si, i to ocjenjuju bilo na podsvjesnoj ili svjesnoj bazi.

Horse agility radionica u udruzi Pegaz, Rijeka

Radionica je bila u subotu 17.11.2018. u Rijeci, a mi smo iz Zagreba i zato smo krenule u petak odmah iza posla na put. Ovaj puta bila je Iva Bernik samnom, frendica kojoj sam ove godine bila logistika u endurance utrci i s kojom treniram Horse Agility u pripremi za endurance. Ako se sjećate bilježimo pobjedu na utrci na 40 km, a ovaj puta koncentrirane smo na agility igre.

Dakle, u petak navečer nakon posla prvo utovar naših igara, zastava, hula hupa, najlona, pomične zavjese, spužvastih tuba, naših osobnih stvari i krećemo. Zima je i već je mrak, ali Rijeka je zapravo blizu i već u 21 bile smo na Liscu, brdu iznad Rijeke gdje smo noćile kod Tamare Sremec koja je član udruge Pegaz i s kojom se poznajem godinama. Tamara ima naravno konja i uređenu kuću u starom kvarnerskom-seosko-brdskom stilu tako da možete povući svojeg konja, smjestiti se kod nje i jahati vikendom, za neke praznike, za godišnji ili što vam već padne na pamet i tako uživati u novim terenima i poznanstvima. A dobro i kuha, večerale smo izvrsnu juhu od bundeve i popile malo previše čašica medovice pa vrlo veselo krenule na noćenje. Društvo su nam činili još i pas Točko i mačka Dolfica, a konja Makija koji živi vani u laufu tu večer nismo vidjele iako smo ga tražile baterijom.

Naravno u subotu ujutro buđenje je rano, Pegaz nije daleko, ali treba doručkovati, navući toplu odjeću, postaviti stazu i dočekati sudionike radionice. Jutro je hladno, a posebno je dojmljiv šum vjetra kroz crnogoričnu šumu s okolnih vrhova. Još smo jednom probale pronaći Makija, ali ništa od toga, on je negdje u svom laufu.

Pegaz Rijeka, udruga za terapiju i aktivnosti s konjem nas je oduševila. Veliki prostor, trava, drveće, voćnjak, potok, klupske prostorije, engleski boksevi, ogromni manjež. Dan sunčan, ali puše bura i prilično je hladno. Navukla sam sve 3 jakne koje sam ponijela, kapu, rukavice, naočale i kad me ugledala Nikolina (predsjednica) onako u jaknici stoji i kaže: Pa, zar je tako hladno?…(Uf, pa da, kako kome, zar ne?)

Iva i ja smo stazu postavile uz pomoć volontera Pegaza, nekako uspjeli učvrstiti najlon, ali nam je zavjesu vjetar uporno prevrtao. Zastave su marljivo lamatale spremne za svoju ulogu scary cornera (strašnog kuta). Onda smo upoznale konje s kojima ćemo raditi (jer radimo s klupskim konjima, pa što znaju – znaju) i magaricu Jagodicu s kojom nećemo raditi ali smo je morale češkati i malo porazgovarati s njom. Skupili su se volonteri – članovi udruge, pridružili su nam se i prijavljeni iz drugih klubova.

Krenuli smo prvo s predavanjem o karakteru konja, o konjskom vidu, fizionomiji, opremi i bla bla, postalo je i malo toplije pa sam skinula dvije jakne i kapu. Vjetar je i dalje raznosio manješki pjesak i na poligonu je sve lamatalo tako da se cijeli pretvorio u scary corner. Konji su bili super, svi sudionici odlični. Prvi dio je bio posvećen Horse Agility-u, zatim pauza, pa onda Equagility i na kraju završna riječ. Dan je prošao u trenu, mi smo skupile svoje stvari i zatim u auto pa nazad u Zagreb.

Pozitivna energija tog dana napunila je i naše baterije. Nismo bile umorne po povratku i onako se čudile jedna drugoj u autu. Moramo još jednom zahvaliti Pegazu Rijeka, Nikolini, Tamari, svim sudionicima i super dobrim konjićima koji su se kao i uvijek trudili. Jedino nam malo žao što Tamarinog konja Makija nismo vidjele. Eh, taj veliki lauf…

Horse Agility: Skok preko prepreke

Skok nije klasičan kao kod preponskih vježbi. Koristimo niže prepreke, od 30 do 50 cm i vodič vodi konja na povodcu pri skoku. Cilj je da konj skoči smireno i u punoj kontroli vodiča

Oprema

Ular, povodac dužine 3,5m – 4m, prepreka, kasnije može i duže od 7 m. Prepreka može biti bačva položena bočno, komad debla, složite više starih karnistera ili kanti jedne uz drugu. Prepreka je od 30 do 50 cm visoka, ali što je uža to je navođenje konja na istu teže.

Kako raditi vježbu

Početna faza

Vodič može i ne mora skočiti zajedno s konjem. Na početku stavite manju visinu i probajte s konjem u hodu, zatim u kasu zajedno s njim prići prepreci, istu onda možete zajedno preskočiti ili neka konj skoči a vodič prođe pored. Može biti dosta naporno i kondicijski zahtijevno za vodiča.

Viša faza

Neka konj sam skoči, a vodič ga navodi na prepreku trčeći paralelno ili kasnije na dužem povodcu od 7 metara, može stajati na jednom mjestu a konja navodi na prepreku i skok. Konj kruži (slično lonžiranju) oko vodiča i u jednom dijelu kruženja preskače prepreku.

Konj mora biti smiren i smireno prilaziti prepreci, ne smije žuriti niti skočiti previsoko. Ako pokuša pobjeći nakon skoka imate problem i niste vježbu odradili kako treba.

Equagility

Ako je konj dobro svladao ovu vježbu sa zemlje, tada je napravite iz sedla. Hodom, kasom, pa i kenterom ako je moguće. Konj ne smije bježati već smireno prilaziti i skočiti. Nakon skoka smireno nastaviti u tempu koji ste zadali. Naravno odradite to na bitless ili na rope halter/obični ular ili na neck rope. Stavite kacigu, vodite računa o svojoj sigurnosti i sigurnosti konja, ne pretjerujte i ne glupirajte se. Cilj vam je teren i neustrašivi konj, a to se ne postiže na silu i ubrzanim radom, već postepeno i kroz vrijeme.

Rad sa zemlje poboljšava koordinaciju i motoriku konja, gradi mu samopouzdanje i razvija komunikaciju između konja i čovjeka.

Horse Agility: Scary corner ili strašni prolaz

Scary corner ili strašni prolaz je zapravo improvizirani prolaz u obliku kuta ili samo prolaza gdje se obje strane nalaze zastave, vrećice, najlon ili sve ono što leti, šuška i što inače plaši konja. Cilj je naravno da se konj nauči na ovakve zvukove i objekte kao bi se što manje bojao ili uopće prestao bojati.

Oprema

Ular, povodac dužine 3,5m – 4m, zastave (velike i male), vrećice, najlon i slično. Zastave možete napraviti sami. Radim ih od starih marama koje više ne nosim. Iskoristite i navijačku euforiju oko sportskih prvenstava kada se u supermarketu po vrlo povoljnim cijenama mogu kupiti zastave. Zatim ih učvrstim na štap, možete kupiti bambusov štap ili bilo koji drugi koji se može kupiti na vrtnom odjelu Bauhausa ili slične trgovine. Zastave neka budu različite veličine i štapovi različitih dužina. Dobro je imati bar 5 zastava različitih dimenzija.

Kako raditi vježbu

Početna faza

Strašni prolaz je manje strašan na samom početku, nemojte pretjerivati s količinom zastava i vrećica, stavite svega nekoliko. Polako prođite s konjem kroz prolaz. Ako odbije polako ga uvjeravajte da prolaz nije strašan i svakako ga nagradite. Vodite računa o vlastitoj sigurnosti. Kad konj bez straha prolazi dodajte više zastava i vrećica.

Viša faza

Neka konj sam prolazi a vi ste s vanjske strane strašnog prolaza. Vodite konja tako da je konj u prolazu a vi izvan. Pazite da na stranu na koju ga vodite ne postavite previsoke zastave neko niže koje možete zaobići s povodcem.

Konj prolazi kroz strašni prolaz u kasu. Vodič je s njim unutar prolaza

Konj kasa kroz prolaz, a vodič je izvan prolaza.

Zahtjevno

Konj kruži (slično lonžiranju) oko vas i u jednom dijelu kruženja prolazi kroz strašni prolaz.

Konj ide natraške kroz strašni prolaz. Lakša varijanta je da je vodič s njim u prolazu, teža da je vodič izvan prolaza.

Konj dolazi do pola prolaza, okrenite ga i neka izađe van, vodič je izvan prolaza.

Equagility

Ako je konj dobro svladao ovu vježbu sa zemlje, tada je napravite iz sedla. Hodom, kasom, pa i kenterom ako je moguće. Konj ne smije bježati već smireno prolaziti i bez straha. Zatim ujašete u prolaz, stanete, brojite do 5 i nastavite / ili se vratite unatrag. Naravno odradite to na bitless ili na rope halter/obični ular ili na neck rope. Stavite kacigu, vodite računa o svojoj sigurnosti i sigurnosti konja, ne pretjerujte i ne glupirajte se. Cilj vam je teren i neustrašivi konj, a to se ne postiže na silu i ubrzanim radom, već postepeno i kroz vrijeme.

Rad sa zemlje poboljšava koordinaciju i motoriku konja, gradi mu samopouzdanje i razvija komunikaciju između konja i čovjeka. Želite li to sve poboljšati slobodno se obratite nekom od trenera koji upotrebljavaju NH metode, a u Hrvatskoj postoji nekoliko osoba koje razvijaju vještine rada s konjem sa zemlje: Hana Bobinac, Maja Živanović iz Projekta Jednorog (sve ih možete pronaći na facebook stranicama).