Rope Halter ili radni ular

Ako želite svog konja naučiti nešto novo, ako radite s konjima koji su mladi i neiskusni ili radite s konjem koji pokazuje probleme u ponašanju od iznimne važnosti je da koriste pravu opremu.

Rope halter (radni ular) čini rukovanje s konjima sigurnim, predvidljivim i razumljivim vašem konju jer direktni kontakt bolje prenosi informaciju. Poruka koju šaljete konju mora biti jasna bez „pozadinske buke“ kao kod klasičnog ulara.

Osim za rad sa zemlje možete ga koristiti i za jahanje. Naravno, za to konja morate pripremiti kako bi razumio komande koje mu dajete.

Rope Halter siguran je za konja, mekan i izdržljiv, a za vas praktičan je jer se lako održava i čisti i zauzima malo prostora u vašoj kutiji s opremom.

Zbog njegove iznimne čvrstoće (napravljen je u jednom komadu i zato ne puca) na konju ne smije ostati bez nadzora. Kad započnete rad, stavite Rope Halter, kad završite skinite ga. Ukoliko ostane na konju u ispustu moguće je da će konj negdje zapesti i neće se moći osloboditi, i tada zbog panike konj se može povrijediti. Isto tako ovaj ular nije poželjan ako konja imate na vezu.

Rope Halter možete kupiti ili ga možete sami napraviti, više informacija možete pronaći klikom na Kako napraviti Rope Halter

Mark Rashid, Uzroci problema kod konja

Ono što je vjerojatno najteže prihvatiti je da su problemi kod konja odgovornost čovjeka. Konj nije ni glup, ni tvrdoglav ni zao. Generalno, konji nama žele udovoljiti i jako se trude. Tu njihovu dobrotu iskorištavamo na užasan način i odnosimo se prema njima s dubokim nepoštovanjem. Kako objasniti da se konj trudi razumjeti nas, a mi se ne trudimo razumjeti njega nego jednostavno zaključimo da je glup? Što onda reći o takvom konjaru? Vjerojatno je da to nije konjar, nego iskreno rečeno to je barbarin.

Problemi kod konja se pojavljuju i to stalno. Kako ih riješiti? Mark Rashid lijepo opisuje kako nastaju i što učiniti.

Mark Rashid, Knjiga Considering The Horse, poglavlje Problem Causes, prijevod Irma Vrbnjak.

“Neki ljudi mogu reći ako si vidio (odnosi se na Mark Rashida kao trenera) da se problem razvija zašto nisi učinio nešto ili pokušao pomoći? Odgovor je vrlo jednostavan. Vlasnik nije pitao. Kao što je moj stari učitelj rekao, ne možeš pomoći nekome tko nije pitao za pomoć, naročito kada se radi o ljudima i njihovim konjima.

Nije zločin imati konja koji razvija problem u treningu. To se događa svaki dan svakom konju u cijelom svijetu. Budimo iskreni, problema će biti sve dok je konja i njihovih vlasnika. Ako se dogode i vama, to ne znači da ste osuđeni biti čudak ili nesposobnjaković konjičke industrije. To samo znači da imate manje probleme. Ako se sami ne možete izvući, potražite pomoć od nekoga tko zna što radi, ne od nekoga tko misli da zna što radi. Tako ćete početi rješavati problem. Potrebna vam je osoba s bogatim iskustvom u specifičnom problemu koji imate.

Kao što sam rekao, nije zločin imati konja koji je razvio neki problem. Zločin je kada dozvolite da se on nastavi, ili još gore, kada morate prodati životinju nekome tko će izvući korist iz te situacije i zapravo zaraditi na vašim greškama.

Ako postoji nešto što sam shvatio kroz godine, to je da svaki problem koji se pojavi kod konja, i mislim na svaki problem, zapravo je uzrok čovjek. Vrlo jednostavno. Konji sigurno nisu tražili od nas da ih pripitomimo, pa kako ih onda možemo kriviti kada stvari krenu krivo. Isto je kao da svojim autom namjerno udarite u drvo i onda krivite drvo za nesreću. Ako želimo riješiti probleme kod konja, prvo moramo pronaći izvor i onda shvatite da gledate sebe u ogledalu.”

Terensko jahanje, kako odjahati u grupi i preživjeti

Proljeće je vrijeme kad većina jahača počinje s dužim turama terenskog jahanja. Bilo da je to jednodnevni izlet ili višednevno ozbiljno jahanje, konjarska kultura nalaže pripremu i određeno ponašanje za cijelu grupu. E, da, konjarska kultura i običaji…stari konjari su me učili kako se treba ponašati na jahanju u grupi poznatih i nepoznatih jahača. Ako se nađete u grupi divljaka može se to jahanje pretvoriti u čisto preživljavanje, no ako ste u grupi sebi jednakih onda je pravo uživanje. Što god bilo, priprema, planiranje i ponašanje tijekom grupnog jahanja od izuzetne je važnosti. Barem meni je tako.

Priprema

Prije nego uopće razmišljate o terenskom jahanju morali biste imati osnovna jahaća znanja i biti sigurni u sedlu. U svakom slučaju i vi i vaš konj morate znati na komandu krenuti naprijed, unazad, stati, skretati. To su neke osnove. U grupi se ponekad pojave osobe slabog jahaćeg znanja i s mnimumom iskustva kojima konj može raditi ozbiljne probleme i u tom trenutku vještina jahanja i poznavanje vlastitog konja od presudne je važnosti.
Desenzibililizirajte svog konja na „strašne“ situacije koje biste mogli sresti na terenu u sigurnom okruženju kao što je manjež ili još bolje veliki ispust.
Ako vam konj nije naviknut ići sam, onda mu izgradite samopouzdanje postepeno tako što sami često jašete kraće ture. Možda ćete na terenu iz tko zna kojeg razloga ostati sami.
Pripremite svog konja na promet. Kretanje po cesti često puta je nužni dio terenskog jahanja, a ne poštuju svi vozači prometna pravila, a još manje imaju osjećaja za strahove konja od buke motora ili trubljenja.
Isplanirajte turu. Bez obzira da li vi vodite ili idete s nekom drugom grupom proučite kartu, provjerite kilometražu, odredite točke za odmor i vremenski isplanirajte kretanje od točke do točke.
Ukoliko idete u grupi koju poznajete imajte na umu da one osobe s kojima se inače slažete, slagati ćete se s njima i na terenu. Oni koji vam na živce idu inače, ići će vam i sada. Budite spremni na to i budite strpljivi i tolerantni.
Opremu za jahanje uredno održavajte i držite u dobrim uvjetima. Dobro ju je par dana prije ture namazati i tako osvježiti, ali i na taj način provjeriti da li su negdje nastala puknuća. Ne želite da vam oprema pukne tijekom jahanja kilometrima od štale.
Razmislite o sedlu za terensko jahanje. Dobro preponsko ili dresurno sedlo nije nužno dobro i za teren, naročito ako se radi o višednevnoj turi.
Napravite popis stvari koje nosite sa sobom. Jutro prije samog polaska provjerite po popisu da li ste uzeli sve stvari sa sobom. U žurbi je lako nešto zaboraviti.
Ako na terenska jahanja idete samo vikendom ili rjeđe onda odaberite dužinu i težinu staze koja odgovara kondiciji vašeg konja. Nemojte se zavaravati jer ako pretjerate konj se osim upale mišiće može i povrijediti uslijed umora i tako si možete konja onesposobiti za duže vrijeme.
Radi sigurnosti informirajte nekog u štali na koju turu (rutu) idete i koliko vremenski predviđate ostati na toj turi kako bi u slučaju nezgode netko mogao pomoći organizirati pomoć/potragu.
Ako ste natjecateljskog duha onda razmislite o sudjelovanju na endurance natjecanju, onom profesionalnom ili amaterskom, a na terenskom jahanju natjecateljskom duhu u nije mjesto. Ako ste pustolovnog duha onda je jednodnevno ili višednevno jahanje ona prava avantura za vas.

Na terenu

Ako su u grupi jahači različitih stupnjeva znanja, onda jedan iskusni treba biti na početku i jedan iskusni na kraju kolone jahača. Ukoliko imate jahače slabijeg znanja cijeloj grupi dodijelite brojeve koje će jahači upamtiti i tražite da se uvijek drže redoslijeda. Tako neće doći do miješanja i poremećaja, a nakon nekog vremena lošiji jahači će se osjetiti sigurnije.
Ako je grupa jahača podjednakog znanja onda su poželjne promjene na čelu kolone jer je voditi najteže.
Ponesite ular i povodac za konja kako biste ga mogli vezati na odmorištima. Na odmorištima otpustite kolan od sedla kako bi konju bilo udobnije.
Ovisno o dužini ture ponesite suho voće ili neku energetsku pločicu. Ja volim nositi kikiriki, jeftin je, fin, nadoknađuje sol, energetski je jak, zauzima malo mjesta, nije važno ako pokisne.
Ponesite plastičnu bocu vode koju možete nadopuniti tijekom jahanja. Ne nosite staklenu, ukoliko padnete i ona se razbije moguće su ružne povrede.
Ponesite sklopivi nož. Sklopivi. Ne onaj s otvorenom oštricom kako u slučaju pada ne biste napravili harakiri.
Uzmite komad famozne plave špage od bala. Ako neki dio opreme pukne možete je improvizirati popravak upravo tom špagom. Plava špaga je nevjerojatne čvrstoće, a zauzima malo mjesta.
Mobitel nosite uz sebe, nemojte ga stavljati na konja u neku torbu jer ako padnete i konj pobjegne nećete moći dozvati pomoć jer je vaš konj upravo odjurio s mobitelom. Isto je i s novčanikom.
Ponesite osnovnu prvu pomoć za ljude i za konje.
Nosite kacigu.
Uključite GPS ili neku od aplikacija koja mjeri dužinu staze, brzinu i bilježi lokaciju. Učinite to na samom početku, a ne nakon dva sata jahanja.
Držite razmak između konja za dužinu jednog konja.
Budite vidljivi. Ako jašete u sumrak ili noću imajte reflektirajuću opremu. Ukoliko idete kroz lovište za koje znate da je lov upravo aktivan stavite narančasti prsluk. Ili još bolje ne idite kroz to područje.
Prije nego promijenite tempo u brži (u kas, ili u kenter) provjerite s drugim jahačima u grupi da li je to u redu.
Nemojte dozvoliti da vaš konj određuje tempo jahanja. Ako konj vidi ravnicu i poželi u kenter to može samo ako vi tako odlučite. Isto je i sa svim ostalim dijelovima vašeg zajedničkog putovanja.
Terenu koji je nesiguran, sklizak ili kamenit prilazite polako. I prođite ga polako.
Kada jašete niz duži brijeg, na dnu brijega čekate da se svi konji spuste. Nikako nemojte pri silasku nastaviti jahati, a još manje krenuti u kenter jer će to ubrzati kolonu i konji koji su još uvijek u procesu silaska mogu također prebaciti u kenter u nizbrdici. Mogući su tada padovi i povrede jahača.
Konji se najsigurnije osjećaju u krdu i neki mogu početi paničariti ako se osjete napuštenima (zaostanu i onda mahnito počnu trčati za grupom). Zato je najbolje da je grupa cijelo vrijeme zajedno bez obzira što se iskusniji jahači i konji mogu odvojiti.
Kod prelaska ceste učinite to kao grupa kako neki konj ne bi ostao na drugoj strani ceste i kako ne bi počeo paničariti. Nije zgodno ako vam je s druge strane prometne ceste ostao jahač početnik na konju koji panično pokušava doći u krdo.
Nemojte dozvoliti da konj jede travu tijekom jahanja na stazi. Vrijeme za pašu predviđeno je stankama.
Kod napajanja sačekajte da svi konji završe s pijenjem vode i tek onda napustite mjesto napajanja. Neki konji se neće napiti ako konji koji su popili krenu dalje iz straha da će biti ostavljeni.
Budite pristojni prema onima koje sretnete na stazi: pješake, bicikliste, traktoriste. Maknite se u stranu, pristojno pozdravite. Vi ste predstavnik konjarske zajednice i zato ostavite dobar dojam.
Ako koristite zaštitu za konjske noge (bandaže ili „šicere“) pobrinite su da dovoljno kvalitetni za uvjete terena kako vam ne bi ostali u nekom blatu ili potoku, a u štalu se vratili s ozlijeđenim nogama vašeg konja. Trošak nabave nove opreme neću ni spominjati.
Zaštita protiv insekata poželjna je na ovakvim jahanjima. Koristite klasična sredstva za ljude kao Autan kako biste sebe zaštitili od komaraca i krpelja. Dobre su i one kremice poslije ugriza kukaca, ali to stavljate kad je jahaća tura gotova. Po mom iskustvu ne postoji dovoljno efikasna zaštita za konja, što god mazali, špricali čim se konj oznoji ista ta zaštita prestaje djelovati.
Počistite za sobom. Ne ostavljajte smeće na odmorištima. Ne ostavljajte hrpe konjskog gnoja oko parking mjesta vaše prikolice.
Ako se vašem konju žuri kući onda mu skrenite pažnju nekom radnjom koja će ga okupirati, idite serpentinasto uz stazu ili radite fleksiju ramena (konja naravno).
Ako ste na višednevnoj turi nije poželjno da se drugi ili treći dan pridruže novi konji i to iz više razloga. Prvo: Grupa konja koja je krenula prvi dan formirala je krdo i sada se već dobro poznaje, novi konji unose nemir u formirano krdo i odnosi se mijenjaju, tako su moguća izritavanja, ugrizi i sve ono što već konji međusobno rade kad se krdo uskomeša. Drugo: Konji koji su krenuli prvi dan umorniji su od ovih koji su se pridružili drugi ili treći dan. Odmorni konji diktiraju drugačiji tempo što ne odgovara umornijim konjima koji će pokušati držati tempo s odmornim. Važno je znati da se povrede nogu i tetiva događaju kod prevelikog opterećenja, između ostalog kada umornog konja tjerate na brži tempo. Ukoliko želite sačuvati svog konja za buduća vremena vodite računa o ovom faktoru.

Vratili ste se u štalu / došli ste na odmorište gdje ćete noćiti

Konj je na prvom mjestu, tek kad njega uredite smijete srediti sebe.
Kad se osuši očetkajte ga kako biste mu očetkali sol koja je ostala nakon znojenja.
Nekoliko puta ga obiđite, nadotočite vode, neka ima dovoljno hrane. Ako je konj na vezu, što se događa kod višednevnih jahanja onda ga prošećite malo.
Pregledajte opremu. Da li ima novih oštećenja ili napuknuća, naročito ako sutra nastavljate s jahaćom turom.
Ako je sve u redu…odahnite. Imate pravo na pivu i tulum.

Nema ljepšeg od višednevne ture kad se drugo jutro probudite u šumskom kampu kraj svog konja. Da, sve vas boli od jučerašnjeg jahanja i dug je još put pred vama, ali to su nezaboravni trenuci.

Druga Parelli radionica

I napokon došao je i taj famozni prvi vikend u listopadu 2015 i dugo najavljivana radionica kreće. Prijavljeno jako puno ljudi, imali smo i polaznike iz Srbije što mi je bilo jako drago, a inače je svekupni broj osoba bio iznenađenje i za instruktoricu Terri. Grupa je mješovita po znanju, ima skroz početnika, onda onih s nekim znanjem i nas nekoliko s više položenih levela. Zato smo bili podijeljeni u nekoliko grupa s kojima se radilo naizmjenično. Moj je radni vikend počeo već u petak popodne i trajao sve do kasnih sati u nedjelju.

Petak
Odmah poslije posla do ranča Minas Anor i prvi ponovni susret s Terri. Krenuli smo raditi s Gitom i nakon što sam pojasnila Terri trenutne probleme s Gitom slijedi prvi šok. Iako sam bila uvjerena da je Gita left brain introvert, nakon konzultacija s Hanom (isto mojom instuktoricom), Terri smatra da je Gita više right nego left brain introvert. Što to znači? To znači da se taktika rada s Gitom mijenja. Ajoj.

Subota

Raspored radionice je otprilike ovakav, ujutro kratko predavanje, zatim prijepodne rad sa zemlje s konjima u dvije grupe, pauza za ručak, popodne rad iz sedla (ili sa zemlje, ovisno o stupnju poznavanja metode), kraj za taj dan.
Prijepodne rad sa zemlje.

Mijenjamo pristup, kod right brain konja ne koristim faze 3 i 4. Opet ajoj. Izuzetno mi je teško, sve ide jako sporo, a Gita nikako da se opusti i pokrene. Priznajem da sam postala depresivna i vrlo nemirna iznutra jer mi novi pristup nije odgovarao i debelo mi je žderao živce. Nakon prvog djela koji me doslovno pregazio kao vlak odmah na konzultacije s mojim instruktorima Hanom (Bobinac) i Mariom (Ivančić), oboje prisutnima na radionici. Oboje me malo smire i natjeraju da prihvatim situaciju i tražim rješenja.

Pauza za ručak

Ali ja sam sva izmučena iznutra. Razgovaram s Terri za vrijeme ručka, ali onako o svemu, o krivoj prognozi jer je trebalo biti sunčano, a padala je kiša, o hrvatskoj hrani i hrvatskim porcijama koje su velike pa je Terri zbunjena, o vinima jaskanskog kraja i naravno o Giti…o mojoj introvertiranoj tvrdoglavoj do boli lipicanki Giti gdje krivi postupci dovode do zatvaranja u sebe i do laganog otpora.
Popodne rad iz sedla

Gita je malo bolje, a i ja sam bolje. Više mi se sviđalo jahanje i zadaci koje smo imali u sedlu. Vidim da i drugi uživaju. U mojoj grupi nas je 4, Hana i Perun, Adriana i Lucky, Maja i Anabella, ja i Gita. Konji su opušteniji, Gita više ne obraća pažnju na promatrače (sudionike radionice koji samo gledaju) i više je koncentrirana na mene. Inače imamo još jednu grupu: Nataša i Anor, Slavica i Aton, Saša i Magna, Tamara i Goldi. S te dvije grupe Teri radi naizmjenično, naravno imamo i velik broj promatrača kojima Teri isto pojašnjava što radimo, zašto to radimo i onda mi sve to što Teri kaže provodimo u praksi s više ili manje uspjeha.
Večer

Za taj dan smo gotovi. Prilično sam mentalno iscrpljena, opet maltretiram Hanu i Maria i tražim odgovore na svoja pitanja i na sve ono što me muči. Moji instruktori su sjajni, bez njih ne bih mogla dalje. Od Maria dobijem i nekoliko savjeta, čudnih na prvu, ali kako je večer odmicala, tako su sve više sjedali na svoje mjesto. Hana traži da bolje sagledam Gitine reakcije i da u tim reakcijama tražim odgovor na pitanja.
Dio sudionika radionice otišao je kući, a veći dio nas okorjelih konjara ostalo je spavati na ranču Minas Anor. Zna se što slijedi…konjarski tulum…s pivom i konjarskim pričama koje su dosta slične ribičkim. Hrane ko u priči, ima još i kolača, torte, bučnice…Kasno se ide spavati, dan je bio dug, a ispred mene je još drugi dan radionica. Usprkos umoru idem spavati među zadnjima. Mislim si zaspat ću odmah, ali nije baš bilo tako, glava puna misli, tijelo puno alkohola. Ipak san dolazi, onaj duboki.

Nedjelja
Na takvim mjestima kao što su konjarska događanja uvijek se svi budimo rano. Ni sada nije bilo iznimka. Jutarnja kava uz draga lica prijatelja i konjarska trabunjanja.
Kreće predavanje

Pojašnjavanje Horsenality – ili kako prepoznati karakter konja, a prema karakteru odrediti način rada. U prostoriji potpuna tišina, osjeća se da je to prava tema. Svi sudionici pažljivo slušaju, proučavaju karte s upitnicima kako odrediti karakter svog konja. Ne, nije važno koje je vrste konj. Važno je kojeg je karaktera i važne su smjernice kako onda raditi s takvim konjem i kako prilagoditi sebe svom konju.
Prijepodne rad sa zemlje

Promijenila sam taktiku, Gita odgovara pozitivno. Vidno je opuštenija i drugačija. Terri to isto primjećuje.
Pauza za ručak

Ponovno s Terri, komentira mi kako je Gita bolja od jučer. Ručku nam se pridružuje Mario, sad svi žvačemo i razgovaramo. Mario se smije dok tumačim Terri svoju novu taktiku jer zna da sam primjenila njegove savjete od jučer. Ipak pojačala pritisak, ali sam dala više vremena za odmor, više sam dala vremena Giti za razmišljanje i prihvaćanje situacije.

Vidim i grupu sudionika radionice okupljenih oko Hane koja im tumači kako se ispunjava i čita Horsenality karta za konje. Horsenality je pun pogodak i revolucija u konjarenju, drago mi je da to ljudi razumiju i da pažljivo prate Hanine instrukcije.
Popodne rad iz sedla

Nakon ručka dala sam si dužu pauzu, onako neobaveznu, uz kavu. Razgovori nisu bili vezani uz radionicu, nego uz naše konjarske svakodnevne probleme i ponešto tračanja. Osjećam pune baterije i sedlam Gitu. Sigurnija od prijepodnevnog pozitivnog pomaka nastavljam istom taktikom. Terri mi pokazuje još neke vježbe. Gita je još bolja, daleko je to od savršenog, ali je sve bolje i bolje. Za kraj Terri organizira barell competition, trčanje oko bačvi u parovima, pa tko brži. Gita i ja smo osvojile odlično četvrto mjesto (od četiri natjecateljska para). Nije važno to što smo bile zadnje nego što je Gita živnula i na samom kraju počela trčati do cilja i to onako pravo, natjecateljski. Digla je publiku na noge koji su počeli žustro navijati. Odličan kraj za jednog introvertnog konja.
Završna riječ i kraj radionice. Još se onda poslije muvamo, pijemo pivu, jedemo ostatke kolača, pizze i ćevapa. Pakiranje i polako odlazak. Terri odlazi u Britaniju, a mi svi ostali ćemo se uskoro opet sresti na nekoj od radionica.

Prva Parelli radionica u Hrvatskoj

Negdje početkom 2013. godine, nakon niza godina previranja i traženja pravog pristupa konju, negdje početkom te 2013 intezivno sam se počela baviti Natural Horsemanship disciplinom. Još u tim prvim mjesecima bilo je dosta lutanja oko pristupa i dosta nerazumijevanja kako provesti taj pristup. Onda je održana prva Parelli radionica u Hrvatskoj i to je bio presudni trenutak za daljnji rad. Ta prva Parelli radionica održana je 08. i 09. lipnja 2013. godine u KK Casanova, Pušćine kraj Varaždina, a radionicu je vodila Terri Martinus, licencirani 3* Parelli instruktor.
Nisam tada imala pravu sliku što je to Parelli metoda, čula sam za 7 igara i imala sam neku mutnu predodžbu stvorenu usmenom predajom i nekim površnim pregledavanjem interneta. Radionici sam se pridružila nešto iz znatiželje, nešto na nagovor prijateljice koja je već položila dva Parelli ispita.

Radionica je trajala dva dana, znači morala sam se preseliti u konjički klub koji nije bio blizu mojem domu. Bio je to pravi konjarski izlet, onako kao kad se ide na višednevno jahanje, ali ovaj puta edukacijski izlet. Okupila se vesela ekipa entuzijasta koja je čvrsto odlučila u dva dana nešto naučiti o konjima i odgoju konja. Što se mene tiče, naučila sam puno. Zapravo u potpunosti sam promijenila pristup i ta je radionica odredila moj daljnji smjer.
Kao prvo, Parelli nije samo rad sa zemlje. To je i jahanje konja na siguran način. Naučila sam da sama odgajam svog konja za jahanje i to sve pod stručnim vodstvom i kontrolom iskusnih instruktora. Konja odgajam kroz igru i razumijevanje, prvo sa zemlje, a zatim to znanje primjenjujem u sedlu. Onda još to sve proširujem tako što komuniciram s konjem bez povodca ili Liberty. Lakše mi je bilo naučiti rad sa zemlje jer se takav rad u Hrvatskoj svodi na lonžiranje. Zapravo mi je svih 7 igara bila novost i to je bilo nešto što nisam prije poznavala. Učila sam praktično od nule. Zato je rad u sedlu bila prava muka jer sam morala izbiti stare navike i probiti neke barijere i predrasude stvorene neznanjem a tako uobičajene u Hrvatskoj.
Metoda traži uzjahivanje s povišene površine, a ne sa zemlje. Kod nas je takvo ponašanje sramota jer se smatra nesposobnošću. Metoda traži uzjahivanje na konja s obje strane. Kod nas je jedino dozvoljeno i dopustivo konju priči i uzjahati s lijeve strane. Tako se radilo nekad jer su jahači nosili mačeve, iako mi već odavno nemamo mača običaj uzjahivanja s jedne strane je ostao. Metoda traži još svašta nešto, nemoguće opisati u jednom malom blogu. Ono glavno je da metoda traži promjenu u mentalnom pristupu jahača jer jahač je odgovoran za ponašanje konja. Prihvaćanje odgovornosti vjerojatno je najteži dio koji osoba koja se misli baviti konjima na kvalitetan način mora učiniti. Konji nisu glupi, nego su naše poruke nerazumljive i komunikacija nije dosljedna. Hoćete li ostvariti uspjeh u Natural Horsemanshipu morate upravo to učiniti, prihvatiti krivicu ako je vaš konj “loš konj”, ako je problematičan ili ako vam je ulio strah u kosti.

Radionica je započela s predavanjem i odmah se dogodila prekretnica jer je uvodno predavanje bilo o Horsenality ili karakteru konja. I odmah oduševljenje u meni. Oduvijek mrzim onu našu podjelu prema vrsti i porijeklu konja. Oduvijek duboko u sebi znam da se konji razlikuju po karakteru i naravno u trenutku kada dobijem potvrdu o toj teoriji mom zadovoljstvu nema kraja. I onda još na predavanju čujem kako ovisno o karakteru ovisi i pristup.

Bilo je još puno toga što sam naučila u ta dva dana. Uglavnom sam se čudila, ali mi je svako pojašnjenje postupka fino sjelo i bilo mi je kristalno jasno. Nakon radionice nastavila sam sa Parelli metodom. Taj vikend u lipnju u Casanovi bio je presudan. Dva dana edukacije, upoznavanje s novom metodom, druženja, večernjih tuluma, spavanja po nekim čudnim mjestima. Stvorila sam i nova prijateljstva koja do danas traju.

Držanje konja, pansionska iskustva

Vlastite konje imam 17 godina, ali ne i štalu, sve to vrijeme sam pansionac osim za godišnjeg kojeg provodim u kući na selu i vodim Gitu sa sobom. Na žalost ili na sreću, prošla sam sve oblike pansiona, pa čak i vez (bilo je prisilno i srećom na vrlo kratko). Mene ne zanimaju metri i mjere boksova, kao ni kvadrature ispusta, jednostavno me zanima mjesto u kojem će se moja Gita osjećati dobro i zdravo. Dobri uvjeti držanja čine zdravog konja, fizički i psihički. Kad je konj zdrav tada su naravno troškovi manji, a ako je psihički uravnotežen onda je i jahanje sigurno. Konj je stvoren za kretanje, to je životinja ravnice koja se neprestano kreće. Kretanje ga čini fizički zdravim, razvija se, dobro je za kopita i pluća. Konj je društvena životinja koja treba konjske prijatelje, zato je važno da ne bude sam već u krdu. Kad uzimate pansion razmišljajte o tome da u tom prostoru vaš konj živi 24 sata i da baš zato trebate dati prednost faktorima koji su dobri za konja, a ne ugodni za vlasnika.

Vez

Starinski način držanja konja, konj je vezan i stoji na jednom mjestu. Neki puštaju konje u ispust da se malo rastrče, neki ni to. Ovakav način držanja stvar čitava niz problema.

Kopita. Obavlja nuždu na jednom mjestu, s obzirom da se ne može maknuti stoji u toj mokraći i to mu uništava kopita. Često puta konji na vezu imaju loša kopita i potrebno ih je potkivati kako bi se kopita zaštitila od amonijaka.

Pluća. Amonijak isparava, a takve štale su često zatvorenog tipa, nedostatak svježeg zraka, otrovi koji ispravaju oštećuju pluća. Zatim je tu prašina od sijena, slame, zobi, koja često puta smeta. Konji počnu kašljati, razviju alergije i mogu postati sipljivi.

Spavanje. Najnovija istraživanja pokazuju da konj u REM fazu sna (onu najdublju koja je nužno potrebna svim životinjama i ljudima) postiže ako legne i opruži se bočno tijelom na tlo. To ne može napraviti ako je na vezu. Nedostatak REM faze uzrokuje puno poremećaja u ponašanju, ne samo što konj nije naspavan nego može biti nervozan, pa i psihotičan.

Kretanje. Nema ga. Stoji na jednom mjestu i bulji u zid. Zbog toga može imati problema s ligamentima, kičmom, mišićima. A da ne govorimo da kad izađe napokon van da se onda rastrčava ili bacaka zbog nedostatka kretanja. Takvog konja je onda teško jahati pa ga često puta vlasnici lonžiraju kako bi se bar malo ispucao i rastrčao prije nego sjednu u sedlo.

Psihičko stanje. Konj bulji u zid i tako provodi dane. Svatko bi poludio. Ograđen je od vanjskih događanja, takvi konji znaju biti uplašeni na svaki zvuk, predmete, vrećice, vozila, pse, kišobrane…

Budućnost veza. U nekim zemljama EU je već zabranjen. Kao članici EU vrlo je vjerojatno da će i u Hrvatskoj biti zabranjen uz period prilagodbe, odnosno dati će se vlasnicima određeno vrijeme da izgrade boksove. U Sloveniji je taj period bio 2 godine s propisanom minimalnom veličinom boksa.

Boks

Konj je u ograđenom prostoru u kojem se slobodno kreće. Razlikujemo tzv američke štale i engleske boksove. Američke su one kada je u zgradi hodnik a sa svake su strane boksovi (ili samo s jedne strane). Boksovi mogu i ne moraju imati prozor. U ovakvim boksovima prozor nije primaran pa je ili premali ili previsoko ili se ne može dobro otvoriti/zatvoriti. Često puta se takve štale zatvaraju zimi kako konjima ne bi bilo „zima“ što dovodi do nedovoljne cirkulacije zraka i problema s plućima. Konji u ovakvim boksovima imaju isto problema s kopitima (ali manje nego na vezu) s plućima i naravno ne kreću se dovoljno, pa se i tu lonžiraju prije jahanja. Bolje je od veza jer mogu leći i spavati kako žele, ali im je dosadno i znaju se javljati razni psihički poremećaji, kao gutanje, „štrikanje“ – mahanje glavom, lupanje nogom po vratima, hvatanje zubima osoba koje prolaze hodnikom i slično.

Engleski boksovi su slični gore navedenim osim što imaju prozor koji je otvoren 24 sata i mogu gledati van kroz njega. Ovakvi boksovi su puno bolji za konjska pluća i često puta se u njima drže konji koji su već oboljeli kao npr. sipljivi konji. Naravno, od boksova ova varijanta je bolja jer konj udiše svježi zrak, može se opružiti, ali tu je i dalje problem nedovoljnog kretanja, naročito zimi kada su dani kratki pa je boravak u ispustu kratak ili čak ne izlaze danima iz boksa što ovisi o vremenskim uvjetima

Lauf štala

Konj živi u krdu u velikom ograđenom prostoru i vani je 24 sata svaki dan u godini. Lauf štala mora imati mjesto za hranjenje gdje je sijeno zaštićeno od padalina, pravilo je da se voda i hrana odvoje kako bi se konji što više kretali, mora imati mjesto za skloniti se ukoliko to konji zažele. To je prostor koji je zatvorene s tri strane i ima krov. Vrlo je vjerojatno da će se tu sklanjati od sunca, a manje od zime. Konji vole hodnike, zato ako imate dvije odvojene livade slobodno ih spojite hodnikom i konji će po tom hodniku prolaziti od jedne do druge i birati kako im paše. Po ljeti, za godišnji, prebacim svoju Gitu na selo gdje imam kuću i tamo joj napravim ispuste oko kuće koji su spojeni prolazima i hodnicima. Gita uživa u kombiniranju i šetanju kroz ispuste. Ima i prolaz kroz štalu gdje joj je još i sijeno, tako da za najvrućijeg dijela dana stoji unutra i smireno žvače.

U lauf štali u kojoj se mogu slobodno kretati i žive u krdu, konji nemaju problema s kopitima, spavanjem, disanjem, a izuzetno su smireni za jahanja jer se stalno kreću i jahanje im ne predstavlja priliku za istezanje, nego im je dio svakodnevice.

Ako se odlučite za ovakvo držanje konja, a do sada vam je konj bio u štali, tada ga prebacite u lauf u proljeće kako bi se do zime adaptirao za hladnoću. Konji svoju temperaturu prilagođavaju i reguliraju prema vanjskim uvjetima, krenete li ih pokrivati poremetiti ćete im njihovo prirodno prilagođavanje temperature tijela. Potrebno im je dozvoliti da puste krzno koje će ih štititi. Prostor u koji ga smjestite svakako neka bude velik jer privikavanje na krdo neće biti jednostavno, pa mora imati mjesta za pobjeći. Kod lauf držanja budite spremni da će vam konj stalno imati neke ogrebotine, ugrize, da će biti prljav od valjanja, duge dlake zimi koju ćete teško čistiti i sušiti, ali imajte na umu da je to najprirodniji način držanja i da su takvi uvjeti vašem konju zapravo dobri.

Barefoot dilema: da ili ne?

Barefoot ili bosonogi konj je odlična metoda za konjska kopita. Ovu metodu koristim već godinama i to na nekoliko mojih konja i došla sam do spoznaje da osim uvjeta koje konj mora imati, nisu svi konji za barefoot. Krenimo redom.

Ali što je zapravo barefoot?

Konjima čitav život rastu kopita koja bi trebali trošiti. Konji koji su divlji i žive u prirodi svaki dan prolaze kilometre i tako prirodnim putem troše kopita. Kod domaćih konja to se ne događa. Barefoot je obrezivanje kopita koje oponaša trošenje kopita kao u slobodnih konja koji se puno kreću. Znači nije dovoljno raskovati konja i reći to je to. Isto tako barefoot nije obrezivanje kopito na način kao da se priprema za potkivanje. Osim prirodnog obrezivanja vrlo je važna prikladna prehrana i mogućnost kretanja kako bi sve bilo kako valja.

Barefoot je definitivno ugodniji za konja i njegove noge, i definitivno je jeftiniji za vlasnika. Nekad su moji konji bili potkovani pod obavezno i sjećam se onih muka kad potkove ostaju na terenu u blatu, kad se rasklimaju pa zoveš potkivača, a on ne može doći i onda čekaš i čekaš. U međuvremenu ne usudiš se jahati da konj ne prošepa jer kopito potkovanog konja, sada bez potkove, izuzetno osjeljivo. I kad potkivač napokon dođe onda samo zbrajaš u glavi kolika će te ta muka doći. Potkove se i skližu, pa stavljaj vidije, pa stavljaj štulne. Muka živa. S barefoot metodom kao da je došlo oslobođenje, i za mene i za moga konja.

Ali…

Genetika

Imala sam kobilu kojoj barefoot nije odgovarao jer je njezino kopito zbog deformacija nastalih uzgojem, a i držanjem u prvim godinama njezina života bilo toliko oštećeno da barefoot nije bio moguć. Kad razmišljamo da divlji konji sami razvijaju barefoot kopito moramo razmišljati da samo zdrave jedinke opstaju. One koje iz bilo kojeg razloga ne mogu trčati s krdom vrlo brzo bivaju ostavljene i pogibaju. Divlji konj loših kopita ne može opstati u krdu i kao takav ne može prenositi svoju lošu genetiku na pomladak. Kod štalskih konja to nije slučaj. Konji se pripuštaju i prenose dalje svoja loša kopita, ali to je problem koji će kasnije vlasnik riješiti potkivanjem. Kad se odlučujete za barefoot razmislite da li vaš konj uopće ima dobra kopita.

Prehrana

Hrana s previše šećera, kao što je ispaša mlade trave može dovesti do laminitisa. Problem su konji koji borave unutra i onda naglo dođu na mladu travu. Nagla količina šećera može izazvati laminitis ili može izazvati osjetljivost kopita. Prehrana s s niskom količinom šećera, kao što je sijeno, najbolja je za kopita.

Kretanje

Ako je vaš konj u boksu ili još gore na vezu, a pušten je u malom ispustu to je nedovoljno kretanja. Kretanje je presudno za dobru cirkulaciju i čvrstoću kopita

Nedostatak minerala

Kod većine konja nedostatak u prehrani su cink i bakar – dva važna minerala za formiranje dobrog kopita. Česti problem je višak željeza jer ono može blokirati apsorpciju cinka i bakra.

Tlo na kojem je ispust

Ako vam je u ispustu mekano tlo, nemojte od konja očekivati da će bez problema gaziti po kamenom, tvrdom ili po šljunkovitom putu. Rješenje je da i u ispustu napravite različite vrste tla i prisilite konje da gaze po tom tlu, recimo pošljunčano područje oko pojilišta ili mjesta gdje je hranilica sa sijenom.

Redovno barefoot obrezivanje

Bez obzira na sve uvjete koje ste stvorili potrebno je kopito redovno obrezivati. Dobro je naučiti osnove, neke popravke možete učiniti sami, ali je redovno obrezivanje od stručne osobe više nego poželjno.

Konj vam je bio dugo potkovan?

Ako vam je konj većinu svog života bio potkovan prelazak na barefoot može biti dugotrajan, a možda neće biti ni moguć. Možda će vam biti potrebna kombinacija barefoot-a u ispustu i mekanim terenima, a na kamenom terenu cipele za konje.

Za kraj

Barefoot je izvrsno rješenje za većinu rekreativnih konja, ali i u tome treba biti razuman i odluku treba donijeti promišljeno. Osim samog barefoot obrezivanja treba voditi računa i ostalim faktorima koji pogoduju bosom kopitu i kod samog prelaska morate biti svjesni da je potrebno određeno vrijeme, dajte kopitu šansu da izraste i očvrsne, budite spremni i na godinu dana, ali kad to prođe život će vama i vašem konju biti bolji.

Imati konja najgluplja je stvar koju neki čovjek može napraviti, pa kako si se uvalio u to?

Imati konja najgluplja je stvar koju neki čovjek može napraviti. Zanima me kako si se onda uvalio u to? Ha? Imaš onu neku glupu dječju želju da imaš konja. Roditelji su ti bili pametni pa ti nisu kupili, ali eto čim si odrastao i skupio neku lovu odmah, hop, po konja. Zar si poglupavio u međuvremenu? Odu euri na dlakavog, neposlušnog sisavca od 500 kg čiji mozak je nešto veći od krumpira. Šta je ono prodavač rekao? Da je to omiljeni konj njegove žene/djece i da ga zapravo nije htio prodati, ali dobar si čovjek i baš mu se sviđaš pa će ti ga ipak prodati. Rekao ti je i da si baš pašete, pravi ste si par. U redu, ritnuo se ali kaže prodavač da mu je to prvi puta i da nikad prije nije to napravio. I još ti je rekao da ako ti ne odgovara da ga slobodno vratiš. Ne brini, vratiti ga nećeš jer ga prodavač neće primiti nazad, ovo što ti je rekao na kupnji samo je floskula.

I sad ti je dlakavi kopitar doma. Ne da se uloviti. Priđe na mrkvu, ali čim je zgrabi iz ruke odmah zbriše. Da, pametan je i otvara vrata i bačvu sa zobi. Probija ogradu i radi nered po selu. Već nekoliko puta ste ga lovili i niste ga ulovili nego se vratio sam. Cijelo selo zna, nitko ti neće reći u facu, ali prevrću očima i smiju se. Na probi kod kupnje je stajao kod pojahivanja, sad odjednom neće, đubre se vrti i ak uspiješ sjesti u sedlo odmah kreće. Po terenu jurca bezveze, plaši se svega, neće preko potoka, bježi od traktora, vrećica i veš mašina bačenih u potok, a na pola puta se sam sjeti da bi išao doma. I odvede te doma. Zoveš onog frenda koji je bio s tobom kod kupovine, stalno ga zoveš ali se taj odjednom prestao javljati. Hoćeš poslat poruku preko fejsa, ali shvatiš da te taj frend unfrendao i da si više niste prijatelji na fejsu. E, da sad ste ostali sami, ti i to neposlušno đubre koje si je umislilo da će ono jahat tebe a ne ti njega. Plaćaš trenere, ideš na seminare, radionice, vježbaš doma, dok drugi gledaju filmove ti po you tubu gledaš filmiće o odgoju/preodgoju konja. Novac samo curi, trošiš na tog dlakavca, treba ovo, treba ono, sad ima kolike, pa onda laminitis, trebaš cijepit, trebaš potkivat, vadi krv, čekaj rezultate nalaza, bojiš se tetanusa pa cijepiš, onda zakon se opet promijenio i opet ne znaš što treba upisati u koju knjižicu. Pitaš na fejsu, uvijek dobiješ neki krivi odgovor ili se svi posvađaju na tvom postu a ti i dalje ne znaš. Po noći se vrtiš u krevetu i misliš si da šta ti je sve to trebalo. Gdje je onaj dječački san kad je konj u galopu a tebi vjetar u kosi? Gdje su one velike riječi o plemenitosti, dobroti, produhovljenosti tog velikog diva? Rekli su ti da konj neće na čovjeka, a tebe je jučer pregazio ko glistu. I ugrizao te prije par dana. Još te sve boli. Zašto ti baš moraš imati đubre i izroda konjskog roda? Kupiti konja najgluplja je stvar koju čovjek može napraviti i eto, baš to napraviš.