Istaknuto

Konji, konjarenje i umijeće življenja

Vrijeme je pandemije. Vrijeme neizvjesnosti, anksioznosti i straha od budućnosti. Nikad nismo bili u ovakvoj situaciji koja sada traje više mjeseci i tko zna koliko će trajati. No, možemo to prevladati uz konje i prirodu. Promatrajući kako konji žive, u onom istom miru kao i prije covid panike shvaćam da se možemo prebaciti u njihovo mentalno stanje samo tako što boravimo uz njih. Postoji i literatura koja nam može pomoći da postignemo unutarnju ravnotežu. U poplavi knjiga i pisaca koji pišu kako mentalno pobjeći od nametnute stvarnosti sve se svodi na slične savjete. I odjednom shvaćam da biti konjar dobar je put da učinimo život kvalitetnim.

Kvaliteteno umijeće življenja vezano je uz dugovječnost. Čitam tako o dva lika koji su proučavali zašto baš japanci dugo žive. Čak su i otišli na otok gdje ima najviše stogodišnjaka kako bi ih proučili i prenijeli nama njihovo umijeće življenja. U 10 savjeta shvaćam da smo konjari jako blizu njihovim principima i da je naš život kvalitetan i iznad prosjeka. Pa tako znanstvenici u toj studiji kažu

1) Budi uvijek aktivan i nikad se ne povlači u mirovini –  e tu smo. Konjari su uvijek aktivni. Dapače kad odu u mirovinu još više su u štali i s konjima. A kad i rade ne miruju. Poslije posla do konja. Vikendom do konja. Praznikom do konja.

2) Obavi to smireno. Žurba je obrnuto proporcionalna kvaliteti života. Konjari to dobro znaju. Ako se žure uvijek nekaj za*ebu, zato je bolje polako i smireno odraditi sve oko konja. Žurba stvara nervozu i raspameti konja, a onda sve postaje problem.

3) Ne jedi do sitosti. Prema „zakonu 80%“ želudac treba napuniti do 80% i ne prejedavati se. OK, tu padamo jer dobro se najesti nakon jahanja i to tak da ti je zlo nije rijedak slučaj. Ipak, morali bi voditi računa o tom principu jer pomaže organizmu da bolje funkcionira i da bude zdraviji.

4) Okruži se dobrim prijateljima. Konjari brzo riješe odnose s ljudima koji im na bilo koji način ne odgovaraju. Obično ostanu s onima koji imaju konje i s kojima mogu zajedno sanjati o terenima, jahanjima, turnirima, ići u shoping u konjarske dućane i zajedno gomilati konjarsku opremu. Biti s ljudima s kojima razgovarate o konjima a ne o politici i pandemiji izrsna je obrana uma od histeričnih novinara na Dnevniku koji izgovaraju broj oboljelih svaki dan.

5) Dovedi se u formu za svoj sljedeći rođendan. Obećanje koje si uvijek dajemo, ali ga ne ispunimo. Isto obećanje dajemo i za 31.12., onda na 01.01. odložimo dok se svi ostaci kolača ne pojedu, a onda odlažemo do svakog prvog u mjesecu. I u toj točki padamo.

6) Osmjehuj se. Uz konje smo zadovoljni. Često se osmjehujemo iznutra i sretni smo što ih imamo i što imamo jedinstvenu priliku biti s njima. Unutarnje zadovoljstvo gradi obrambeni zid od negativnih informacija kojima nas zatrpavaju.

7) Ponovno se poveži s prirodom. To činimo podsvjesno i punimo baterije svaki puta kada smo u sedlu. Nema boljeg povezivanja s prirodom od konja i jahanja. Osim toga u prirodi gradimo imunitet i skupljamo tako značaj vitamin D. Što više na suncu i dnevnom svjetlu više vitamina D imamo.

8) Budi zahvalan. Malo tu štekamo. Ne zato što smo nezahvalni, nego zato što nismo svjesni jedinstvene prilike koju imamo. Malo više svjesne zahvalnosti prema konju ne bi škodilo. Budimo i zahvalni što imamo utočište od masovne histerije straha od pandemije.

9) Živi u trenutku. Prestani se žaliti na prošlost i bojati se budućnosti. Uz konja i jahanje postoji samo sadašnjost, postoji samo taj trenutak i samo „sada“. Obično od adrenalina ili straha ili čiste ljubavi zaboravimo na prošlost i budućnost i sve vezano uz to ostavimo na vratima boksa, a u sedlu živimo cijelim srcem i tijelom u baš tom trenutku sadašnjosti.

10) Stoljetni japanci kažu: Slijedi svoj „ikigai“ – U svakom od nas postoji neka strast, jedinstveni talent koji daje smisao danima i gura te da daš najbolje od sebe do kraja. E, pa tko to nije osjetio na konju ili uz konja nije konjar niti se može tako zvati. Strast koju konjar osjeća prema

Ponekad je potrebno artikulirati ono što već znamo. Tako i ovih 10 točaka opisuje ono što znamo. No, treba nam potvrda da smo na dobrom putu. Pred nama je duga neizvjesna zima. Uz konje lakše ćemo je proći i mentalno zdraviji izaći iz ove krize.

Istaknuto

Kako se konji orijentiraju u prostoru?

Danas koristimo mobitele na jahanju i različite tracking programe koji nam mogu pokazati gdje se nalazimo i u kom pravcu se moramo kretati. No, kako se konji orijentiraju? Konji na neki način znaju kamo idu i gdje se nalaze. Ovaj blog ima za cilj da bolje razumijete konja ili ako izgubite mobitel ili ga niste ponijeli da se možete sigurno vratiti kući. Svim jahačima je poznato da konji brže idu prema štali, a sporije od štale. Postoji i priča da kad se izgubiš onda pustiš konja da te odvede u štalu. Na početku moje konjarske karijere, prije 20tak godina, stariji konjari govorili su mi da su to gluposti. Kao mlađa po stažu vjerovala sam u ono što kažu iskusniji. Sve do jednog dana.

Put prema zapadu

Dakle, bio je zimski kratki dan. Bilo je i snijega, ne previše, onako više komadi po njivama, a po traktorskim putevima po kojima smo išli bilo je samo duboko blato. Dan hladan, ali sunčan. Krenula sam nešto kasnije na teren, mislila sam biti ću kratko, tek toliko da se razgibam i nadišem svježeg zimskog zraka. Ne znam što mi je bilo da sam tako jašući odlučila skrenuti na stazu koju ne poznam. Iako uvijek nove staze markiram u glavi pamteći slike specifičnih oblika ili pojava na stazi kao npr. neobično drvo, kamenje, križ i slično, nekako mi je to taj dan promaklo. I tako sam nakon nekog vremena shvatila da ne znam gdje sam. Nije mi to baš bilo zabavno jer dan je zimski i kratak, hladno je, polako je počelo smrzavati na tlu, blato je postajalo kruto i nezgodno konju za hodati. Osjećala sam i hladnoću u stopalima i prstima i onako sam se pitala da što mi je to sve trebalo. Onda sam pokušala okušati sreću i pustiti konja da ide kamo želi računajući da će me ipak odvesti u štalu. Tada sam imala Orku, jednu zgodnu lipicanku s đakovačke ergele, jako pouzdanu i neustrašivu kobilu. I tako krene Orka nekim svojim putevima. Za moj pojam kretanje joj je bilo suludo. Krenule smo preko nekih livada, pa kroz grmlje, preko nekih kanala. No kako je bio zalazak sunca shvatila sam da se mi krećemo prema suncu i da je ono stalno ispred nas. Dakle, idemo na zapad i štala je negdje na zapadu. I onda mi je postalo jasno: konji ne koriste puteve i staze koje su ljudi izgradili nego se kreću najkraćom stazom prema štali. Zato je iz moje ljudske perspektive kretanje Orke bilo suludo. No, ona je točno znala što radi. Sunce je zalazilo, pustila sam Orku da ide kako misli da je najbolje. Ostala sam u sedlu puna povjerenja, bilo mi je hladno, ali bila sam sigurna da ćemo doći doma. I onda smo u jednom trenutku izbile na područje koje je meni poznato i krenule smo po stazama koje znam. Bilo mi je žao Orke jer je njoj sada moje ponašanje sigurno izgledalo suludo. Na kraju smo došle u štalu, bio je već pao mrak, smrzla sam se, ali beskrajno zadovoljna novom spoznajom.

Iskoristite orijentaciju konja

Od tada sam počela koristiti to iskustvo. Konji znaju kamo treba ići, ali jahač mora znati i prepoznati kada konj pokazuje smjer. Radila sam i eksperimente, na raskršćima pri povratku namjerno bi krenula krivo kako bi vidjela reakciju konja i prepoznala je kada stvarno bude „frka“. Nije loše da i sami probate ovakvu vježbu.

U šumi zna biti posebno teška orijentacija, može vam se lako dogoditi da besmisleno kružite i ne možete van. No, konj uvijek zna i nekoliko me puta sam konj izveo iz šume svojom nepogrešivom orijentacijom. Istina da sam bila sva izgrebena i raščupana od granja jer nismo išli po stazama, ali bi se uvijek „spasile“. U svemu tome potrebno je poznavanje konjskog ponašanja, čitanje signala kada konj pokazuje da nešto nije u redu i da treba ići tamo, a ne simo, i treba imati povjerenja u konja s kojim ste vani na terenu. 

Neka se konjarke ne ljute, ali muškarci imaju puno bolju orijentaciju na otvorenom prostoru nego mi žene. To dokazuju mnogobrojna istraživanja, a i moje je iskustvo takvo. Ako ste u društvu muškog jahača pustite ga neka vodi, ali ako idete same onda je konj ili kobila partner koji će vas sigurno odvesti doma ako su vam misli odlutale i niste pazile gdje idete. Naravno, tu je uvijek mobitel koji možete iskoristiti za povratak. Ako ste ga uključile. I ako ste ga ponijele.

Ontario, most i zmija

Na zadnjem edukacijskom treningu Marjorlein je rekla da moram produžiti stremenske remene za dvije rupe (ca 2 cm). Nisu mi remeni kratki, ali biti ću bolje centrirana u sedlu i dublje ću sjediti. Onda sam produžila za jednu rupu (1 cm) jer mi se činilo da bi dvije rupe bile prevelika promjena. U subotu otišla na terensko jahanje da vidim kako će to biti s novom pozicijom u sedlu. Drugo jutro cijelo tijelo me boljelo, taj centimetar me uništio. Noge, slabine, struk, ramena…sve je bilo bolno, drugi položaj izazvao je mišiće na drugačiji rad, a rezultat da sam se u nedjelju ujutro jedva digla iz kreveta. K vragu. Tko bi rekao da je takva promjena.

Ipak sam otišla na teren s Gitom s takvim bolnim tijelom. Uskoro su mišići proradili kako treba i više mi nije smetalo. A dan predivan, travanjski sunčani i topli, boje neba, svježe trave i mladog lišća intezivne, nema još dosadnih muha ni komaraca, tek prozuji koja pčelica i oni treperavi leptiri. Odlučim se na dužu turu i tako klipa klapa, Gita i ja po terenu. Napravimo veći krug do ruševina nikad dovršene bolnice u Blatu, apokaliptična je to slika, ta betonska grdosija u vrijeme pandemije daje osjećaj kao da sam u zombi filmu. Meh, okrenem leđa toj slici i krenem nazad prema štali, ima još kakvih 10km, a Gita zna da idemo doma pa ubrza.

Dolazim na jezero Ontario i iz daljine vidim kako se nešto događa, dvoja vatrogasna kola idu polako, znači nije frka, ali nešto ipak je. Dolazi i policija, isto bez rotirka, razmišljam…da se nije netko utopio. Na Ontariu se stalno peca i ekipa muških napustila je svoje pecaroške pozicije i sada se grupirala i pozicionirala nedaleko vatrogasaca. Približim se dečkima, a oni pijuckaju pivicu i promatraju.

– Dečki, kaj se dogodilo?

– A onoj ženskoj s pesom je auto iscurio u jezero. To je sad treći ove godine.

Tak je to izgledalo na jezeru…

Uf, tek je travanj, kaj bu bilo do kraja godine pomislim. Gledam akciju, „ona ženska“ izgubljeno stoji s malim bijelim pesekom na lajni uz rub jezera, kraj nje vatrogasci i svi bulje u jezero. Ženska si je fino sredila odmor nedjeljom. Autu ni traga, mora da je jezero strmo i duboko, a to zna biti s tim bivšim šljunčarama. Malo promatram s dečkima i komentiramo, pitaju dečki hoću li pivu. A, ne hvala, još imam 5 km do doma, uz kanal, ne bi htjela izvrnuti se u potok ak se kobila popikne. Dolazi vatrogasac i pita: Koja je to pasmina?

– Lipicanac – kažem.

– A smijem pogladiti? Jel grize?

– Pa gospon nije vam to pitbul, slobodno je dotaknete.

-Ja vam volim životinje, kaže on. A sigurno ste i poznavalac konja pomislim ja.

Odlučim ne čekati izvlačenje i krenem put doma. Tko zna koliko bu trajalo iako bi bilo zanimljivo vidjeti kako su auto zakvačili bez ronioca. I opet klipa klapa, nakon jednog kilometra dolazim do mosta i onako u daljini vidim kako se dva muškarca tuku šakama na mostu. Mislim si neka zajebancija, ali kako se približavamo, trči još muškaraca i razdvaja ovu dvojicu. Čujem kako jedan urla: Pustite me, pustite me – a drugi urla: Poolicijaaa. Hm, ne bu dobro, kažem Giti. Ne mremo u tu gungulu preko mosta, morat ćemo ostat na ovoj strani, pa poslije na gazu pregazit potok, malo je duže al je sigurnije. I da se ne upetljavam u tuđe sukobe potjeram Gitu brže. Ona ide doma, a konjima se doma uvijek žuri, i krene Gituška malo kas, malo kenter, kombinira kako joj paše a ja je pratim u sedlu. Udaraju kopita po zemlji, osjetim svaku vibraciju i udarac, staza krivuda uz kanal, fino mi idemo, izletimo iz jednog zavoja drito na zmiju. Osjetim kako je kopito stalo na mekano i prođe me jeza. Gita se propne (da i to je moguće, nije baš a u svijeću, ali se propela), dakle propne se Gita, spusti noge na zemlju i u rikverc, pa stane i zabulji u zemlju. A zmija se koprca, previja i radi one neke osmice i čvorove svojim tijelom, gornji dio s glavom visoko diže u zrak. Nije ugodno. Vidim bijele točke na glavi, ajd bar je bjelouška. Debela je i nekako tusta, velika, a rep joj krvav i zgnječen. Tu je valja Gita s potkovanim kopitom stala. Gita još uvijek stoji i hipnotizirano gleda u zmiju, mislim si…moja Gita, samo nemoj sada složit neku paničnu svinjariju i počet se bacakat okolo. Mislim si da je i dobro da nisam popila onu pivu jer bi izletila iz sedla i bila na zemlji, još si složim neku sliku kako se borim i s tom zmijetinom dok ležim na zemlji. Od udara adrenalina počela me i glava boljeti. Zmija dolazi k sebi i prestane se opako izvijati, ali nekako čudno, sva smotana otpuže u potok. Gita još malo gleda pa krene, hodom, pa bržim hodom i evo je u kasu, kenteru i tako do gaza. Pregazimo potok, još malo šume, livada i u štali smo.

– Kak je bilo, pitaju me u štali.

– Danas te dugo nije bilo, doda frendica.

– Mmm, da, ne znam kaj da ti velim, otišla sam na jahanje da se opustim od stresa, a vidla sam čuda. Bilo je gore nego u jutarnjoj špici kad idem na posao.

U autu do doma opet osjećam bolne mišiće. Fino sam se ukiselila, mliječna kiselina radi svoje. Opalilo me sunce pa me peče koža na rukama i licu, vidim kako su ramena crvena. Glava se nije oporavila od onog udara adrenalina pa me i ona boli. Neš ti odmora vikendom. Sutra idem na posao, valjda bu tamo mirnije.

PUT

Maja je cijelo vrijeme u autu pričala. O svemu. Zapravo ne o svemu, nego o konjima i konjarima. Uputile smo se na radionicu Deane Basar koja se održavala u Šeovici kraj Lipika, na imanju Lidije Bašnec. U autu smo bile Marcela, Maja, Andrina i ja. Opsrbljene hranom, bocama s vodom, udobnim treker cipelama o kojima smo razgovarale jer su najudobnije za jahanje i hodanje uz konja. Jer to je naš stil: jahanje i onda siđeš s konja pa skupa hodate i onda opet u sedlo. Toliko o cipelama. Marcela je vozila i u vožnji iznosila neka svoja iskustva, Andrina mi je tvrdila da ima 13 godina (iako zapravo ima 30 i nešto) i raspravljale smo kako stariji konji vole konjske deke, a i kako je ovo vrijeme čudno za travanj, konji tradicionalno odbacuju zimsku dlaku, a pada snijeg. Bez deke se tu preko noći više ne može. Uglavnom Maja je pričala još dosta zanimljivih stvari. Pričala je o tome kako svatko od nas konjara slijedi put koji je odabrao bez obzira na probleme ili besmislenost. I kako ustrajemo u tome. Odabrali smo put i idemo tim putem. Putovanje je bitno a ne cilj (Shunmyo Masuno – Umijeće jednostavnog življenja i knjiga Put – Nejc Zaplotnik – pročitajte obadvije, nisu vezane uz konje direktno ali to je ta filozofija). Eh, da problemi…i greške koje smo svi napravili uz konje. I one neke nevjerojatne stvari zbog kojih bi svatko normalan odustao. Besparica, hrđa na autu, kupovanje na rasprodajama, ali kad uđem u Kramer i kad treba kupiti za konja ili za jahanje ponašam se kao pijani milijarder. Ili kad se sjetim svih onih padova, potresa mozga, dvije amnezije (jedna bezvezna i kratka, druga koja me opasno smušila), slomljene ruke, modrica od ugriza ili ritanja. Jednom sam zbog kobile koju smo uporno liječili i nikako izliječili pala u očaj i onako sjela na neki panj ispred štale i plakala. Nisam baš plakala, više sam ridala i jecala od očaja. Pa da, normalni bi odustali, ali ne…nema odustajanja. I tako smo u toj razmjeni iskustva i kaosu riječi, misli i ideja stigle u Šeovicu.

Šeovica

Radionica se zove Anatomija konja – osnove za jahače, Projekt „Život bez ozljeda“ – Centar za rehabilitaciju konja i kućnih ljubimaca EQUUS VITALIS, predavač Deana Basar dr.med.vet. Prvi dio anatomija u dosta opuštenoj ali vrlo poučnoj atmosferi. Onda pizza pauza. Nakon toga praktični dio i masaža konja. Nije to jednostavno, uči se pritisak, točke, gdje početi, kako završiti. Konjeki na kojima se učilo bili su presretni. Ova radionica će se ponavljati, zato kad uhvatite obavijest nemojte je propustiti. Uvijek učite od najboljih, to je moja filozofija. A Deana je najbolja jer što kad konja šepa? Obično svi kažu zovi Deni.

U Šeovici (tako se zove selo) je imanje Lidije Bašnec i ona ovdje na 15 hektara uzgaja kasače za utrke i za rekreaciju, a ima i Lipicance. I njih uzgaja, ipak je kraj Lipika i ergele u koju su nakon dugog niza godina vraćeni Lipicanci oteti u ratu. Pucati po ergeli i konjima jedna je tragedija, sada je to daleko iza nas, konji su vraćeni a na nama je da nastavimo tradiciju uzgoja, ali da odgajamo na moderniji način, prema NH principima. Samo da se vratim Lidiji. Kod nje sam završila školu jahanja i naučila što je to terensko jahanje. I od nje kupila svoju prvu lipicansku kobilu. Lidija je uspješni trener koja se dokazala na kasačkim utrkama u RH i Sloveniji, Mađarskoj, Austriji, često je u Švedskoj (naravno prije covida). Onak svjetska ženska i trener. Naučila me da vjerujem u svoj instinkt čak i kad je bezizlazno. Sjećam se Rajne, mlade kasačice, Lidija je tvrdila da je to odlična sportska kobila. Ali bi na svakoj utrci iz kasa skočila u galop i onda bi se dogodila diskvalifikacija. I tako cijelu kasačku trkaču sezonu, svi smo bili na rubu živaca, a i malo ljuti na Rajnu. Lidija je vikala i ljutila se, ali je Rajnu i dalje vodila na trke. I onda se dogodio derbi, najvažnija utrka u sezoni za mlade konje. Konji je trče jednom u životu, a pobjednik derbija je zvijezda. Rajna na startu, mi prevrčemo očima i Rajna krene. U svom stilu, brzim kasom, ostavlja sve iza sebe, ostali konji kao da stoje, razmak između grupe ostalih konja i Rajne sve veći. Kasa Rajna ko luda i NE skoči u galop. Pobijedi u najvažnijoj utrci života i to onako premočno. Upornost se isplati. I putovanje se isplati jer doživiš nešto fantastično. Uvijek je nešto dobro zbog čega ne žališ.

Nazad u Zagreb

Opet je bilo bučno u autu. Dojmovi, oduševljenje, novo znanje, novi pogledi na konje i svijet konja. I opet: cipele su odlične, anatomske, udobne i vodootporne pa je dan u njima bio ugodan bar za noge. Skovali smo i nove planove, neki će otpast jer su glupi iako su se u tom trenu činili baš dobrim, a neki su prekomplicirani, neki će se i ostvariti. Putovanje je važno. Maja kaže da ako samo misliš o cilju, a ne uživaš u putovanju onda je cilj isprazan, i ne osjećaš se prazno kada dođeš do cilja, ali ako uživaš i u cilju i u putovanju onda to ima smisla. Na svakog od nas utjecali su konji i promijenili su nam život. Posjedujemo starinsku vještinu konjarenja koja se u ovim modernim vremenima čini beskorisnom. Ali to je filozofija koju čitam u knjigama japanskog zen budiste i slovenskog alpiniste. Neka univerzalna misao koja postoji u svim aspektima života, samo je treba vidjeti.

Posvećeno Zrinki Bilen koju sam upoznala 2006. kada smo radili prvi endurance. Na žalost, nakon duge i teške bolesti umrla je u ožujku 2021. godine okružena konjarima i konjima. Nikada nije odustala usprkos svemu.

Važnost sna kod konja i poremećaji spavanja

Imamo jako puno predrasuda vezano uz konjsko spavanje. Jedna od najraširenijih je da konj može spavati stojeći kao i da se može odmoriti na vezu ili premalom boksu. Međutim, najnovija istraživanja su pokazala da to nije tako. Donosim tekst koji su ustupili Toni Toni i Lidija Bašnec, a temeljeno je na istraživanju klinike UC Davis school of Veterinary u suradnji sa Veterinarskim Univerzitetom Utrecht (Znanstveni Veterinarski centar koji slovi za najbolji centar u Nizozemskoj i jedan od najboljih na svijetu). https://compneuro.vetmed.ucdavis.edu/research/equine-sleep-and-sleep-disorders

Ustaljeno je mišljenje na našem područu da ako konj može spavati stojeći da nije nužno da treba leći kako bi spavao. Čak što više ide se u krajnost da poneki „znalci“, vlasnici ili dugogodišnji „uzgajivaci“ tvrde: „Ako konj leži da nešto nije ok“ (neki od vlasnika koji drže hladnokrvnjake imaju često takvo mišljenje). Od svega toga je došlo do tradicionalnog držanja konja na vezu. Da bi konj bio potpuno odmoran, zdrav i rekuperiran potrebno je da prođe dvije važne faze sna, a to su sporovalni san (SWS – slow-wawe sleep) i duboki san (poznatiji kao REM faza sna ili rapid-eye-movement). Za bilo koju od ove dvije faze sna konj mora ležati i zašto?

Konj ne moze dostići REM sve dok njegova moždana funkcija detektira i održava alarmni sistem za opasnost, a to je nemoguće ugasiti dok konj nije potpuno opušten. Ako bi se konj potpuno opustio prilikom stajanja, odnosno potpuno izgubio tonus mišića jednostavno bi se srušio (njegov mehanizam zaključavanja koji mu dopušta spavanje stojeci bi se jednostavno ugasio).

Važno je reći da konj treba određeno vrijeme sporovalnog spavanja i otprilike 40-60 minuta dubokog sna (REM).

Niti jednu od ove dvije faze konj ne moze postići ukoliko stoji, ukoliko njegov prostor za boravak nije dovoljno veliki da kada se potpuno ispruži na zemlji, podu, ništa ne dotiče niti jednim dijelom tijela jer svaki doticaj uha, glave, noge u nešto prilikom spavanja budi alarmni sustav kod konja. Konj se ne mora probuditi potpuno, ali će se njegova moždana aktivnost povećati dovoljno da on više ne spava dubokim snom. Drugim riječima i boksovi moraju biti dovoljno veliki da se konj može opružiti kako ne bi dotaknuo pregrade ili zidove. Stresna okolina također konja tjera na konstantni alarm i pripravnost tako da ne može postići duboki san. Stresnu okolinu čine osjećaj nesigurnosti kao kada je konj sam ili je oko njega buka koja ga uznemirava.

Zbog nepravilnosti u odmoru i snu kod konja može doći do ozbiljnih poremećaja u ponašanju, poremećaja spavanja, općeg stresa za organizam iz čega proizlaze mnogi drugi fizički i zdravstveni poremećaji.

Ista klinika i istraživanje je pokazalo da konjima kojima je dijagnosticiran poremećaj spavanja u više od 50% slučajeva dijagnosticiran je nepravilan Heart-rate (puls). U više dodatnih istraživanja su potvrdili i dokazali da konji koji nemaju adekvatan san i ne prolaze redovno REM i SWS fazu sna zive 23% krace od konja koji imaju redovan adekvatan duboki san. Vaš konj koji zivi na vezu ili u neadekvatnom prostoru mogao bi zivjeti 5-6 godina duže i ne samo to nego i kvalitetnije i zdravije provesti kompletan život.

Konjski život na vezu

Ponukana kampanjom Za Hrvatsku bez pasa na lancu sjetim se onda svih onih domaćih životinja koje žive “na vezu” ili na lancu. Neki žive u očajnim uvjetima prljavštine, ne izlaze van, nastambe su im poluruševne, nemaju prozore, a izlaze van tek kada idu na rad ili u klaonicu. Kad vidim one štale i sirote životinje iz područja pogođenog potresom srce mi se stegne. Ali nije samo tamo takva strava, i puno bogatiji krajevi imaju nehumani odnos do domaćih životinja.

Znam konje koji cijelu zimu provode u štali na vezu, mjesecima vezani i mogu samo buljiti u zid. Jedini događaj je kada gazda donese hranu ili dođe počistiti. Ni kod čišćenja ih se ne odvezuje, nego onako uz guranje da se malo pomaknu očisti se ispod njih i okolo njih. Život za poludit. I polude. Grizu, udaraju, vlasnici ih ne mogu izvesti iz štale kako se guraju, opasni su. Neki postanu apatični i svejedno im je. Mrtvi iznutra.

Da, da, narodni je to običaj, tako se nekad držalo. Nekad su ljudi ogrnuti krznom trčali bosi po šumi u potrazi za hranom, spavali u špilji/zemunici i živjeli 40 godina. Ako mislite da je vez u redu jer su tako radili naši stari, slobodno onda za vikend jurcate polugoli i bosi po obližnjoj šumi u potrazi za gljivama i bobicama jer zeca niste u stanju uloviti. Meni to ne pada na pamet. Ono što je dobro meni dobro je i za moje životinje.

U vrijeme ove pandemije čuvamo svoje mentalno zdravlje. Prisiljeni na izolaciju ljudi da ne polude okreću se šetnji u prirodi, šumi, planinarski domovi puni su izletnika, po konjičkim klubovima ima novih članova jer su ljudi željni interakcije s prirodom, životinjama i istomišljenicima. I zašto onda izolaciju smatrate normalnim za životinje?

Konji…pate na vezu. Pate i krave, ali ja sam konjarka pa mogu puno više reći o konjima. Dakle, koje su posljedice veza:

1) Fizički: konj je kao mašina kojoj je nužno kretanje. Snažni stroj sastavljen od mišića koji svladava nekoliko desetaka kilometara dnevno. Onemogućavanje kretanja izaziva smanjivanje mišićnog tonusa. Onda na proljeće izvučete konja iz štale, a on sav smušen i željan slobode počne divljati kako bi oslobodio energiju nagomilanu u sebi. Sjesti na takvog konja ravno je samoubojstvu, ali ljudi to čine. Ponekad se pitam zašto su kod nas ljudi takve kamikaze. Ali nije to sve, kada konj nema kondicije i onda pretjera u bacakanju dolazi do povreda. Tako si odmah na proljeće zeznete konja i zeznete još i ljeto jer konj šepa dugo i nema jahanja.

2) Fizički: pluća se napune prašinom i amonijakom i dolazi do sipljivosti. Mrak. Uništavate si vlastita konja jer ga prisiljavate da udiše prašinu, grinje, pelud i amonijak. Konj na vezu (ali i onaj zatvoren u boksu) mokri  ispod sebe, pod štale se ne može stalno čistiti a morao bi se i posušiti. Iz mokraće isparava amonijak koji konj udiše i oštećuje si pluća. Ova smrtonosna kombinacija prvo izaziva kašljucanje, a onda dolaze pravi napadaji kašlja, pa pumpanje, pa veterinar, bronhoskopija, liječenje ili odustajanje od svega i klaonica. Dok slušate svog konja kako kašlje razmislite dobro o svojoj odgovornosti.

3) Fizički: trula žabica i loša kopita. I opet je odgovorna mokraća i stajanje u istoj. Amonijak nagriza kopita i žabicu. Na vezu je to katastrofa jer konj ima jako mali radijus kretanja i mora stajati na podu mokrom od mokraće. U boksu je malo bolje, ali što je konj duže u boksu to je problem s kopitima veći. Dok liječite trulu žabicu razmislite da li ste to mogli izbjeći.

4) Psihički: REM san. REM san ili Rapid Eye Movement (u tom dubokom snu oči se brzo kreću) je duboki san u kojem se tijelo potpuno opušta a mozak ima aktivnost koja je važna za psihičko zdravlje. U REM snu javljaju se snovi. REM je važan. Toliko je važan da su ameri mučili zatvorenike ne dozvolivši im da upadnu u REM san. Nedostatak REMa izaziva frustracije, paranoju, dezorijentiranost, malaksalost, usporenu motoriku, bezvoljnost. Da bi konj odspavao REM mora leći na pod/zemlju i mora se potpuno opustiti. Mislite da konj na vezu može leći kako treba? U redu. Onda se noćas zavežite za kvaku od vrata i tako stojite, kad vam se prispava legnite na pod i pokušajte se namjestiti. Nemojte varati s dugačkim štrikom, nego kao i kod konja štrik 2/3 dužine tijela, pa se onda po noći okrečite s tim štrikom oko vrata. Ujutro, onako umorni i neispavani i loše volje slobodno se zapitajte zašto to činite svom konju. Opet ću se vratiti na Amerikance kojima je tim stručnjaka razvijao metode mučenja pa su ljude zatvarali u male kutije. Ako je boks premali i konj se ne može opružiti posljedice su iste i javlja se neispavanost. Inače se nedostatak REM sna može odraziti kroz nepodnošljivo ponašanje konja pa imate lucifera koji se bacaka i radi grbe, po mogućnosti i grize. Sami ste krivi za takvo ponašanje konja.

5) Psihički: baš je lijepo buljiti u zid cijeli dan i tako mjesecima. Ili nije? Provedite vikend buljeći u zid. Nema televizije ni mobitela ni fejsa, samo zid. Jedina promjena je kada padne mrak i kada osvane dan. Dan, noć, dan, noć…buljite u zid. Vrlo je vjerojatno da ako vam se netko približi nakon takvih par dana da ćete ga probati ugristi ili udariti. Ili možda samo gledati očima bez sjaja, očima nekog tko je umro iznutra i više ne postoji. E, pa to radite konju na vezu. A i u premalom boksu.

6) Psihički: nemogućnost donošenja odluka. Postoje one male svakodnevne odluke koje konji u laufu čine svaki dan kao što su sad idem tam, pa se vratim, idem jest, idem nekaj popit, pa se idem pravdat s konjskim prijateljem. Konji moraju imati mogućnost donošenja malih odluka o tome što će raditi u kojem trenutku kako bi ostali zdravog duha. Vez ih u tome sputava i to stvara frustracije i psihoze, a takav konj je težak za baratat. U prosjeku konj ima 500 kg i kad je nezadovoljan teško je to zaustaviti ili kontrolirati.

Super, imate konja na vezu ili zatvorenog u boksu cijelu zimu. Ili većinu godine. I onda se pitate da zašto kašlje, šepa, nepodnošljiv je, gura se, hoće vas pregaziti, stavite sedlo a on se grbari i propinje. Takav je – objašnjavate drugima ne razmišljajući da ste odgovorni za cijeli ovaj cirkus. Problem riješite s klaonicom ili prodajom nekom naivcu kojeg lažete da je konj super i nije vas briga što će taj kupac možda ostati invalid. Sebi tražite drugog konja, mirnog ali koji je tempirana bomba. Stavite ga na vez i eto, uskoro imate opet vraga u štali. Krugovi pakla nikada ne prestaju, samo se ponavljaju.

Pokušajte makar jednom sagledati život iz perspektive životinje. Da li zaslužuje da se kreće slobodno cijele godine, da ima krdo ili društvo koje će zadovoljiti potrebu za socijalnom interakcijom. Budite dobar gazda, prerežite lanac, srušite mali boks, napravite prozor kroz koji konj može gledati van, napravite lauf…jer svu tu pažnju konj će vam vratiti.

Konjarska literatura: karte, priručnici

Kod terenskog jahanja obično se vrtiš oko štale, da li je to krug od 5 ili 35 km sasvim je svejedno…vrtiš se oko štale. Imaš nekoliko ruta koje guliš do besvjesti i onda ili odustaneš od jahanja jer ti je beskonačno dosadno ili promijeniš štalu (ako si pansionista naravno).
E, sad…ako znaš koristiti kartu i literaturu drugih outdoor aktivnosti možeš si znatno poboljšati konjarski život. Pod druge outdoor aktivnosti mislim na kombinaciju planinarstva i biciklizma. Obje discipline opskbljene su kartama i vodičima, za razliku od konjarstva gdje su tu i tamo označene staze na lokalnom nivou kao Bilogorska konjička turistička staza (da kad otvorite nema informacija) ili Zagorje ride (puno bolje napravljeno). Kako sam svoje konje vukla po Lici, Bilogori, Sloveniji bila sam prisiljena koristiti se planinarskim i biciklističkim kartama. I recimo i sada gledajući planinarsku kartu zagrebačke Medvednice sasvim je jasno da ju se može projahati u cijeloj dužini bez ikakvih gubljenja i teškoća, a težine uspona prihvatljiva je za konje kao i dobar mekani teren s minimalno makadama. Za Zagorce i Zagrepčane nije potrebna ni prikolica, samo dobra kondicija, planiranje i logistika za noćenje i hranu konjima. Da bi onda projahali zagrebačko Sljeme dovoljna je planinarska karta s označenim stazama i znanje čitanje iste. Kontinentalni dio Hrvatske i Istra dobro su pokriveni kartama i vodičima za planinare i bicikliste koje se mogu koristiti za jahaće ture.

Vraćam se literaturi – ona je baza, od nje kreneš s planiranjem, dio prilagođavaš, dio odbacuješ. U vječitoj potrazi za dobrom knjigom gdje i kako morala sam naletjeti na dobar vodič i izvor informacija, tako sam napokon naletjela na vrlo korisnu knjigu Kratke šetnje u prošlost u izdanju Libricona. Neka vas naslov ne zavara, knjiga/vodič opskrbljena je dobrim lokacijama po cijeloj Hrvatskoj, uz opise staza s kartama. Ove šetnje u prošlost odnose se na informativne priče koje se vežu uz svaku lokaciju. Da me tupim na ovom linku možete pronaći više o lokacijama, a na istoj web stranici nalaze se karte koje možete koristiti u planiranju tura. Znate, za planiranje Sport track na mobitelu nije dovoljan. Pomaže da se snađete gdje ste, ali ako vas vuče Terra incognita, i želite s konjem projahati negdje gdje niste bili, onda bez dobrih vodiča za planiranje nećete dobro proći.

Literatura o konjima i konjarstvu na hrvatskom jeziku

Još nešto što sam zapazila pregledavajući web stranicu Libricon.hr Ista je specijalizirana za planinarske teme, bilo da su to književne forme, vodiči, karte. I mogu reći da je tu poplava domaćih autora i njihovih knjiga. Da li je izdavač potaknuo ljude da pišu ili je obrnuto meni je teško reći. Možda je simbioza. Nevažno. Ono što je meni važno da se takva jedna stvar nije dogodila u konjarstvu i da sada kronično patimo zbog nedostatka dobre literature o konjima na hrvatskom. Nedostaju nam priručnici, početnice, zbirke priča o konjima i konjarima. Sve ono što uredno kupujemo na internetu i onda gutamo na engleskom jeziku. Oni koji su lošiji s poznavanjem engleskog doslovno su u hendikepu. Postoje neki jednostavni priručnici u izdanju HKSa ali su usmjereni na discipline i polaganje jahače dozvole ili neke od licenci. Još je tu sada već prilično zastarjela Početnica za jahače autora Vlasta Herić koju više ne možete nigdje ni kupiti.

Bilo je časopisa kao Konjska snaga, gdje sam i ja započela svoje prve eseje o jahanju i jahačima i kasnije časopis Konji no oba su se ugasila. Tu su još neki portali koji su isto tako netragom nestali. Trenutno je aktivno nekoliko privatnih portala trenera gdje se mogu pronaći savjeti o odgoju konja i blogovi kao što je Projekt jednorog ili FB stranica Marcela Horsemanship ili ovaj blog koji sada čitate. No to su blogovi, iako imaju puno dobrih tekstova i savjeta nemaju pravu formu knjige. Onu formu kad imaš sadržaj i obrađene teme od početka kada nabaviš konja do sretnog suživota do kraja života.

Na žalost imamo i poplavu fejs konjara gdje se osim gomile gluposti koje pišu može uočiti nepismenost i tragičniredoslijedmislibezinterpunkcija što je iritantno i zapravo nije vrijedno truda čitanja s razumijevanjem.

Neki od pismenih konjara koji mogu artikulirati misli u svima razumljivu jednostavnu knjigu iako započeli pisanje o odgoju konja nisu ih završili. Eto, reći ću da sam čitala i poglavlja nikad završene knjige Maria Ivančića. Čak mislim da nije otišao ni dalje od tih poglavlja. Šteta.

Ostaju nam Parelli, Clinton Anderson, Mark Rashid, Monty i drugi na engleskom što je prava šteta jer mogli bi bolje. Imamo i ljude bogatog znanja o uzgoju, odgoju, sportu koji bi mogli novim generacijama dati puno kroz knjige i priručnike. Da, šteta. Priznajem da sam ljubomorna da su neke druge outdoor discipline tako dobro organizirane, a mi, konjari, lutamo bez smisla i nismo u stanju iznjedriti kvalitetnu biblioteku od bar desetak knjiga na hrvatskom jeziku i hrvatskih autora.

Proljetni trening za rekreativne konje

Proljeće je valjda najbolje doba godine za jahanje. Nema ni muha ni komaraca, dani temperaturno ugodni, priroda se budi što i nas puni pozitivnom energijom. Ali prije proljeća bila je zima. Zima s malo jahanja, s rijetkim treninzima i još manje izlazaka na teren. Dovoljno sam stara da mogu reći: nekad je bilo više snijega, a jahanje po snijegu pravi je gušt. Zime su već nekoliko godina šugave i uglavnom se sastoje od mekog ili smrznutog blata. Meko blato zaprlja mene, moju kobilu i opremu, a po smrznutom blatu ona jedva hoda i sama sebe nosi, a kamoli kad ima jahača.  I tako u ovim blatnim zimama obično prestanem jahati početkom prosinca i vraćam se u sedlo krajem veljače.

Zašto baš krajem veljače? Općenito zato što ne možeš konja izvesti iz štale za Uskrs, staviti sedlo i očekivati da će sve biti u redu. Nije samo problem loša kondicija konja i jahača, problem je što i konj koji nije radio ništa mjesecima nije više onako pun samopouzdanja kao prošle jeseni. Sada skače na svakog fazana, zeca, srnu, pa i najmanju pticu koja šuška u grmlju. Hodače gleda s nepovjerenjem, a od traktora koji dolaze u susret pokušava pobjeći mahnitim galopiranjem nazad prema štali. Nije rijetko da ta zimska stanka fizički i psihički uspori jahača i zbog toga se pojavi strah, pa teško sjeda u sedlo. Nepredvidivo ponašanje konja strah može pojačati, dovesti do potpune blokade i izbjegavanje jahanja.

I zato da bi se početkom travnja moglo jahati ozbiljnije terene i uživati u onome što se zove trail iz zimske čahure treba započeti izlazak u veljači. Priprema za terensko jahanje su treninzi koji su kombinacija horse agility-a i laganih jahanja kako bi se konju i jahaču vratilo samopouzdanje i podigla kondicija nakon zimske stanke.

Odredite si metodu desenzibilizacije koju želite, no ipak sam licencirani trener Horse Agility discipline i uvijek ću preporučiti tu metodu. Svakako krenite s malim vježbama sa zemlje, prolaz preko motke, preko najlona, slalom, u nazad u uskim prolazima, dodirima sa šuškavom vrećicom, mahanjem zastave, otvaranjem kišobrana, dodirivanje štapom i povodcem po nogama. Pilates lopta je zgodna, neka je konj gura nosom, nogom, možete probati staviti mu je na leđa i pustiti da padne na zemlju. Kada konj prihvaća sve ove vježbe bez stresa, stavite mu sedlo i sve ovo odradite iz sedla. Ako je otvaranje kišobrana sa zemlje dobro odrađeno, napravite to iz sedla. Ubrzo ćete znati da li ste stvarno tu vježbu dobro odradili ili samo umišljate da ste je dobro odradili. To već i ptice na grani znaju: kod konja nema laganja, ili jesi ili nisi. Ili odjašeš ili letiš iz sedla u polje, pa ti laži koliko hoćeš, a konj će ti reći istinu.

Paraleleno s vježbama desenzibilizacije u trajanju 15 tak minuta dobro je krenuti s jahanjem u sigurnom prostoru, recimo u manježu. Tjedan predviđa 5 radnih dana i dva dana odmora. Prvi tjedan: 15 min desenzibilizacije + hodanje u sedlu 25 minuta i uključite kas od 5 minuta kada se konj ugrije. Drugi tjedan: 15 min desenzibilizacije + hodanje 25 minuta unutar kojih je 10 minuta kasa. Treći tjedan: 15 min desenzibilizacije + krenite izvan manježa u krug oko štale i to 35 minuta hoda od toga 15 minuta kasa. Četvrti tjedan: 15 min desenzibilizacije + 35-40 minuta hodanja s uključenih 15 minuta kasa i vježbe svijanja. Peti tjedan: ako vam je sada već izlazak na teren rutina desenzibilizacija nije više nužna, idite samo u sedlu 40 tak minuta, od toga 20 minuta kasa. Probajte uključiti lagane uzbrdice i nizbrdice. Šesti tjedan: pojačajte jahanje na 45 minuta koje su miks hoda, kasa i razna skretanja, mali krug, uključite uzbrdice i ako ima kakav potok koji možete prolaziti. I onda ste manje-više spremni za prve lagane duže terene. Osjećate li i dalje nelagodu u sedlu vratite se u manjež ili potražite stručnog trenera koji će vam pomoći u izgradnji samopouzdanja.

Ako se pojave problemi u ponašanju kod konja vratite se korak unazad – vratite se na desenzibilizaciju. Klasično lonžiranje ne vodi ničemu osim pojačanoj nervozi kod konja jer bez obzira što imaju mozak veličine krumpira izluđuje ih 20 minutno trčanje u krug na štriku od 5 metara. Lonžiranjem prije jahanja konja nećete izmoriti, možda malo u početku, ali redovno lonžiranje pojačati će mu kondiciju, a vi pri lonžiranju stojite na mjestu i ne radite na svojoj kondiciji. Može vam se lako dogoditi da takvim treningom stvorite tempiranu bombu ili životinju od 500 kg mišića u dobroj kondiciji koja se svega boji. Samo kamikaza može veselo sjesti na takvog konja i otići na teren. Ali ima nas svakakvih, zar ne?

Terensko jahanje, idealna rekreacija ili ipak ne?

Odlazak u prirodu s konjem je životni stil kojeg idealiziraju mnogi konjari. I ja isto. Priroda, mir, tišina, prekrasni vidici, unutarnja ravnoteža, kontemplacija, sve to ide s tim. Obično u filmovima. U stvarnosti i nije tako. Puno jašem sama s Gitom i da ga hoćeš, baš i nije idealno ko u filmovima.

Ako misli previše odlutaju nekom svojom putanjom i konj će krenuti nekom svojom putanjom. Izgubit ćete se sigurno ili zaglibit u neko sranje. Da ne govorim da ako ste previše opušteni u sedlu i u svojim mislima, kada konj skoči na prvog fazana poletit ćete iz sedla u nebo i fino tresnut o zemlju. Dakle, od kontemplacije ništa. Fokus, fokus i samo fokus. No nije ni fokus loš jer onda možda odete u zonu, a biti u zoni odmara od stresa. Znamo što je zona? Zona (eng. Flow) pojam je u psihologiji koji označava mentalno stanje u kojem je osoba koja obavlja neku aktivnost sasvim uronjena u osjećaj potpune predanosti, fokusa i uživanja u procesu, maksimalno zaokupljena svojom aktivnošću i gubi osjećaj za vrijeme i prostor. Kada smo u zoni čini nam se da smo potpuno uronjeni u sadašnjost, maksimalno kontroliramo sebe i sve oko  sebe, svijest i osjećaj prisutnosti potpuno su izoštreni i vrlo smo učinkoviti u tome što radimo. Zona je najčešća u sportskoj psihologiji, ali i mi smo na neki način sportaši. Zona je dobra jer nas stavlja u sadašnjost. Znamo da konji žive u sadašnjosti, a zona nam pomaže da razumijemo kako razmišlja konj i što zapravo znači živjeti u sadašnjosti. Dakle fokus, zona. Prati konja, prati stazu, sjedi duboko u sedlu, reagiraj na reakcije konja i nećeš poletjeti nebu pod oblake.

Priroda je uvijek fantastična i uživajte u njoj. Priroda se mijenja u istom ritmu, zemlja se okreće i godina prolazi u krug: zima, proljeće, ljeto, jesen. Uživajte u tome jer tada prihvaćate cikluse i znate da je sve prolazno, ali se i vraća. Pomaže to pri poslu i životu jer bolje razumijete da će se propuštene prilike vratiti, ne iste, ali opet slične. U konjarskom svijetu ciklusi znače: Zima – blato i hladno, kratki dani, dosta rakije da se zagrijete, Proljeće – blato i skinuli smo se prerano u majicu kratkih rukava i izgorjeli, konj se linja i sve je puno dlaka, Ljeto-komarci, muhe i vrućina, hladna piva, Jesen –  blato i kiše, dosta često provodite vrijeme pod krovom štale i šutke promatrate kako pada kiša i radi valove u lokvama. Tijekom godine ima i dobrih perioda i onda uspijete nešto i odjahati.

Često idem sama s Gitom. I oprema ovisi o turi. Ako znam da me nema par sati onda uzmem vodu sa sobom. U Decathlonu ima mali ruksak u kojem je mijeh s vodom koji ima cijev koja vodi iz ruksaka do ramena, tako mogu piti vodu tijekom jahanja bez da moram stati, otvarati ruksak ili bisage i komplicirati si život jer Gita pri tome obično ima neke svoje ideje kako iskoristiti to stajanje. Ruksak je dobar jer mogu staviti i neki sendvič, bananu ili kikiriki, pa to pregristi na svom omiljenom mjestu za odmor. Ima jedno prekrasno mjesto na kojem volim stati, ima dosta trave za Gitu, pogled je predivan, uz rub jezera i okruženo s par drveta koje pružaju finu hladovinu. No to mjesto otkrila je i neka osoba koja tamo dolazi biciklom i onda sjedi u Zazen položaju okrenuta prema suncu. Doslovno poludim kad dođem tamo i vidim da je zauzeto. Totalno mi je nejasno da se uvijek nađe netko tko je brži i dođe prije a dignem se prokleto rano i odjašem dok još cijela štala spava. Dojašem do omiljenog mjesta, veselim se jašući kako ću se malo opustiti i uživati i onda iz daljine vidim da je zauzeto. Stojim ko idiot i gledam kako netko tamo već sjedi i bulji u sunce, a okolo nigdje nikoga. I kiptim u sebi. Toliko o opuštanju. Prisiljena sam da pronađem neka druga dobra mjesta i pronašla sam ih. Nadam se da uskoro neću i tamo zateći nekoga tko meditira. Ovaj lock down i pandemija prisilili su ljude da promijene svoje običaje i dosta njih sada baulja po livadama i šumama i onda zauzima dobra mjesta za opuštanje. Dobra mjesta imaju posebnu energiju i definitvno privlače čudake.

Uzeti psa sa sobom isto je doživljaj. Opet je ljepši u filmovima. Ako je tura kraća onda kako tako, ali ako je duža onda mi je pas samo teret. Ne može pratiti Gitin ritam pa moramo samo hodati. Luna, moj pas, je iz skloništa za pse i ima neke čudne frustracije. Pukne li nešto ona mahnito bježi, tako da se moram derati ko manijak za njom da se vrati. Problem je i voda, psi trebaju dosta tekućine da ne dehidriraju, ako nema baš nekih potoka na turi onda psa nije dobro ni voditi. Luna zapravo često puta ostane u štali.

Otkrila sam i da je samostalno jahanje u laganom ritmu dosta slično planinarenju. Otkrila sam i da je Decathlon odlična trgovina jer ima širok izbor i pristupačne cijene. Ako idete tamo po konjičku opremu svakako pogledajte i druge odjele kao odjel za planinarenje i biciklizam. Tamo ćete pronaći dobre jakne za loše vrijeme, wind blok jakne kada puše vjetar i one koje su nepropusne na kišu. Jahaće cipele nisu idealne za jahanje po terenu ako mislite da ćete i hodati, zato je neka planinarska lagana cipela puno bolje rješenje. Za zimu imaju puno jeftinog donjeg toplog rublja koje dobro štiti od hladnoće, dobre čarape i rukavice. Za ljeto brzo sušeće majice po niskim cijenama koje možete nakupovati i biti zgodni svaki dan u štali. Na biciklističkom odjelu možete naći lagane male ruksake koji su anatomski i stabilni na leđima za vožnju biciklom i dobri su za jednodnvne ture na konju. Onda lagane dekice za u prirodu (jer planinari, kao i konjari ne žele nositi teško) razne dodatke hrani ili zalogaje koji brzo vraćaju energiju, boce i mijehove za vodu, naglavne svjetiljke koje stavite na glavu i onda su ruke slobodne pa možete slobodno bauljati okolo. Šteta je što nema konjskih bisaga, ali zato je tu internet pa možete probati naručiti od nekog proizvođača konjičke opreme.

Mobitel je odlično pomagalo. Svakako skinite neki od programa koji prati kretanje i ako znate malo čitati kartu sigurno ćete se moći orijentirati i vratiti kući ako ste se izgubili. Ako ne, onda zovite mobitelom nekog u pomoć. Taj netko će vjerojatno poludit jer zapravo nećete znati reći gdje ste. Molim da mobitel uvijek imate uz sebe, nikako ne u nekoj torbici na sedlu ili konju jer ako se dogodi nezgoda i konj zbriše doma ostali ste bez mobitela i mogućnosti da netko dođe autom po vas. Za konja ne brinite, vratiti će se u štalu sam. Konj uvijek zna gdje je i gdje je štala. Mi ljudi, pogotovo gradski, izgubili smo moć orijentacije i obično ne znamo gdje smo ni na parkingu trgovačkog centra gdje je sve puno znakova i markacijskih brojeva, a kamoli u prirodi.

Bilo kako bilo, kakvo god vrijeme bilo i od opreme što imate s tim klimate, samo lagano s konjem na teren.

Kad je konj bolestan ili star…

Tih starih i bolesnih konja ima sve više. Zapravo nema ih sve više, ima ih vjerojatno jednak broj kao i prije, ali sada više zamjećujemo bolesti i imamo sve starije konje. Zašto je to tako? Konji su iz radnih životinja postali ljubimci. Većina koja drži konje drži ih iz ljubavi i rekreacije. Konjarenje im je način života i način trošenja slobodnog vremena. Uz konja više smo u prirodi, više se krećemo, a socijalni odnosi su kvalitetniji u smislu da se okružujemo ljudima istih interesa s kojima su razgovori uglavnom konjičke teme daleko od posla i politike što odmor u slobodnom vremenu čini kvalitetnijim.

Tako konj postaje član obitelji i zamjećujemo sve promjene na njemu. Ako se pojavi neka mana ili bolest reagiramo na način da odmah padamo u depresiju i zabrinutost. Kreću onda razne konzultacije s veterinarima, potkivačima, drugim članovim pansiona, svim konjarima koje znamo, fejsom, raznim forumima na hrvatskom i drugim svjetskim jezicima. Ne ulazim sada u vrstu bolesti i način liječenja, to je skroz individualno. Najčešća pomisao je da konj više nije za jahanje, ali tako nam je drag i što sada učiniti? Nastupa još dublja zabrinutost i depresija kod vlasnika. Manifestiraju se na razne načine kroz kroničnu šutljivost do bijesnog psovanja i prijetnjom klaonicom.

Starost je opet druga, ali nekako slična priča. Starost dolazi sama po sebi i na neki način spremni smo na to iznutra. Imamo konja i znamo da neće biti vječno mlad. Ipak i starost izaziva zabrinutost i pomalo depresivno stanje kod vlasnika. Najgore je kada se prorijede dolasci i obilasci konja jer jednostavno ne znamo što bi s njim.

Kod bolesti naravno da sve ovisi o vrsti bolesti. U većini slučajeva su to rješivi problemi, no obično se smanji mogućnost jahanja na lakše ture i manje opterećenje. Kod starosti je slično: manje jahanja, manje opterećenje.

I što sada učiniti s konjem koji ima ograničenja? Da li postoje neke alternative?

  1. Ne odustajte od svog konja, tako puno vam je već dao i može još puno dati
  2. Brigu koju vlasnik pokazuje konj razumije i uzvraća više nego zdravi i mladi konji.
  3. Ne zanemarujte dolaske. Uredno dolazite, vodite brigu o konju kao redovno četkanje, čišćenje, održavajte kopita…neka konj izgleda i dalje uredno i lijepo.
  4. Pomognite mu dodatnom hranom. Ako je novac ograničenje i nemate puno sredstava postoje jeftinija prirodna rješenja. Proguglajte malo.
  5. Dobra i redovita paša svakako će pomoći. Zato izvedite svog konja na ispašu što češće i provedite to vrijeme s njim u miru. Možete čitati knjigu, nazvati rođake i prijatelje koje dugo niste, pratiti neki tečaj preko on line edukacije putem mobitela. Isplanirajte si unaprijed vrijeme koje ćete provesti na ispaši. S obzirom da ispaša mora biti redovita možete imati redovite zadatke i učiniti si život kvalitetnijim.
  6. Šetnje su dobre za konje i ljude. Zato se šetajte. Ne morate jahati, možete i hodati uz konja. Isplanirajte si kraće ture:  2 – 5 km. Neka bude više tura da vam ne bude dosadno. Kružne oko štale. I onako uzbudljive, malo livada, malo šuma, preko potoka, uz potok/jezero, kroz selo. I hodajte zajedno. Uživajte u promjenama godišnjih doba. Budite „Lagom“ ili švedski stil života koji je sve popularniji: „Nešto što nije ni premalo ni previše, nego baš koliko treba!“ Budite Ikigai – japanski način dugovječnog života: krećite se redovito i jedite umjereno.
  7. Odite na piknik s konjem. Naravno hodom. Idite sami ili povedite društvo. Povedite nekog iz štale ili svoje klince, partnera. Pronađite mirno mjesto u prirodi, prošetajte se do tamo, dok konj pase uživajte u hrani i piću koji ste ponijeli u ruksaku. Onda još malo odmorite u prirodi i lagano nazad u štalu. Osim što ćete uživati s konjem i konj će uživati s vama.
  8. Rad sa zemlje. Radite Horse Agility. Radite kliker trening. Radite Parelli. Radite sve metode koje nisu agresivne i kroz koje učite vi i konj. Sve te vježbe mogu biti u hodu. Kas ako možete i želite. Ako možete…jer u radu sa zemlje kad je konj u kasu i vi trčite s njim.
  9. Equagility. Male vježbe koje se prvo rade sa zemlje, a onda se iste te rade iz sedla. Opet sve u hodu. Idealno za manjež.

Kod svega ovoga pazite da uživate i vi i konj. Ako konj daje signale da mu je bolno svakako prestanite ili odustanite od neke aktivnosti koja mu je previše. U većini slučajeva prvih pet točki možete ostvariti, sa starim konjem vjerojatno i točke šest i sedam. Sigurno da možete i sami doći na ideje kako kvalitetno možete provesti vrijeme sa svojim starim konjem ili konjem s ograničenjem uslijed bolesti. Konj kojeg imate već vam je puno dao, a može vam dati još i više, ovo je prilika da vaš odnos podignite na novu dimenziju. Kažu: „karma is a bitch“ i sigurno ćete i vi jednom biti bolesni i stari, a karma pamti. Ovo zadnje shvatite kako želite – samo kažem (just saying).