Istaknuto

Konji, konjarenje i umijeće življenja

Vrijeme je pandemije. Vrijeme neizvjesnosti, anksioznosti i straha od budućnosti. Nikad nismo bili u ovakvoj situaciji koja sada traje više mjeseci i tko zna koliko će trajati. No, možemo to prevladati uz konje i prirodu. Promatrajući kako konji žive, u onom istom miru kao i prije covid panike shvaćam da se možemo prebaciti u njihovo mentalno stanje samo tako što boravimo uz njih. Postoji i literatura koja nam može pomoći da postignemo unutarnju ravnotežu. U poplavi knjiga i pisaca koji pišu kako mentalno pobjeći od nametnute stvarnosti sve se svodi na slične savjete. I odjednom shvaćam da biti konjar dobar je put da učinimo život kvalitetnim.

Kvaliteteno umijeće življenja vezano je uz dugovječnost. Čitam tako o dva lika koji su proučavali zašto baš japanci dugo žive. Čak su i otišli na otok gdje ima najviše stogodišnjaka kako bi ih proučili i prenijeli nama njihovo umijeće življenja. U 10 savjeta shvaćam da smo konjari jako blizu njihovim principima i da je naš život kvalitetan i iznad prosjeka. Pa tako znanstvenici u toj studiji kažu

1) Budi uvijek aktivan i nikad se ne povlači u mirovini –  e tu smo. Konjari su uvijek aktivni. Dapače kad odu u mirovinu još više su u štali i s konjima. A kad i rade ne miruju. Poslije posla do konja. Vikendom do konja. Praznikom do konja.

2) Obavi to smireno. Žurba je obrnuto proporcionalna kvaliteti života. Konjari to dobro znaju. Ako se žure uvijek nekaj za*ebu, zato je bolje polako i smireno odraditi sve oko konja. Žurba stvara nervozu i raspameti konja, a onda sve postaje problem.

3) Ne jedi do sitosti. Prema „zakonu 80%“ želudac treba napuniti do 80% i ne prejedavati se. OK, tu padamo jer dobro se najesti nakon jahanja i to tak da ti je zlo nije rijedak slučaj. Ipak, morali bi voditi računa o tom principu jer pomaže organizmu da bolje funkcionira i da bude zdraviji.

4) Okruži se dobrim prijateljima. Konjari brzo riješe odnose s ljudima koji im na bilo koji način ne odgovaraju. Obično ostanu s onima koji imaju konje i s kojima mogu zajedno sanjati o terenima, jahanjima, turnirima, ići u shoping u konjarske dućane i zajedno gomilati konjarsku opremu. Biti s ljudima s kojima razgovarate o konjima a ne o politici i pandemiji izrsna je obrana uma od histeričnih novinara na Dnevniku koji izgovaraju broj oboljelih svaki dan.

5) Dovedi se u formu za svoj sljedeći rođendan. Obećanje koje si uvijek dajemo, ali ga ne ispunimo. Isto obećanje dajemo i za 31.12., onda na 01.01. odložimo dok se svi ostaci kolača ne pojedu, a onda odlažemo do svakog prvog u mjesecu. I u toj točki padamo.

6) Osmjehuj se. Uz konje smo zadovoljni. Često se osmjehujemo iznutra i sretni smo što ih imamo i što imamo jedinstvenu priliku biti s njima. Unutarnje zadovoljstvo gradi obrambeni zid od negativnih informacija kojima nas zatrpavaju.

7) Ponovno se poveži s prirodom. To činimo podsvjesno i punimo baterije svaki puta kada smo u sedlu. Nema boljeg povezivanja s prirodom od konja i jahanja. Osim toga u prirodi gradimo imunitet i skupljamo tako značaj vitamin D. Što više na suncu i dnevnom svjetlu više vitamina D imamo.

8) Budi zahvalan. Malo tu štekamo. Ne zato što smo nezahvalni, nego zato što nismo svjesni jedinstvene prilike koju imamo. Malo više svjesne zahvalnosti prema konju ne bi škodilo. Budimo i zahvalni što imamo utočište od masovne histerije straha od pandemije.

9) Živi u trenutku. Prestani se žaliti na prošlost i bojati se budućnosti. Uz konja i jahanje postoji samo sadašnjost, postoji samo taj trenutak i samo „sada“. Obično od adrenalina ili straha ili čiste ljubavi zaboravimo na prošlost i budućnost i sve vezano uz to ostavimo na vratima boksa, a u sedlu živimo cijelim srcem i tijelom u baš tom trenutku sadašnjosti.

10) Stoljetni japanci kažu: Slijedi svoj „ikigai“ – U svakom od nas postoji neka strast, jedinstveni talent koji daje smisao danima i gura te da daš najbolje od sebe do kraja. E, pa tko to nije osjetio na konju ili uz konja nije konjar niti se može tako zvati. Strast koju konjar osjeća prema

Ponekad je potrebno artikulirati ono što već znamo. Tako i ovih 10 točaka opisuje ono što znamo. No, treba nam potvrda da smo na dobrom putu. Pred nama je duga neizvjesna zima. Uz konje lakše ćemo je proći i mentalno zdraviji izaći iz ove krize.

Istaknuto

Kako se konji orijentiraju u prostoru?

Danas koristimo mobitele na jahanju i različite tracking programe koji nam mogu pokazati gdje se nalazimo i u kom pravcu se moramo kretati. No, kako se konji orijentiraju? Konji na neki način znaju kamo idu i gdje se nalaze. Ovaj blog ima za cilj da bolje razumijete konja ili ako izgubite mobitel ili ga niste ponijeli da se možete sigurno vratiti kući. Svim jahačima je poznato da konji brže idu prema štali, a sporije od štale. Postoji i priča da kad se izgubiš onda pustiš konja da te odvede u štalu. Na početku moje konjarske karijere, prije 20tak godina, stariji konjari govorili su mi da su to gluposti. Kao mlađa po stažu vjerovala sam u ono što kažu iskusniji. Sve do jednog dana.

Put prema zapadu

Dakle, bio je zimski kratki dan. Bilo je i snijega, ne previše, onako više komadi po njivama, a po traktorskim putevima po kojima smo išli bilo je samo duboko blato. Dan hladan, ali sunčan. Krenula sam nešto kasnije na teren, mislila sam biti ću kratko, tek toliko da se razgibam i nadišem svježeg zimskog zraka. Ne znam što mi je bilo da sam tako jašući odlučila skrenuti na stazu koju ne poznam. Iako uvijek nove staze markiram u glavi pamteći slike specifičnih oblika ili pojava na stazi kao npr. neobično drvo, kamenje, križ i slično, nekako mi je to taj dan promaklo. I tako sam nakon nekog vremena shvatila da ne znam gdje sam. Nije mi to baš bilo zabavno jer dan je zimski i kratak, hladno je, polako je počelo smrzavati na tlu, blato je postajalo kruto i nezgodno konju za hodati. Osjećala sam i hladnoću u stopalima i prstima i onako sam se pitala da što mi je to sve trebalo. Onda sam pokušala okušati sreću i pustiti konja da ide kamo želi računajući da će me ipak odvesti u štalu. Tada sam imala Orku, jednu zgodnu lipicanku s đakovačke ergele, jako pouzdanu i neustrašivu kobilu. I tako krene Orka nekim svojim putevima. Za moj pojam kretanje joj je bilo suludo. Krenule smo preko nekih livada, pa kroz grmlje, preko nekih kanala. No kako je bio zalazak sunca shvatila sam da se mi krećemo prema suncu i da je ono stalno ispred nas. Dakle, idemo na zapad i štala je negdje na zapadu. I onda mi je postalo jasno: konji ne koriste puteve i staze koje su ljudi izgradili nego se kreću najkraćom stazom prema štali. Zato je iz moje ljudske perspektive kretanje Orke bilo suludo. No, ona je točno znala što radi. Sunce je zalazilo, pustila sam Orku da ide kako misli da je najbolje. Ostala sam u sedlu puna povjerenja, bilo mi je hladno, ali bila sam sigurna da ćemo doći doma. I onda smo u jednom trenutku izbile na područje koje je meni poznato i krenule smo po stazama koje znam. Bilo mi je žao Orke jer je njoj sada moje ponašanje sigurno izgledalo suludo. Na kraju smo došle u štalu, bio je već pao mrak, smrzla sam se, ali beskrajno zadovoljna novom spoznajom.

Iskoristite orijentaciju konja

Od tada sam počela koristiti to iskustvo. Konji znaju kamo treba ići, ali jahač mora znati i prepoznati kada konj pokazuje smjer. Radila sam i eksperimente, na raskršćima pri povratku namjerno bi krenula krivo kako bi vidjela reakciju konja i prepoznala je kada stvarno bude „frka“. Nije loše da i sami probate ovakvu vježbu.

U šumi zna biti posebno teška orijentacija, može vam se lako dogoditi da besmisleno kružite i ne možete van. No, konj uvijek zna i nekoliko me puta sam konj izveo iz šume svojom nepogrešivom orijentacijom. Istina da sam bila sva izgrebena i raščupana od granja jer nismo išli po stazama, ali bi se uvijek „spasile“. U svemu tome potrebno je poznavanje konjskog ponašanja, čitanje signala kada konj pokazuje da nešto nije u redu i da treba ići tamo, a ne simo, i treba imati povjerenja u konja s kojim ste vani na terenu. 

Neka se konjarke ne ljute, ali muškarci imaju puno bolju orijentaciju na otvorenom prostoru nego mi žene. To dokazuju mnogobrojna istraživanja, a i moje je iskustvo takvo. Ako ste u društvu muškog jahača pustite ga neka vodi, ali ako idete same onda je konj ili kobila partner koji će vas sigurno odvesti doma ako su vam misli odlutale i niste pazile gdje idete. Naravno, tu je uvijek mobitel koji možete iskoristiti za povratak. Ako ste ga uključile. I ako ste ga ponijele.

Konjarska literatura: karte, priručnici

Kod terenskog jahanja obično se vrtiš oko štale, da li je to krug od 5 ili 35 km sasvim je svejedno…vrtiš se oko štale. Imaš nekoliko ruta koje guliš do besvjesti i onda ili odustaneš od jahanja jer ti je beskonačno dosadno ili promijeniš štalu (ako si pansionista naravno).
E, sad…ako znaš koristiti kartu i literaturu drugih outdoor aktivnosti možeš si znatno poboljšati konjarski život. Pod druge outdoor aktivnosti mislim na kombinaciju planinarstva i biciklizma. Obje discipline opskbljene su kartama i vodičima, za razliku od konjarstva gdje su tu i tamo označene staze na lokalnom nivou kao Bilogorska konjička turistička staza (da kad otvorite nema informacija) ili Zagorje ride (puno bolje napravljeno). Kako sam svoje konje vukla po Lici, Bilogori, Sloveniji bila sam prisiljena koristiti se planinarskim i biciklističkim kartama. I recimo i sada gledajući planinarsku kartu zagrebačke Medvednice sasvim je jasno da ju se može projahati u cijeloj dužini bez ikakvih gubljenja i teškoća, a težine uspona prihvatljiva je za konje kao i dobar mekani teren s minimalno makadama. Za Zagorce i Zagrepčane nije potrebna ni prikolica, samo dobra kondicija, planiranje i logistika za noćenje i hranu konjima. Da bi onda projahali zagrebačko Sljeme dovoljna je planinarska karta s označenim stazama i znanje čitanje iste. Kontinentalni dio Hrvatske i Istra dobro su pokriveni kartama i vodičima za planinare i bicikliste koje se mogu koristiti za jahaće ture.

Vraćam se literaturi – ona je baza, od nje kreneš s planiranjem, dio prilagođavaš, dio odbacuješ. U vječitoj potrazi za dobrom knjigom gdje i kako morala sam naletjeti na dobar vodič i izvor informacija, tako sam napokon naletjela na vrlo korisnu knjigu Kratke šetnje u prošlost u izdanju Libricona. Neka vas naslov ne zavara, knjiga/vodič opskrbljena je dobrim lokacijama po cijeloj Hrvatskoj, uz opise staza s kartama. Ove šetnje u prošlost odnose se na informativne priče koje se vežu uz svaku lokaciju. Da me tupim na ovom linku možete pronaći više o lokacijama, a na istoj web stranici nalaze se karte koje možete koristiti u planiranju tura. Znate, za planiranje Sport track na mobitelu nije dovoljan. Pomaže da se snađete gdje ste, ali ako vas vuče Terra incognita, i želite s konjem projahati negdje gdje niste bili, onda bez dobrih vodiča za planiranje nećete dobro proći.

Literatura o konjima i konjarstvu na hrvatskom jeziku

Još nešto što sam zapazila pregledavajući web stranicu Libricon.hr Ista je specijalizirana za planinarske teme, bilo da su to književne forme, vodiči, karte. I mogu reći da je tu poplava domaćih autora i njihovih knjiga. Da li je izdavač potaknuo ljude da pišu ili je obrnuto meni je teško reći. Možda je simbioza. Nevažno. Ono što je meni važno da se takva jedna stvar nije dogodila u konjarstvu i da sada kronično patimo zbog nedostatka dobre literature o konjima na hrvatskom. Nedostaju nam priručnici, početnice, zbirke priča o konjima i konjarima. Sve ono što uredno kupujemo na internetu i onda gutamo na engleskom jeziku. Oni koji su lošiji s poznavanjem engleskog doslovno su u hendikepu. Postoje neki jednostavni priručnici u izdanju HKSa ali su usmjereni na discipline i polaganje jahače dozvole ili neke od licenci. Još je tu sada već prilično zastarjela Početnica za jahače autora Vlasta Herić koju više ne možete nigdje ni kupiti.

Bilo je časopisa kao Konjska snaga, gdje sam i ja započela svoje prve eseje o jahanju i jahačima i kasnije časopis Konji no oba su se ugasila. Tu su još neki portali koji su isto tako netragom nestali. Trenutno je aktivno nekoliko privatnih portala trenera gdje se mogu pronaći savjeti o odgoju konja i blogovi kao što je Projekt jednorog ili FB stranica Marcela Horsemanship ili ovaj blog koji sada čitate. No to su blogovi, iako imaju puno dobrih tekstova i savjeta nemaju pravu formu knjige. Onu formu kad imaš sadržaj i obrađene teme od početka kada nabaviš konja do sretnog suživota do kraja života.

Na žalost imamo i poplavu fejs konjara gdje se osim gomile gluposti koje pišu može uočiti nepismenost i tragičniredoslijedmislibezinterpunkcija što je iritantno i zapravo nije vrijedno truda čitanja s razumijevanjem.

Neki od pismenih konjara koji mogu artikulirati misli u svima razumljivu jednostavnu knjigu iako započeli pisanje o odgoju konja nisu ih završili. Eto, reći ću da sam čitala i poglavlja nikad završene knjige Maria Ivančića. Čak mislim da nije otišao ni dalje od tih poglavlja. Šteta.

Ostaju nam Parelli, Clinton Anderson, Mark Rashid, Monty i drugi na engleskom što je prava šteta jer mogli bi bolje. Imamo i ljude bogatog znanja o uzgoju, odgoju, sportu koji bi mogli novim generacijama dati puno kroz knjige i priručnike. Da, šteta. Priznajem da sam ljubomorna da su neke druge outdoor discipline tako dobro organizirane, a mi, konjari, lutamo bez smisla i nismo u stanju iznjedriti kvalitetnu biblioteku od bar desetak knjiga na hrvatskom jeziku i hrvatskih autora.

Proljetni trening za rekreativne konje

Proljeće je valjda najbolje doba godine za jahanje. Nema ni muha ni komaraca, dani temperaturno ugodni, priroda se budi što i nas puni pozitivnom energijom. Ali prije proljeća bila je zima. Zima s malo jahanja, s rijetkim treninzima i još manje izlazaka na teren. Dovoljno sam stara da mogu reći: nekad je bilo više snijega, a jahanje po snijegu pravi je gušt. Zime su već nekoliko godina šugave i uglavnom se sastoje od mekog ili smrznutog blata. Meko blato zaprlja mene, moju kobilu i opremu, a po smrznutom blatu ona jedva hoda i sama sebe nosi, a kamoli kad ima jahača.  I tako u ovim blatnim zimama obično prestanem jahati početkom prosinca i vraćam se u sedlo krajem veljače.

Zašto baš krajem veljače? Općenito zato što ne možeš konja izvesti iz štale za Uskrs, staviti sedlo i očekivati da će sve biti u redu. Nije samo problem loša kondicija konja i jahača, problem je što i konj koji nije radio ništa mjesecima nije više onako pun samopouzdanja kao prošle jeseni. Sada skače na svakog fazana, zeca, srnu, pa i najmanju pticu koja šuška u grmlju. Hodače gleda s nepovjerenjem, a od traktora koji dolaze u susret pokušava pobjeći mahnitim galopiranjem nazad prema štali. Nije rijetko da ta zimska stanka fizički i psihički uspori jahača i zbog toga se pojavi strah, pa teško sjeda u sedlo. Nepredvidivo ponašanje konja strah može pojačati, dovesti do potpune blokade i izbjegavanje jahanja.

I zato da bi se početkom travnja moglo jahati ozbiljnije terene i uživati u onome što se zove trail iz zimske čahure treba započeti izlazak u veljači. Priprema za terensko jahanje su treninzi koji su kombinacija horse agility-a i laganih jahanja kako bi se konju i jahaču vratilo samopouzdanje i podigla kondicija nakon zimske stanke.

Odredite si metodu desenzibilizacije koju želite, no ipak sam licencirani trener Horse Agility discipline i uvijek ću preporučiti tu metodu. Svakako krenite s malim vježbama sa zemlje, prolaz preko motke, preko najlona, slalom, u nazad u uskim prolazima, dodirima sa šuškavom vrećicom, mahanjem zastave, otvaranjem kišobrana, dodirivanje štapom i povodcem po nogama. Pilates lopta je zgodna, neka je konj gura nosom, nogom, možete probati staviti mu je na leđa i pustiti da padne na zemlju. Kada konj prihvaća sve ove vježbe bez stresa, stavite mu sedlo i sve ovo odradite iz sedla. Ako je otvaranje kišobrana sa zemlje dobro odrađeno, napravite to iz sedla. Ubrzo ćete znati da li ste stvarno tu vježbu dobro odradili ili samo umišljate da ste je dobro odradili. To već i ptice na grani znaju: kod konja nema laganja, ili jesi ili nisi. Ili odjašeš ili letiš iz sedla u polje, pa ti laži koliko hoćeš, a konj će ti reći istinu.

Paraleleno s vježbama desenzibilizacije u trajanju 15 tak minuta dobro je krenuti s jahanjem u sigurnom prostoru, recimo u manježu. Tjedan predviđa 5 radnih dana i dva dana odmora. Prvi tjedan: 15 min desenzibilizacije + hodanje u sedlu 25 minuta i uključite kas od 5 minuta kada se konj ugrije. Drugi tjedan: 15 min desenzibilizacije + hodanje 25 minuta unutar kojih je 10 minuta kasa. Treći tjedan: 15 min desenzibilizacije + krenite izvan manježa u krug oko štale i to 35 minuta hoda od toga 15 minuta kasa. Četvrti tjedan: 15 min desenzibilizacije + 35-40 minuta hodanja s uključenih 15 minuta kasa i vježbe svijanja. Peti tjedan: ako vam je sada već izlazak na teren rutina desenzibilizacija nije više nužna, idite samo u sedlu 40 tak minuta, od toga 20 minuta kasa. Probajte uključiti lagane uzbrdice i nizbrdice. Šesti tjedan: pojačajte jahanje na 45 minuta koje su miks hoda, kasa i razna skretanja, mali krug, uključite uzbrdice i ako ima kakav potok koji možete prolaziti. I onda ste manje-više spremni za prve lagane duže terene. Osjećate li i dalje nelagodu u sedlu vratite se u manjež ili potražite stručnog trenera koji će vam pomoći u izgradnji samopouzdanja.

Ako se pojave problemi u ponašanju kod konja vratite se korak unazad – vratite se na desenzibilizaciju. Klasično lonžiranje ne vodi ničemu osim pojačanoj nervozi kod konja jer bez obzira što imaju mozak veličine krumpira izluđuje ih 20 minutno trčanje u krug na štriku od 5 metara. Lonžiranjem prije jahanja konja nećete izmoriti, možda malo u početku, ali redovno lonžiranje pojačati će mu kondiciju, a vi pri lonžiranju stojite na mjestu i ne radite na svojoj kondiciji. Može vam se lako dogoditi da takvim treningom stvorite tempiranu bombu ili životinju od 500 kg mišića u dobroj kondiciji koja se svega boji. Samo kamikaza može veselo sjesti na takvog konja i otići na teren. Ali ima nas svakakvih, zar ne?

Terensko jahanje, idealna rekreacija ili ipak ne?

Odlazak u prirodu s konjem je životni stil kojeg idealiziraju mnogi konjari. I ja isto. Priroda, mir, tišina, prekrasni vidici, unutarnja ravnoteža, kontemplacija, sve to ide s tim. Obično u filmovima. U stvarnosti i nije tako. Puno jašem sama s Gitom i da ga hoćeš, baš i nije idealno ko u filmovima.

Ako misli previše odlutaju nekom svojom putanjom i konj će krenuti nekom svojom putanjom. Izgubit ćete se sigurno ili zaglibit u neko sranje. Da ne govorim da ako ste previše opušteni u sedlu i u svojim mislima, kada konj skoči na prvog fazana poletit ćete iz sedla u nebo i fino tresnut o zemlju. Dakle, od kontemplacije ništa. Fokus, fokus i samo fokus. No nije ni fokus loš jer onda možda odete u zonu, a biti u zoni odmara od stresa. Znamo što je zona? Zona (eng. Flow) pojam je u psihologiji koji označava mentalno stanje u kojem je osoba koja obavlja neku aktivnost sasvim uronjena u osjećaj potpune predanosti, fokusa i uživanja u procesu, maksimalno zaokupljena svojom aktivnošću i gubi osjećaj za vrijeme i prostor. Kada smo u zoni čini nam se da smo potpuno uronjeni u sadašnjost, maksimalno kontroliramo sebe i sve oko  sebe, svijest i osjećaj prisutnosti potpuno su izoštreni i vrlo smo učinkoviti u tome što radimo. Zona je najčešća u sportskoj psihologiji, ali i mi smo na neki način sportaši. Zona je dobra jer nas stavlja u sadašnjost. Znamo da konji žive u sadašnjosti, a zona nam pomaže da razumijemo kako razmišlja konj i što zapravo znači živjeti u sadašnjosti. Dakle fokus, zona. Prati konja, prati stazu, sjedi duboko u sedlu, reagiraj na reakcije konja i nećeš poletjeti nebu pod oblake.

Priroda je uvijek fantastična i uživajte u njoj. Priroda se mijenja u istom ritmu, zemlja se okreće i godina prolazi u krug: zima, proljeće, ljeto, jesen. Uživajte u tome jer tada prihvaćate cikluse i znate da je sve prolazno, ali se i vraća. Pomaže to pri poslu i životu jer bolje razumijete da će se propuštene prilike vratiti, ne iste, ali opet slične. U konjarskom svijetu ciklusi znače: Zima – blato i hladno, kratki dani, dosta rakije da se zagrijete, Proljeće – blato i skinuli smo se prerano u majicu kratkih rukava i izgorjeli, konj se linja i sve je puno dlaka, Ljeto-komarci, muhe i vrućina, hladna piva, Jesen –  blato i kiše, dosta često provodite vrijeme pod krovom štale i šutke promatrate kako pada kiša i radi valove u lokvama. Tijekom godine ima i dobrih perioda i onda uspijete nešto i odjahati.

Često idem sama s Gitom. I oprema ovisi o turi. Ako znam da me nema par sati onda uzmem vodu sa sobom. U Decathlonu ima mali ruksak u kojem je mijeh s vodom koji ima cijev koja vodi iz ruksaka do ramena, tako mogu piti vodu tijekom jahanja bez da moram stati, otvarati ruksak ili bisage i komplicirati si život jer Gita pri tome obično ima neke svoje ideje kako iskoristiti to stajanje. Ruksak je dobar jer mogu staviti i neki sendvič, bananu ili kikiriki, pa to pregristi na svom omiljenom mjestu za odmor. Ima jedno prekrasno mjesto na kojem volim stati, ima dosta trave za Gitu, pogled je predivan, uz rub jezera i okruženo s par drveta koje pružaju finu hladovinu. No to mjesto otkrila je i neka osoba koja tamo dolazi biciklom i onda sjedi u Zazen položaju okrenuta prema suncu. Doslovno poludim kad dođem tamo i vidim da je zauzeto. Totalno mi je nejasno da se uvijek nađe netko tko je brži i dođe prije a dignem se prokleto rano i odjašem dok još cijela štala spava. Dojašem do omiljenog mjesta, veselim se jašući kako ću se malo opustiti i uživati i onda iz daljine vidim da je zauzeto. Stojim ko idiot i gledam kako netko tamo već sjedi i bulji u sunce, a okolo nigdje nikoga. I kiptim u sebi. Toliko o opuštanju. Prisiljena sam da pronađem neka druga dobra mjesta i pronašla sam ih. Nadam se da uskoro neću i tamo zateći nekoga tko meditira. Ovaj lock down i pandemija prisilili su ljude da promijene svoje običaje i dosta njih sada baulja po livadama i šumama i onda zauzima dobra mjesta za opuštanje. Dobra mjesta imaju posebnu energiju i definitvno privlače čudake.

Uzeti psa sa sobom isto je doživljaj. Opet je ljepši u filmovima. Ako je tura kraća onda kako tako, ali ako je duža onda mi je pas samo teret. Ne može pratiti Gitin ritam pa moramo samo hodati. Luna, moj pas, je iz skloništa za pse i ima neke čudne frustracije. Pukne li nešto ona mahnito bježi, tako da se moram derati ko manijak za njom da se vrati. Problem je i voda, psi trebaju dosta tekućine da ne dehidriraju, ako nema baš nekih potoka na turi onda psa nije dobro ni voditi. Luna zapravo često puta ostane u štali.

Otkrila sam i da je samostalno jahanje u laganom ritmu dosta slično planinarenju. Otkrila sam i da je Decathlon odlična trgovina jer ima širok izbor i pristupačne cijene. Ako idete tamo po konjičku opremu svakako pogledajte i druge odjele kao odjel za planinarenje i biciklizam. Tamo ćete pronaći dobre jakne za loše vrijeme, wind blok jakne kada puše vjetar i one koje su nepropusne na kišu. Jahaće cipele nisu idealne za jahanje po terenu ako mislite da ćete i hodati, zato je neka planinarska lagana cipela puno bolje rješenje. Za zimu imaju puno jeftinog donjeg toplog rublja koje dobro štiti od hladnoće, dobre čarape i rukavice. Za ljeto brzo sušeće majice po niskim cijenama koje možete nakupovati i biti zgodni svaki dan u štali. Na biciklističkom odjelu možete naći lagane male ruksake koji su anatomski i stabilni na leđima za vožnju biciklom i dobri su za jednodnvne ture na konju. Onda lagane dekice za u prirodu (jer planinari, kao i konjari ne žele nositi teško) razne dodatke hrani ili zalogaje koji brzo vraćaju energiju, boce i mijehove za vodu, naglavne svjetiljke koje stavite na glavu i onda su ruke slobodne pa možete slobodno bauljati okolo. Šteta je što nema konjskih bisaga, ali zato je tu internet pa možete probati naručiti od nekog proizvođača konjičke opreme.

Mobitel je odlično pomagalo. Svakako skinite neki od programa koji prati kretanje i ako znate malo čitati kartu sigurno ćete se moći orijentirati i vratiti kući ako ste se izgubili. Ako ne, onda zovite mobitelom nekog u pomoć. Taj netko će vjerojatno poludit jer zapravo nećete znati reći gdje ste. Molim da mobitel uvijek imate uz sebe, nikako ne u nekoj torbici na sedlu ili konju jer ako se dogodi nezgoda i konj zbriše doma ostali ste bez mobitela i mogućnosti da netko dođe autom po vas. Za konja ne brinite, vratiti će se u štalu sam. Konj uvijek zna gdje je i gdje je štala. Mi ljudi, pogotovo gradski, izgubili smo moć orijentacije i obično ne znamo gdje smo ni na parkingu trgovačkog centra gdje je sve puno znakova i markacijskih brojeva, a kamoli u prirodi.

Bilo kako bilo, kakvo god vrijeme bilo i od opreme što imate s tim klimate, samo lagano s konjem na teren.

Kad je konj bolestan ili star…

Tih starih i bolesnih konja ima sve više. Zapravo nema ih sve više, ima ih vjerojatno jednak broj kao i prije, ali sada više zamjećujemo bolesti i imamo sve starije konje. Zašto je to tako? Konji su iz radnih životinja postali ljubimci. Većina koja drži konje drži ih iz ljubavi i rekreacije. Konjarenje im je način života i način trošenja slobodnog vremena. Uz konja više smo u prirodi, više se krećemo, a socijalni odnosi su kvalitetniji u smislu da se okružujemo ljudima istih interesa s kojima su razgovori uglavnom konjičke teme daleko od posla i politike što odmor u slobodnom vremenu čini kvalitetnijim.

Tako konj postaje član obitelji i zamjećujemo sve promjene na njemu. Ako se pojavi neka mana ili bolest reagiramo na način da odmah padamo u depresiju i zabrinutost. Kreću onda razne konzultacije s veterinarima, potkivačima, drugim članovim pansiona, svim konjarima koje znamo, fejsom, raznim forumima na hrvatskom i drugim svjetskim jezicima. Ne ulazim sada u vrstu bolesti i način liječenja, to je skroz individualno. Najčešća pomisao je da konj više nije za jahanje, ali tako nam je drag i što sada učiniti? Nastupa još dublja zabrinutost i depresija kod vlasnika. Manifestiraju se na razne načine kroz kroničnu šutljivost do bijesnog psovanja i prijetnjom klaonicom.

Starost je opet druga, ali nekako slična priča. Starost dolazi sama po sebi i na neki način spremni smo na to iznutra. Imamo konja i znamo da neće biti vječno mlad. Ipak i starost izaziva zabrinutost i pomalo depresivno stanje kod vlasnika. Najgore je kada se prorijede dolasci i obilasci konja jer jednostavno ne znamo što bi s njim.

Kod bolesti naravno da sve ovisi o vrsti bolesti. U većini slučajeva su to rješivi problemi, no obično se smanji mogućnost jahanja na lakše ture i manje opterećenje. Kod starosti je slično: manje jahanja, manje opterećenje.

I što sada učiniti s konjem koji ima ograničenja? Da li postoje neke alternative?

  1. Ne odustajte od svog konja, tako puno vam je već dao i može još puno dati
  2. Brigu koju vlasnik pokazuje konj razumije i uzvraća više nego zdravi i mladi konji.
  3. Ne zanemarujte dolaske. Uredno dolazite, vodite brigu o konju kao redovno četkanje, čišćenje, održavajte kopita…neka konj izgleda i dalje uredno i lijepo.
  4. Pomognite mu dodatnom hranom. Ako je novac ograničenje i nemate puno sredstava postoje jeftinija prirodna rješenja. Proguglajte malo.
  5. Dobra i redovita paša svakako će pomoći. Zato izvedite svog konja na ispašu što češće i provedite to vrijeme s njim u miru. Možete čitati knjigu, nazvati rođake i prijatelje koje dugo niste, pratiti neki tečaj preko on line edukacije putem mobitela. Isplanirajte si unaprijed vrijeme koje ćete provesti na ispaši. S obzirom da ispaša mora biti redovita možete imati redovite zadatke i učiniti si život kvalitetnijim.
  6. Šetnje su dobre za konje i ljude. Zato se šetajte. Ne morate jahati, možete i hodati uz konja. Isplanirajte si kraće ture:  2 – 5 km. Neka bude više tura da vam ne bude dosadno. Kružne oko štale. I onako uzbudljive, malo livada, malo šuma, preko potoka, uz potok/jezero, kroz selo. I hodajte zajedno. Uživajte u promjenama godišnjih doba. Budite „Lagom“ ili švedski stil života koji je sve popularniji: „Nešto što nije ni premalo ni previše, nego baš koliko treba!“ Budite Ikigai – japanski način dugovječnog života: krećite se redovito i jedite umjereno.
  7. Odite na piknik s konjem. Naravno hodom. Idite sami ili povedite društvo. Povedite nekog iz štale ili svoje klince, partnera. Pronađite mirno mjesto u prirodi, prošetajte se do tamo, dok konj pase uživajte u hrani i piću koji ste ponijeli u ruksaku. Onda još malo odmorite u prirodi i lagano nazad u štalu. Osim što ćete uživati s konjem i konj će uživati s vama.
  8. Rad sa zemlje. Radite Horse Agility. Radite kliker trening. Radite Parelli. Radite sve metode koje nisu agresivne i kroz koje učite vi i konj. Sve te vježbe mogu biti u hodu. Kas ako možete i želite. Ako možete…jer u radu sa zemlje kad je konj u kasu i vi trčite s njim.
  9. Equagility. Male vježbe koje se prvo rade sa zemlje, a onda se iste te rade iz sedla. Opet sve u hodu. Idealno za manjež.

Kod svega ovoga pazite da uživate i vi i konj. Ako konj daje signale da mu je bolno svakako prestanite ili odustanite od neke aktivnosti koja mu je previše. U većini slučajeva prvih pet točki možete ostvariti, sa starim konjem vjerojatno i točke šest i sedam. Sigurno da možete i sami doći na ideje kako kvalitetno možete provesti vrijeme sa svojim starim konjem ili konjem s ograničenjem uslijed bolesti. Konj kojeg imate već vam je puno dao, a može vam dati još i više, ovo je prilika da vaš odnos podignite na novu dimenziju. Kažu: „karma is a bitch“ i sigurno ćete i vi jednom biti bolesni i stari, a karma pamti. Ovo zadnje shvatite kako želite – samo kažem (just saying).

Kad te Horse Agility izvuče iz nezgode s konjem

Veliki sam ljubitelj terenskog rekreativnog jahanja. Volim otkrivati nove staze, a volim jahati i po ustaljenim stazama i pratiti promjene po godišnjim dobima. Često puta idem sama, ponekad imam društvo drugih jahača, ponekad je pas samnom. Uglavnom, nikad mi ne dojadi. 

Taj dan jahala sam sama i to po stazi koju sam puno puta prošla. Plan je bio od štale doći do kompleksa jezera, proći uz najveće koje su ribiči prozvali Ontario i zatim doći do rijeke Save. Jahanje uz Savu ima posebnu energiju i mirnoću, a na pojedinim djelovima rijeka ima šljunčane plaže. Na jednu takvu dolaze šetači s psima, a ponekad se spustim s Gitom jer put vodi strmom obalom do vode. U lipnju obalno drveće gusto je obraslo lišćem i grane naprave uzak tunel kroz koji se mora proći strminom dužine dvanaestak metara. Nije problem jer nije nam prvi puta. Obično siđem s Gite i vodim je na ruku kroz taj tunel od gustog bilja. Gita nije zadovoljna, ali ide. Tako i ovaj puta. I kada smo sišle do same rijeke ispostavilo se da je plaža udaljeni sprud, a između spruda i obale teče brza riječna voda. Voda je bila tamna, duboka i brza…Sava je nabujala i pokazuje svoje opasno lice. Nemoguće je bilo zagaziti u Savu, a zbog uskog puta nemoguće je bilo okrenuti se nazad. Stajala sam tako na obali, u tunelu od granja i razmišljala što sada učiniti. Nisam još bila panična, ali me adrenalin počeo lupati sve jače i osjećala sam pulsiranje u glavi i snažne otkucaje srca. Mislim si: No, baš si se lijepo uvalila, a dan je bio tako nevin do sada. Promatrala sam i opcije da Gitu okrenem, ali granje je bilo gusto i u glavi sam vidjela razne scenarije kako se Gita zapetljava, pokušava iščupati, paničari, pada u Savu i slične drame. Ne znam koliko dugo sam tako tumbala što napraviti, a onda je plan spašavanja smislila Gita: krenula je u rikverc kroz tunel uzbrdo. Prvih nekoliko metara je odlučno išla unazad što me oduševilo jer zapravo je Gita čupala mene van iz problema. No, onda je vjerojatno zbog dužine uspona izgubila samopouzdanje i stala. Ali se moje samopouzdanje vratilo jer je Gita očito radila sve što smo učile na Horse Agility vježbama: i hod unazad i uske prolaze i uske tunele i znala sam da Gita sve zna samo joj treba malo poticaja. Tako smo nastavile uzbrdo sve do samog kraja. A pred kraja imala sam dovoljno sabranosti da snimim i mobitelom uspon. Kako je izgledao uspon u rikverc možete pogledati ovdje: https://www.youtube.com/watch?v=Y1Lw3g0wb8E

I kada smo se našle na otvorenom i sigurnom opet je sve izgledalo dobro i pozitivno. U daljini vidjelo se jezero Ontario, a na njemu ribiči i njihovi šatori i kamp prikolice, jedan dron je provokativno lebdio zrakom, a nekoliko avanturista pokušalo je letjeti padobranom na vjetar oko jezera. Nakon nešto hoda s Gitom ponovno sam sjela u sedlo i jahala uz jezero. Grupa njemačkih ribiča htjela se fotkati samnom i Gitom pa sam im izašla u susret. Dan je opet bio bezbrižan, a noćna mora koju smo proživljavale prije nekoliko minuta kao da je samo bila ružan san.

Vježbe sa zemlje važne su za terensko jahanje

Postoji čitav niz vježbi sa zemlje koje poboljšavaju motoriku konja, grade njihovu psihološku stabilnost i grade odnos s čovjekom na partnerskoj bazi. Priča koju sam u gornjem tekstu ispričala upravo je takva. Sigurno da je u manježu ponekad bedasto konja učiti da radi ovo ili ono, no nikad ne znate kada će vam to dobro doći. Gita je u neugodnoj situaciji pokazala da nije panična, da ima dobru motoriku i upotrijebila je ono što zna raditi, odnosno ono što smo toliko puta “tesali” u manježu, a svakako je i preuzela inicijativu nudeći rješenje problema dok sam bespomoćno stajala i buljila u nabujalu rijeku. Te vježbe ne moraju biti dosadne i naporne. Horse agility pruža mogućnost da postavite stazu s 10tak vježbi i da ih onda sve obiđete u točno određenom nizu, a da pri tome ne dosađujete konju ni sebi. I onda vam jednog dana pomognu u kriznoj situaciji, baš kao što su pomogle i meni.

Oprez: konji mogu ugristi ili udariti

Konjari dobro znaju da konji mogu učiniti ljudima svašta. Zbog televizije i filmova većina pučanstva toga nije svjesna i jahanje i rad s konjima i oko konja je jednostavan i bezopasan. Kad gledam oko sebe i krug konjara koje poznajem, one koji su godinama s konjima, ti konjari imaju ožiljke od operacija slomljene ruke ili noge, a skoro  svaki ozbiljniji jahač ima priču o padu s potresom mozga ili privremenom amnezijom. Ima tu i izgaženih ljudskih nogu ili kuknjave zbog „spaljene“ kože kad konj naglo povuče i povodac izgrebe kožu na ruci. Ali, da li stvarno mora biti tako?

Najčešći oblici ponašanja kada konji povrijede ljude

  1. Ugrizi. Obično to rade kada su frustrirani, ljuti, nestrpljivi ili ih nešto boli. Vrlo je teško reći što točno motivira konja za takve radnje, ali je bolno.
  2. Udaranje. Slično kao i kod ugriza, kada je konj frustriran ili ga boli može udariti. Međutim može zamahnuti nogom tjerajući obada. Zato se uvijek preporuča oprez kada ste ispred, naročito iza guze konja.
  3. Stajanje na nogu čovjeku. Ponekad je slučajno, a ponekad baš i nije. Konji su uglavnom veliki i teški pa to može biti bolno zato su nužne zatvorene cipele bez obzira na godišnje doba. Neki konjari su ljeti skloni raditi oko konja u japankama ili otvorenoj obući a to volimo zvati konjarski rulet (sl. ruski rulet) jer ako u tom slučaju konj stane na nogu odlazak u bolnicu je obavezan.
  4. Padovi s konja. Nema jahača koji nije pao s konja. Kada konj napravi nagli pokret tijelom uzrokovano nekim događajem koji plaši konja (čudan zvuk, fazan u grmu, u zadnje vrijeme i dron) obično to jahača izbaci iz ravnoteže i jahačevom tijelu daje energiju da izleti iz sedla + ubrzanje = ponekad stvarno odletite daleko. Važna je i reakcija konja nakon toga, može pobjeći, može ostati, a može vas od straha početi i udarati nogama što je posebno nezgodno.
  5. Guranje. Nije rijetko da pri četkanju ili pri vođenju konja, zapravo nekim radnjama kada ste tijelom blizu konja, iz nekog razloga konj skoči u stranu i pri tome skoči na konjara. Razlog tom skoku je najčešće burna reakcija konja na nešto što ga je uplašilo kao neki iznenadni zvuk ili predmet koji je proletio u blizini. Kod radnji oko konja važno je paziti da imate prostor za odskočiti. Nemojte biti između zida/ograde i konja kako vas konj u skoku ne bi pritisnuo.
  6. Usko prolaženje kraj prepreka. Nije rijetkost da pri jahanju konj tako usko prolazi kraj ograde ili drva da vam onda noga dolazi u opasnost od povrede. Ponekad i zastružete, ponekad samo paničarite ali uspijete izbjeći nezgodu. U tom slučaju konj nije kriv nego jahač, ali je to jedna od mogućnosti kada vas konj može povrijediti.
  7. Vučenje…je noćna mora. Ako pri padu noga ostane u dizgini konj vas može vući za sobom. Zato je jahaća obuća od izuzetne važnosti a ako možete onda i sigurnosne košarice na uzengijama. Može vas vući i ako ga vodite a pametno ste omotali povodac oko ruke, konj se uspaničari od naglo upaljenog traktora, pojuri, a vama se povoda stegne oko ruke i sada samo bespomoćno letite za konjem.

Najčešći uzroci takvom ponašanju su strah, bol, nedovoljna desenzibilizacija, zbunjenost konja, dominacija. Ovakvo neželjeno ponašanje može se riješiti radom sa zemlje, a zatim iz sedla, naravno ako znate što radite i kako to treba odraditi. Svakako nemojte to rješavati agresijom i batinama jer takvo ponašanje produbljuje frustraciju i strah, a samim tim i pojačava ponašanje koje želite korigirati.

Educiranjem samih sebe kroz radionice, internet, literaturu možete riješiti probleme. Ne mora vam biti cilj jahanje bez sedla i oglavine, ali disciplinirani konj kojeg vodite vi, a ne on vas, koji mirno stoji kada pojahujete, ide unazad bez problema, ne plaši se iznenadnih zvukova i predmeta trebao bi biti cilj svakog konjara. Na kraju je sigurno da će vam konj biti zahvalan.

Individualni pristup konju u stvaranju boljeg konja – restart

Ovdje ne obrađujemo sportske treninge nego razvoj odnosa s konjem kako bi postao siguran za jahanje na terenu ili manježu ili sve ono što biste željeli raditi. Konj nije stroj koji nakon upotrebe parkiramo u garažu. Konj je biće koje zahtjeva pažnju, brigu i komunikaciju. Loš odnos s konjem dovodi do niza problema koje tumačimo kao neposlušnost. Često ta neposlušnost izaziva nezadovoljstvo i strah. Nerijetko se dogodi da onda rekreativni vlasnici ne jašu jer im se strah uvukao u kosti. Prijateljstvo koje je trebalo biti jedna lijepa priča završi se prodajom. Konj kod novog vlasnika ima loše navike, a stari vlasnik duboko u sebi nosi razočaranje neuspjehom.

Ali…to ne mora biti tako. I konj i konjar mogu učiniti restart svog odnosa. Restart konja možete napraviti kod svakog konja bez obzira na njegove godine, bez obzira koliko dugo se poznajete i bez obzira da li je taj konj vaš ili odlazite u neku štalu. Ukoliko konj nije vaš opet možete razviti pozitivan odnos bez obzira na njegova iskustva s drugima i može se dogoditi da je konj „poslušniji“ vama nego vlasniku, pa vas vlasnik zbog toga i otjera. No, na takve stvari morate biti spremni sve dok se ne upustite u odiseju vlasništva.

Ono što vam treba je Individualni Edukacijski Program (IEP) za svakog konja posebno. IEP se sastoji od nekoliko elemenata koje morate uvažiti prije nego ga isplanirate za konja, a oni su

  • Detektiranje problema. Jasna slika o tome što želite učiniti s konjem npr. dobar terenski konj
  • Karakter konja. Određivanje da li je konj introvertiran, ekstrovertiran, ima panične reakcije koje se ne smiruju ili se smrzne od straha. Važno je prilagoditi svoj karakter s konjem. Ako je konj ubrzan i vaši treninzi moraju biti energičniji (pozitivno energičniji) kako mu ne bi bili dosadni. Ako je to konj koji je spor tada je energija treninga s manje energije ali vrlo odlučna. Kod smanjene energije radite sve sporije i s više čekanja, ali nemojte se pretvoriti u usporenog čudaka jer to isto može konja uplašiti.
  • Detektiranje ograničenja. Svaki konj ima neka ograničenja koja su fizička i ponekad ne može nešto učiniti jer jednostavno to fizički ne može, npr morate više raditi na svijanju u jednu stranu. To uvijek morate uvažiti jer konj će se truditi odraditi zahtjeva ali ako mu je to teško nemojte ga zbog toga kažnjavati ili biti frustrirani da imate nesposobnog konja jer to nije točno.
  • Comfort zona. Svaki konj ima comfort zonu koju bi trebalo pronaći. Do kuda se s nekom radnjom može ići a da to ne predstavlja konju problem u smislu da ne odbije rad. Comfort zone konja mogu biti čudne ljudima i teško je prihvatiti da je neka radnja koja je nama jednostavna konju je takav problem da izaziva neugodu. Cilj je da se comfort zona širi, odnosno radom konj je sve više tolerantan prema neugodi i ne zabrinjava ga više.
  • Nagrađivanje. Odredite što je nagrada konju tijekom rada. Da li je to češkanje ili komadić omiljene hrane odredite sami ali prema afinitetu konja. Ono što vi mislite da je nagrada ne mora isto tako misliti i konj. Razmislite o nagradi i prilagodite je konju kako bi dobili rezultat, a ne svađu i nezadovoljstvo.
  • Trening plan s podjelom na manje segmente/dijelove. Trening neka ne bude više od 10 minuta, neka bude više puta u tjednu. Trening dijelite na manje dijelove koji su jednostavni ali s vremenom postaju kompliciraniji i zahtjevniji.
  • Komuniciranje konjem. Odredite komunikacijski znak za neku radnju. Znak koji je uvijek isti za jednu radnju. Ako je „cmoktanje“ znak za iči naprijed onda to nemojte upotrebljavati za stani, privlačenje pažnje ili ubrzavanje jer to naravno zbunjuje konja i ne zna što hoćete.
  • Konji se sinhroniziraju u krdu. Konji vole sinhronizaciju. Zato se sinhronizirajte s konjem. Počnite s jednostavnim radnjama kao koraci. Kad vi koračate i konj korača, ako ubrzate i konj ubrza, ako stanete i on stane. Radite to sa zemlje i uz opušteni povodac. S vremenom kada vi krenete u kas i konj će kasati uz vas, ako naglo stanete i konj će stati, okrenete li na lijevo ili desno i konj će uraditi isto, krenite u nazad i konj će unazad. I tako u nedogled. Skinite ular i krenite na liberty, testirajte svoju sinhronizaciju s konjem bez ulara i povodca Sinhronizacija izgrađuje vaš odnos s konjem i za njega postajete prijatelj u krdu, a ne čovjek koji stalno nešto nerazumljivo traži i onda se dere bezveze ili udara bez da je razumljivo zašto.
  • Neka treninzi budu kratki ali s punim fokusom na radnju i punom koncentracijom na konja. Ne postoji mobitel u tom vremenu, ne razmišljajte o poslu, o ljudima koji vas u trenutku gledaju. Razmišljajte o radnji i u glavi imajte čistu, jasnu ideju što bi sada trebalo odraditi.

Zaključno: imajte individualni pristup konju. Za svakog konja pripremite njegov program prema smjernicama. Nemojte očekivati rezultate brzo. Isti će se pojaviti kroz vrijeme. U međuvremenu iskrsnuti će i novi. Takav je život konjara koji su rekreativci. Ali zato ste kupili konja: da biste naučili nešto o sebi i spoznali svoja ograničenja ali i pomaknuli svoje granice i napredovali. Jer sve što ste naučili s konjem, naučili ste i o sebi.

Pokaži mi svog konja i reći ću ti kakav si

Davno sam čula tu izreku od jedne starije konjarke. Bila sam još sama zelena u konjarskom svijetu i pomalo zbunjena, a onda mi je ta fina, pametna gospođa pojasnila u par rečenica: Mogu ti drugi pričati što hoće, s konjem treba ovako, onako, konj treba ovo, ono, no kad ga vidiš s konjem odmah znaš da li su priče koje govori ispravne ili su samo prazne riječi.

Čitajući fejs grupe i savjete često puta se sjetim te rečenice: Pokaži mi svog konja i reći ću ti kakav si. Poplava je osoba čija su usta puna pametnih savjeta. Ponekad zvuče tako pametno da si misliš kako je ta osoba iskusna i puno zna. Onda već u ozbiljnijoj komunikaciji shvatiš da s konjem ne može ništa važnije kao odjahati teren, odraditi manjež bez straha i panike, pa čak ne mogu ni voditi konja do ispusta.  Neki ni nemaju konja nego jašu tuđe. I to povremeno. Bitno da su im usta puna pametnih savjeta.

Prije bih povjerovala takvim pričama, sada odmah prekidam i pitam di je konj i ispitujem što može s tim konjem i onda čitam između redaka. Niti jedan konj nije idealan, niti jedan odnos između čovjeka i konja nije perfektan, ali kad mi netko kaže da konja ima dvije godine i čujem onu finu notu straha u glasu…prestajem slušati i pristojno se udaljujem.

Treneri i kako ih odabrati

Formalno obrazovanje za trenera i učitelja jahanja prilično je rijetko u Hrvatskoj. Postoji obrazovni sistem u sklopu HKS (Hrvatski konjički savez) koji ima neku glavu i rep, u sklopu Saveza za terapijsko jahanje…i to je nekako sve. Školovati se može i izvan Hrvatske, licence izdane od FEI, ili od organizacija koje su stekle ugled i ostvarile pozicije u konjarstvu kao npr Parelli, OLHA, te daju međunarodne licence za trenere.

Treneri mogu biti školovani i mogu ipak biti loši. Treneri mogu biti neškolovani i jako dobri. Ništa nije garancija kvalitete. Za mene osobno je kriterij konj. Kako se konj ponaša, koliko ima opreme na sebi, da li je ta oprema agresivna i prisiljava konja na neki položaj tijela ili ga sputava da ne čini neku nepodoštinu. Oprema na konju mi govori sve. Npr. ako trener nije u stanju riješiti neagresivnim metodama dizanje glave kod svog konja nego mu je za to potreban martingal, onda takav trener meni nije potreban.

Osim opreme gledam i da li se trener natjecao u disciplini koju trenira. Nisu mi važni rezultati nego količina nastupa jer mi to govori o kontinuiranom radu, treningu, spremnost na ocjenjivanju rada od treće strane, način svladavanja stresa, razumijevanje za probleme organizacije itd.

U svakom slučaju ne volim plaćati neznanje ili lažno predstavljanje, pa uvijek prije konačne odluke kod koga ću trenirati dobro razmislim.

Jahaća dozvola i druge licence

Treba odmah reći da jahaća dozvola nije obavezna. Ali ju je dobro imati i cijenim ljude koji su pristupili ispitu. Ispit za jahaću dozvolu priprema se u sklopu HKS-a i oni je izdaju. HKS je konjička organizacija koja je član FEI koji je međunarodna organizacija i pokriva (organizira ispite za licence i natjecanja) slijedeće sportove: preponsko jahanje, dresura, endurance, zaprege, eventing (konjički višeboj). Da biste se natjecali u tim disciplinama morate imati jahaću dozvolu i nakon toga položiti još licencu za odabrani sport.

Jahaća dozvola je jedan zgodan ispit na kojem pokazujete osnovno znanje u konjarstvu. Sve što mislite da znate izložite ocjeni sudaca i oni kažu “da, to je u redu” ili “dajte još malo ponovite gradivo”. Cijenim osobe koje su izašle na ispit i položile te stekle ovu dozvolu jer s pokazale spremnost da svoju vještinu izlože ocijenjivanju a ujedno su uložile trud u svoje znanje. Za jahaću dozvolu možete se pripremati bilo gdje, kod bilo kojeg trenera, ali na ispit izlazite kada je organiziran od strane HKS-a u nekom od konjičkih klubova koji je član ove organizacije. Nisu svi klubovi članovi jer to nosi određene financijske i organizacijske obaveze zato nemojte nikome zamjerati ako se nisu učlanili ili ako traže od vas nadoknadu za učlanjenje jer i sami imaju dosta troškova.

Konjička natjecanja

Natjecanja su zapravo test za jahača i konja. Prisiljavaju da izađete iz poznate okoline koja nas uljalju u vlastitu sposobnost pa nas onda nepoznata okolina i konkurencija postavi na pravo mjesto. Na natjecanju se vidi gdje smo i što smo, a i kako je konj odrađen. Da li je frustriran i uznemiren pa onda imate loš rezultat ili je pun povjerenja, samopouzdan i opušten i takvo stanje doprinese dobrom rezultatu i unutarnjem zadovoljstvu jahača.

Dobar odnos s konjem

56232303_10205776559968994_7468979884732186624_n

Naravno da je dobar odnos s konjem najvažniji, što god radili, da li je s vama zbog rekreacije, sporta, terapije… Konj je i vaše ogledalo. Smiren, opušten, pristupačan, ljubazan konj, onaj koji prilazi a ne bježi u ispustu, koji se u stresu smiri jer ste u blizini trebao bi biti cilj svakog konjara. Po svojoj prirodnoj naravi konji nisu agresivni ni zli, ako postanu takvi onda je tu čovjek kriv. Ako se propinju, udaraju, grizu, bježe onda je to rezultat frustracije iza koje stoji ljudski nerad i neznanje. Treba imati na umu da kada vas vide s vašim konjem ljudi ocjenjuju po staroj poslovici: Pokaži mi svog konja i reći ću ti kakav si, i to ocjenjuju bilo na podsvjesnoj ili svjesnoj bazi.