Kad je konj bolestan ili star…

Tih starih i bolesnih konja ima sve više. Zapravo nema ih sve više, ima ih vjerojatno jednak broj kao i prije, ali sada više zamjećujemo bolesti i imamo sve starije konje. Zašto je to tako? Konji su iz radnih životinja postali ljubimci. Većina koja drži konje drži ih iz ljubavi i rekreacije. Konjarenje im je način života i način trošenja slobodnog vremena. Uz konja više smo u prirodi, više se krećemo, a socijalni odnosi su kvalitetniji u smislu da se okružujemo ljudima istih interesa s kojima su razgovori uglavnom konjičke teme daleko od posla i politike što odmor u slobodnom vremenu čini kvalitetnijim.

Tako konj postaje član obitelji i zamjećujemo sve promjene na njemu. Ako se pojavi neka mana ili bolest reagiramo na način da odmah padamo u depresiju i zabrinutost. Kreću onda razne konzultacije s veterinarima, potkivačima, drugim članovim pansiona, svim konjarima koje znamo, fejsom, raznim forumima na hrvatskom i drugim svjetskim jezicima. Ne ulazim sada u vrstu bolesti i način liječenja, to je skroz individualno. Najčešća pomisao je da konj više nije za jahanje, ali tako nam je drag i što sada učiniti? Nastupa još dublja zabrinutost i depresija kod vlasnika. Manifestiraju se na razne načine kroz kroničnu šutljivost do bijesnog psovanja i prijetnjom klaonicom.

Starost je opet druga, ali nekako slična priča. Starost dolazi sama po sebi i na neki način spremni smo na to iznutra. Imamo konja i znamo da neće biti vječno mlad. Ipak i starost izaziva zabrinutost i pomalo depresivno stanje kod vlasnika. Najgore je kada se prorijede dolasci i obilasci konja jer jednostavno ne znamo što bi s njim.

Kod bolesti naravno da sve ovisi o vrsti bolesti. U većini slučajeva su to rješivi problemi, no obično se smanji mogućnost jahanja na lakše ture i manje opterećenje. Kod starosti je slično: manje jahanja, manje opterećenje.

I što sada učiniti s konjem koji ima ograničenja? Da li postoje neke alternative?

Ne odustajte od svog konja, tako puno vam je već dao i može još puno dati
Brigu koju vlasnik pokazuje konj razumije i uzvraća više nego zdravi i mladi konji.
Ne zanemarujte dolaske. Uredno dolazite, vodite brigu o konju kao redovno četkanje, čišćenje, održavajte kopita…neka konj izgleda i dalje uredno i lijepo.
Pomognite mu dodatnom hranom. Ako je novac ograničenje i nemate puno sredstava postoje jeftinija prirodna rješenja. Proguglajte malo.
Dobra i redovita paša svakako će pomoći. Zato izvedite svog konja na ispašu što češće i provedite to vrijeme s njim u miru. Možete čitati knjigu, nazvati rođake i prijatelje koje dugo niste, pratiti neki tečaj preko on line edukacije putem mobitela. Isplanirajte si unaprijed vrijeme koje ćete provesti na ispaši. S obzirom da ispaša mora biti redovita možete imati redovite zadatke i učiniti si život kvalitetnijim.
Šetnje su dobre za konje i ljude. Zato se šetajte. Ne morate jahati, možete i hodati uz konja. Isplanirajte si kraće ture: 2 – 5 km. Neka bude više tura da vam ne bude dosadno. Kružne oko štale. I onako uzbudljive, malo livada, malo šuma, preko potoka, uz potok/jezero, kroz selo. I hodajte zajedno. Uživajte u promjenama godišnjih doba. Budite „Lagom“ ili švedski stil života koji je sve popularniji: „Nešto što nije ni premalo ni previše, nego baš koliko treba!“ Budite Ikigai – japanski način dugovječnog života: krećite se redovito i jedite umjereno.
Odite na piknik s konjem. Naravno hodom. Idite sami ili povedite društvo. Povedite nekog iz štale ili svoje klince, partnera. Pronađite mirno mjesto u prirodi, prošetajte se do tamo, dok konj pase uživajte u hrani i piću koji ste ponijeli u ruksaku. Onda još malo odmorite u prirodi i lagano nazad u štalu. Osim što ćete uživati s konjem i konj će uživati s vama.
Rad sa zemlje. Radite Horse Agility. Radite kliker trening. Radite Parelli. Radite sve metode koje nisu agresivne i kroz koje učite vi i konj. Sve te vježbe mogu biti u hodu. Kas ako možete i želite. Ako možete…jer u radu sa zemlje kad je konj u kasu i vi trčite s njim.
Equagility. Male vježbe koje se prvo rade sa zemlje, a onda se iste te rade iz sedla. Opet sve u hodu. Idealno za manjež.

Kod svega ovoga pazite da uživate i vi i konj. Ako konj daje signale da mu je bolno svakako prestanite ili odustanite od neke aktivnosti koja mu je previše. U većini slučajeva prvih pet točki možete ostvariti, sa starim konjem vjerojatno i točke šest i sedam. Sigurno da možete i sami doći na ideje kako kvalitetno možete provesti vrijeme sa svojim starim konjem ili konjem s ograničenjem uslijed bolesti. Konj kojeg imate već vam je puno dao, a može vam dati još i više, ovo je prilika da vaš odnos podignite na novu dimenziju. Kažu: „karma is a bitch“ i sigurno ćete i vi jednom biti bolesni i stari, a karma pamti. Ovo zadnje shvatite kako želite – samo kažem (just saying).

Konji, konjarenje i umijeće življenja

Vrijeme je pandemije. Vrijeme neizvjesnosti, anksioznosti i straha od budućnosti. Nikad nismo bili u ovakvoj situaciji koja sada traje više mjeseci i tko zna koliko će trajati. No, možemo to prevladati uz konje i prirodu. Promatrajući kako konji žive, u onom istom miru kao i prije covid panike shvaćam da se možemo prebaciti u njihovo mentalno stanje samo tako što boravimo uz njih. Postoji i literatura koja nam može pomoći da postignemo unutarnju ravnotežu. U poplavi knjiga i pisaca koji pišu kako mentalno pobjeći od nametnute stvarnosti sve se svodi na slične savjete. I odjednom shvaćam da biti konjar dobar je put da učinimo život kvalitetnim.

Kvaliteteno umijeće življenja vezano je uz dugovječnost. Čitam tako o dva lika koji su proučavali zašto baš japanci dugo žive. Čak su i otišli na otok gdje ima najviše stogodišnjaka kako bi ih proučili i prenijeli nama njihovo umijeće življenja. U 10 savjeta shvaćam da smo konjari jako blizu njihovim principima i da je naš život kvalitetan i iznad prosjeka. Pa tako znanstvenici u toj studiji kažu

1) Budi uvijek aktivan i nikad se ne povlači u mirovini – e tu smo. Konjari su uvijek aktivni. Dapače kad odu u mirovinu još više su u štali i s konjima. A kad i rade ne miruju. Poslije posla do konja. Vikendom do konja. Praznikom do konja.

2) Obavi to smireno. Žurba je obrnuto proporcionalna kvaliteti života. Konjari to dobro znaju. Ako se žure uvijek nekaj za*ebu, zato je bolje polako i smireno odraditi sve oko konja. Žurba stvara nervozu i raspameti konja, a onda sve postaje problem.

3) Ne jedi do sitosti. Prema „zakonu 80%“ želudac treba napuniti do 80% i ne prejedavati se. OK, tu padamo jer dobro se najesti nakon jahanja i to tak da ti je zlo nije rijedak slučaj. Ipak, morali bi voditi računa o tom principu jer pomaže organizmu da bolje funkcionira i da bude zdraviji.

4) Okruži se dobrim prijateljima. Konjari brzo riješe odnose s ljudima koji im na bilo koji način ne odgovaraju. Obično ostanu s onima koji imaju konje i s kojima mogu zajedno sanjati o terenima, jahanjima, turnirima, ići u shoping u konjarske dućane i zajedno gomilati konjarsku opremu. Biti s ljudima s kojima razgovarate o konjima a ne o politici i pandemiji izrsna je obrana uma od histeričnih novinara na Dnevniku koji izgovaraju broj oboljelih svaki dan.

5) Dovedi se u formu za svoj sljedeći rođendan. Obećanje koje si uvijek dajemo, ali ga ne ispunimo. Isto obećanje dajemo i za 31.12., onda na 01.01. odložimo dok se svi ostaci kolača ne pojedu, a onda odlažemo do svakog prvog u mjesecu. I u toj točki padamo.

6) Osmjehuj se. Uz konje smo zadovoljni. Često se osmjehujemo iznutra i sretni smo što ih imamo i što imamo jedinstvenu priliku biti s njima. Unutarnje zadovoljstvo gradi obrambeni zid od negativnih informacija kojima nas zatrpavaju.

7) Ponovno se poveži s prirodom. To činimo podsvjesno i punimo baterije svaki puta kada smo u sedlu. Nema boljeg povezivanja s prirodom od konja i jahanja. Osim toga u prirodi gradimo imunitet i skupljamo tako značaj vitamin D. Što više na suncu i dnevnom svjetlu više vitamina D imamo.

8) Budi zahvalan. Malo tu štekamo. Ne zato što smo nezahvalni, nego zato što nismo svjesni jedinstvene prilike koju imamo. Malo više svjesne zahvalnosti prema konju ne bi škodilo. Budimo i zahvalni što imamo utočište od masovne histerije straha od pandemije.

9) Živi u trenutku. Prestani se žaliti na prošlost i bojati se budućnosti. Uz konja i jahanje postoji samo sadašnjost, postoji samo taj trenutak i samo „sada“. Obično od adrenalina ili straha ili čiste ljubavi zaboravimo na prošlost i budućnost i sve vezano uz to ostavimo na vratima boksa, a u sedlu živimo cijelim srcem i tijelom u baš tom trenutku sadašnjosti.

10) Stoljetni japanci kažu: Slijedi svoj „ikigai“ – U svakom od nas postoji neka strast, jedinstveni talent koji daje smisao danima i gura te da daš najbolje od sebe do kraja. E, pa tko to nije osjetio na konju ili uz konja nije konjar niti se može tako zvati. Strast koju konjar osjeća prema

Ponekad je potrebno artikulirati ono što već znamo. Tako i ovih 10 točaka opisuje ono što znamo. No, treba nam potvrda da smo na dobrom putu. Pred nama je duga neizvjesna zima. Uz konje lakše ćemo je proći i mentalno zdraviji izaći iz ove krize.

Kako se konji orijentiraju u prostoru?

Danas koristimo mobitele na jahanju i različite tracking programe koji nam mogu pokazati gdje se nalazimo i u kom pravcu se moramo kretati. No, kako se konji orijentiraju? Konji na neki način znaju kamo idu i gdje se nalaze. Ovaj blog ima za cilj da bolje razumijete konja ili ako izgubite mobitel ili ga niste ponijeli da se možete sigurno vratiti kući. Svim jahačima je poznato da konji brže idu prema štali, a sporije od štale. Postoji i priča da kad se izgubiš onda pustiš konja da te odvede u štalu. Na početku moje konjarske karijere, prije 20tak godina, stariji konjari govorili su mi da su to gluposti. Kao mlađa po stažu vjerovala sam u ono što kažu iskusniji. Sve do jednog dana.

Put prema zapadu

Dakle, bio je zimski kratki dan. Bilo je i snijega, ne previše, onako više komadi po njivama, a po traktorskim putevima po kojima smo išli bilo je samo duboko blato. Dan hladan, ali sunčan. Krenula sam nešto kasnije na teren, mislila sam biti ću kratko, tek toliko da se razgibam i nadišem svježeg zimskog zraka. Ne znam što mi je bilo da sam tako jašući odlučila skrenuti na stazu koju ne poznam. Iako uvijek nove staze markiram u glavi pamteći slike specifičnih oblika ili pojava na stazi kao npr. neobično drvo, kamenje, križ i slično, nekako mi je to taj dan promaklo. I tako sam nakon nekog vremena shvatila da ne znam gdje sam. Nije mi to baš bilo zabavno jer dan je zimski i kratak, hladno je, polako je počelo smrzavati na tlu, blato je postajalo kruto i nezgodno konju za hodati. Osjećala sam i hladnoću u stopalima i prstima i onako sam se pitala da što mi je to sve trebalo. Onda sam pokušala okušati sreću i pustiti konja da ide kamo želi računajući da će me ipak odvesti u štalu. Tada sam imala Orku, jednu zgodnu lipicanku s đakovačke ergele, jako pouzdanu i neustrašivu kobilu. I tako krene Orka nekim svojim putevima. Za moj pojam kretanje joj je bilo suludo. Krenule smo preko nekih livada, pa kroz grmlje, preko nekih kanala. No kako je bio zalazak sunca shvatila sam da se mi krećemo prema suncu i da je ono stalno ispred nas. Dakle, idemo na zapad i štala je negdje na zapadu. I onda mi je postalo jasno: konji ne koriste puteve i staze koje su ljudi izgradili nego se kreću najkraćom stazom prema štali. Zato je iz moje ljudske perspektive kretanje Orke bilo suludo. No, ona je točno znala što radi. Sunce je zalazilo, pustila sam Orku da ide kako misli da je najbolje. Ostala sam u sedlu puna povjerenja, bilo mi je hladno, ali bila sam sigurna da ćemo doći doma. I onda smo u jednom trenutku izbile na područje koje je meni poznato i krenule smo po stazama koje znam. Bilo mi je žao Orke jer je njoj sada moje ponašanje sigurno izgledalo suludo. Na kraju smo došle u štalu, bio je već pao mrak, smrzla sam se, ali beskrajno zadovoljna novom spoznajom.

Iskoristite orijentaciju konja

Od tada sam počela koristiti to iskustvo. Konji znaju kamo treba ići, ali jahač mora znati i prepoznati kada konj pokazuje smjer. Radila sam i eksperimente, na raskršćima pri povratku namjerno bi krenula krivo kako bi vidjela reakciju konja i prepoznala je kada stvarno bude „frka“. Nije loše da i sami probate ovakvu vježbu.

U šumi zna biti posebno teška orijentacija, može vam se lako dogoditi da besmisleno kružite i ne možete van. No, konj uvijek zna i nekoliko me puta sam konj izveo iz šume svojom nepogrešivom orijentacijom. Istina da sam bila sva izgrebena i raščupana od granja jer nismo išli po stazama, ali bi se uvijek „spasile“. U svemu tome potrebno je poznavanje konjskog ponašanja, čitanje signala kada konj pokazuje da nešto nije u redu i da treba ići tamo, a ne simo, i treba imati povjerenja u konja s kojim ste vani na terenu.

Neka se konjarke ne ljute, ali muškarci imaju puno bolju orijentaciju na otvorenom prostoru nego mi žene. To dokazuju mnogobrojna istraživanja, a i moje je iskustvo takvo. Ako ste u društvu muškog jahača pustite ga neka vodi, ali ako idete same onda je konj ili kobila partner koji će vas sigurno odvesti doma ako su vam misli odlutale i niste pazile gdje idete. Naravno, tu je uvijek mobitel koji možete iskoristiti za povratak. Ako ste ga uključile. I ako ste ga ponijele.

Oprez: konji mogu ugristi ili udariti

Konjari dobro znaju da konji mogu učiniti ljudima svašta. Zbog televizije i filmova većina pučanstva toga nije svjesna i jahanje i rad s konjima i oko konja je jednostavan i bezopasan. Kad gledam oko sebe i krug konjara koje poznajem, one koji su godinama s konjima, ti konjari imaju ožiljke od operacija slomljene ruke ili noge, a skoro svaki ozbiljniji jahač ima priču o padu s potresom mozga ili privremenom amnezijom. Ima tu i izgaženih ljudskih nogu ili kuknjave zbog „spaljene“ kože kad konj naglo povuče i povodac izgrebe kožu na ruci. Ali, da li stvarno mora biti tako?

Najčešći oblici ponašanja kada konji povrijede ljude

Ugrizi. Obično to rade kada su frustrirani, ljuti, nestrpljivi ili ih nešto boli. Vrlo je teško reći što točno motivira konja za takve radnje, ali je bolno.
Udaranje. Slično kao i kod ugriza, kada je konj frustriran ili ga boli može udariti. Međutim može zamahnuti nogom tjerajući obada. Zato se uvijek preporuča oprez kada ste ispred, naročito iza guze konja.
Stajanje na nogu čovjeku. Ponekad je slučajno, a ponekad baš i nije. Konji su uglavnom veliki i teški pa to može biti bolno zato su nužne zatvorene cipele bez obzira na godišnje doba. Neki konjari su ljeti skloni raditi oko konja u japankama ili otvorenoj obući a to volimo zvati konjarski rulet (sl. ruski rulet) jer ako u tom slučaju konj stane na nogu odlazak u bolnicu je obavezan.
Padovi s konja. Nema jahača koji nije pao s konja. Kada konj napravi nagli pokret tijelom uzrokovano nekim događajem koji plaši konja (čudan zvuk, fazan u grmu, u zadnje vrijeme i dron) obično to jahača izbaci iz ravnoteže i jahačevom tijelu daje energiju da izleti iz sedla + ubrzanje = ponekad stvarno odletite daleko. Važna je i reakcija konja nakon toga, može pobjeći, može ostati, a može vas od straha početi i udarati nogama što je posebno nezgodno.
Guranje. Nije rijetko da pri četkanju ili pri vođenju konja, zapravo nekim radnjama kada ste tijelom blizu konja, iz nekog razloga konj skoči u stranu i pri tome skoči na konjara. Razlog tom skoku je najčešće burna reakcija konja na nešto što ga je uplašilo kao neki iznenadni zvuk ili predmet koji je proletio u blizini. Kod radnji oko konja važno je paziti da imate prostor za odskočiti. Nemojte biti između zida/ograde i konja kako vas konj u skoku ne bi pritisnuo.
Usko prolaženje kraj prepreka. Nije rijetkost da pri jahanju konj tako usko prolazi kraj ograde ili drva da vam onda noga dolazi u opasnost od povrede. Ponekad i zastružete, ponekad samo paničarite ali uspijete izbjeći nezgodu. U tom slučaju konj nije kriv nego jahač, ali je to jedna od mogućnosti kada vas konj može povrijediti.
Vučenje…je noćna mora. Ako pri padu noga ostane u dizgini konj vas može vući za sobom. Zato je jahaća obuća od izuzetne važnosti a ako možete onda i sigurnosne košarice na uzengijama. Može vas vući i ako ga vodite a pametno ste omotali povodac oko ruke, konj se uspaničari od naglo upaljenog traktora, pojuri, a vama se povoda stegne oko ruke i sada samo bespomoćno letite za konjem.

Najčešći uzroci takvom ponašanju su strah, bol, nedovoljna desenzibilizacija, zbunjenost konja, dominacija. Ovakvo neželjeno ponašanje može se riješiti radom sa zemlje, a zatim iz sedla, naravno ako znate što radite i kako to treba odraditi. Svakako nemojte to rješavati agresijom i batinama jer takvo ponašanje produbljuje frustraciju i strah, a samim tim i pojačava ponašanje koje želite korigirati.

Educiranjem samih sebe kroz radionice, internet, literaturu možete riješiti probleme. Ne mora vam biti cilj jahanje bez sedla i oglavine, ali disciplinirani konj kojeg vodite vi, a ne on vas, koji mirno stoji kada pojahujete, ide unazad bez problema, ne plaši se iznenadnih zvukova i predmeta trebao bi biti cilj svakog konjara. Na kraju je sigurno da će vam konj biti zahvalan.

Individualni pristup konju u stvaranju boljeg konja – restart

Ovdje ne obrađujemo sportske treninge nego razvoj odnosa s konjem kako bi postao siguran za jahanje na terenu ili manježu ili sve ono što biste željeli raditi. Konj nije stroj koji nakon upotrebe parkiramo u garažu. Konj je biće koje zahtjeva pažnju, brigu i komunikaciju. Loš odnos s konjem dovodi do niza problema koje tumačimo kao neposlušnost. Često ta neposlušnost izaziva nezadovoljstvo i strah. Nerijetko se dogodi da onda rekreativni vlasnici ne jašu jer im se strah uvukao u kosti. Prijateljstvo koje je trebalo biti jedna lijepa priča završi se prodajom. Konj kod novog vlasnika ima loše navike, a stari vlasnik duboko u sebi nosi razočaranje neuspjehom.

Ali…to ne mora biti tako. I konj i konjar mogu učiniti restart svog odnosa. Restart konja možete napraviti kod svakog konja bez obzira na njegove godine, bez obzira koliko dugo se poznajete i bez obzira da li je taj konj vaš ili odlazite u neku štalu. Ukoliko konj nije vaš opet možete razviti pozitivan odnos bez obzira na njegova iskustva s drugima i može se dogoditi da je konj „poslušniji“ vama nego vlasniku, pa vas vlasnik zbog toga i otjera. No, na takve stvari morate biti spremni sve dok se ne upustite u odiseju vlasništva.

Ono što vam treba je Individualni Edukacijski Program (IEP) za svakog konja posebno. IEP se sastoji od nekoliko elemenata koje morate uvažiti prije nego ga isplanirate za konja, a oni su

Detektiranje problema. Jasna slika o tome što želite učiniti s konjem npr. dobar terenski konj
Karakter konja. Određivanje da li je konj introvertiran, ekstrovertiran, ima panične reakcije koje se ne smiruju ili se smrzne od straha. Važno je prilagoditi svoj karakter s konjem. Ako je konj ubrzan i vaši treninzi moraju biti energičniji (pozitivno energičniji) kako mu ne bi bili dosadni. Ako je to konj koji je spor tada je energija treninga s manje energije ali vrlo odlučna. Kod smanjene energije radite sve sporije i s više čekanja, ali nemojte se pretvoriti u usporenog čudaka jer to isto može konja uplašiti.
Detektiranje ograničenja. Svaki konj ima neka ograničenja koja su fizička i ponekad ne može nešto učiniti jer jednostavno to fizički ne može, npr morate više raditi na svijanju u jednu stranu. To uvijek morate uvažiti jer konj će se truditi odraditi zahtjeva ali ako mu je to teško nemojte ga zbog toga kažnjavati ili biti frustrirani da imate nesposobnog konja jer to nije točno.
Comfort zona. Svaki konj ima comfort zonu koju bi trebalo pronaći. Do kuda se s nekom radnjom može ići a da to ne predstavlja konju problem u smislu da ne odbije rad. Comfort zone konja mogu biti čudne ljudima i teško je prihvatiti da je neka radnja koja je nama jednostavna konju je takav problem da izaziva neugodu. Cilj je da se comfort zona širi, odnosno radom konj je sve više tolerantan prema neugodi i ne zabrinjava ga više.
Nagrađivanje. Odredite što je nagrada konju tijekom rada. Da li je to češkanje ili komadić omiljene hrane odredite sami ali prema afinitetu konja. Ono što vi mislite da je nagrada ne mora isto tako misliti i konj. Razmislite o nagradi i prilagodite je konju kako bi dobili rezultat, a ne svađu i nezadovoljstvo.
Trening plan s podjelom na manje segmente/dijelove. Trening neka ne bude više od 10 minuta, neka bude više puta u tjednu. Trening dijelite na manje dijelove koji su jednostavni ali s vremenom postaju kompliciraniji i zahtjevniji.
Komuniciranje konjem. Odredite komunikacijski znak za neku radnju. Znak koji je uvijek isti za jednu radnju. Ako je „cmoktanje“ znak za iči naprijed onda to nemojte upotrebljavati za stani, privlačenje pažnje ili ubrzavanje jer to naravno zbunjuje konja i ne zna što hoćete.
Konji se sinhroniziraju u krdu. Konji vole sinhronizaciju. Zato se sinhronizirajte s konjem. Počnite s jednostavnim radnjama kao koraci. Kad vi koračate i konj korača, ako ubrzate i konj ubrza, ako stanete i on stane. Radite to sa zemlje i uz opušteni povodac. S vremenom kada vi krenete u kas i konj će kasati uz vas, ako naglo stanete i konj će stati, okrenete li na lijevo ili desno i konj će uraditi isto, krenite u nazad i konj će unazad. I tako u nedogled. Skinite ular i krenite na liberty, testirajte svoju sinhronizaciju s konjem bez ulara i povodca Sinhronizacija izgrađuje vaš odnos s konjem i za njega postajete prijatelj u krdu, a ne čovjek koji stalno nešto nerazumljivo traži i onda se dere bezveze ili udara bez da je razumljivo zašto.
Neka treninzi budu kratki ali s punim fokusom na radnju i punom koncentracijom na konja. Ne postoji mobitel u tom vremenu, ne razmišljajte o poslu, o ljudima koji vas u trenutku gledaju. Razmišljajte o radnji i u glavi imajte čistu, jasnu ideju što bi sada trebalo odraditi.

Zaključno: imajte individualni pristup konju. Za svakog konja pripremite njegov program prema smjernicama. Nemojte očekivati rezultate brzo. Isti će se pojaviti kroz vrijeme. U međuvremenu iskrsnuti će i novi. Takav je život konjara koji su rekreativci. Ali zato ste kupili konja: da biste naučili nešto o sebi i spoznali svoja ograničenja ali i pomaknuli svoje granice i napredovali. Jer sve što ste naučili s konjem, naučili ste i o sebi.

Pokaži mi svog konja i reći ću ti kakav si

Davno sam čula tu izreku od jedne starije konjarke. Bila sam još sama zelena u konjarskom svijetu i pomalo zbunjena, a onda mi je ta fina, pametna gospođa pojasnila u par rečenica: Mogu ti drugi pričati što hoće, s konjem treba ovako, onako, konj treba ovo, ono, no kad ga vidiš s konjem odmah znaš da li su priče koje govori ispravne ili su samo prazne riječi.

Čitajući fejs grupe i savjete često puta se sjetim te rečenice: Pokaži mi svog konja i reći ću ti kakav si. Poplava je osoba čija su usta puna pametnih savjeta. Ponekad zvuče tako pametno da si misliš kako je ta osoba iskusna i puno zna. Onda već u ozbiljnijoj komunikaciji shvatiš da s konjem ne može ništa važnije kao odjahati teren, odraditi manjež bez straha i panike, pa čak ne mogu ni voditi konja do ispusta. Neki ni nemaju konja nego jašu tuđe. I to povremeno. Bitno da su im usta puna pametnih savjeta.

Prije bih povjerovala takvim pričama, sada odmah prekidam i pitam di je konj i ispitujem što može s tim konjem i onda čitam između redaka. Niti jedan konj nije idealan, niti jedan odnos između čovjeka i konja nije perfektan, ali kad mi netko kaže da konja ima dvije godine i čujem onu finu notu straha u glasu…prestajem slušati i pristojno se udaljujem.

Treneri i kako ih odabrati

Formalno obrazovanje za trenera i učitelja jahanja prilično je rijetko u Hrvatskoj. Postoji obrazovni sistem u sklopu HKS (Hrvatski konjički savez) koji ima neku glavu i rep, u sklopu Saveza za terapijsko jahanje…i to je nekako sve. Školovati se može i izvan Hrvatske, licence izdane od FEI, ili od organizacija koje su stekle ugled i ostvarile pozicije u konjarstvu kao npr Parelli, OLHA, te daju međunarodne licence za trenere.

Treneri mogu biti školovani i mogu ipak biti loši. Treneri mogu biti neškolovani i jako dobri. Ništa nije garancija kvalitete. Za mene osobno je kriterij konj. Kako se konj ponaša, koliko ima opreme na sebi, da li je ta oprema agresivna i prisiljava konja na neki položaj tijela ili ga sputava da ne čini neku nepodoštinu. Oprema na konju mi govori sve. Npr. ako trener nije u stanju riješiti neagresivnim metodama dizanje glave kod svog konja nego mu je za to potreban martingal, onda takav trener meni nije potreban.

Osim opreme gledam i da li se trener natjecao u disciplini koju trenira. Nisu mi važni rezultati nego količina nastupa jer mi to govori o kontinuiranom radu, treningu, spremnost na ocjenjivanju rada od treće strane, način svladavanja stresa, razumijevanje za probleme organizacije itd.

U svakom slučaju ne volim plaćati neznanje ili lažno predstavljanje, pa uvijek prije konačne odluke kod koga ću trenirati dobro razmislim.

Jahaća dozvola i druge licence

Treba odmah reći da jahaća dozvola nije obavezna. Ali ju je dobro imati i cijenim ljude koji su pristupili ispitu. Ispit za jahaću dozvolu priprema se u sklopu HKS-a i oni je izdaju. HKS je konjička organizacija koja je član FEI koji je međunarodna organizacija i pokriva (organizira ispite za licence i natjecanja) slijedeće sportove: preponsko jahanje, dresura, endurance, zaprege, eventing (konjički višeboj). Da biste se natjecali u tim disciplinama morate imati jahaću dozvolu i nakon toga položiti još licencu za odabrani sport.

Jahaća dozvola je jedan zgodan ispit na kojem pokazujete osnovno znanje u konjarstvu. Sve što mislite da znate izložite ocjeni sudaca i oni kažu “da, to je u redu” ili “dajte još malo ponovite gradivo”. Cijenim osobe koje su izašle na ispit i položile te stekle ovu dozvolu jer s pokazale spremnost da svoju vještinu izlože ocijenjivanju a ujedno su uložile trud u svoje znanje. Za jahaću dozvolu možete se pripremati bilo gdje, kod bilo kojeg trenera, ali na ispit izlazite kada je organiziran od strane HKS-a u nekom od konjičkih klubova koji je član ove organizacije. Nisu svi klubovi članovi jer to nosi određene financijske i organizacijske obaveze zato nemojte nikome zamjerati ako se nisu učlanili ili ako traže od vas nadoknadu za učlanjenje jer i sami imaju dosta troškova.

Konjička natjecanja

Natjecanja su zapravo test za jahača i konja. Prisiljavaju da izađete iz poznate okoline koja nas uljalju u vlastitu sposobnost pa nas onda nepoznata okolina i konkurencija postavi na pravo mjesto. Na natjecanju se vidi gdje smo i što smo, a i kako je konj odrađen. Da li je frustriran i uznemiren pa onda imate loš rezultat ili je pun povjerenja, samopouzdan i opušten i takvo stanje doprinese dobrom rezultatu i unutarnjem zadovoljstvu jahača.

Dobar odnos s konjem

Naravno da je dobar odnos s konjem najvažniji, što god radili, da li je s vama zbog rekreacije, sporta, terapije… Konj je i vaše ogledalo. Smiren, opušten, pristupačan, ljubazan konj, onaj koji prilazi a ne bježi u ispustu, koji se u stresu smiri jer ste u blizini trebao bi biti cilj svakog konjara. Po svojoj prirodnoj naravi konji nisu agresivni ni zli, ako postanu takvi onda je tu čovjek kriv. Ako se propinju, udaraju, grizu, bježe onda je to rezultat frustracije iza koje stoji ljudski nerad i neznanje. Treba imati na umu da kada vas vide s vašim konjem ljudi ocjenjuju po staroj poslovici: Pokaži mi svog konja i reći ću ti kakav si, i to ocjenjuju bilo na podsvjesnoj ili svjesnoj bazi.

Ljeto s konjem

Još jedan godišnji je iza nas, iza mene i Gite. Sada je već petu godinu vučem sa sobom na godišnji i dragocjena su mi iskustva koja kroz to vrijeme doživljavam.

Pansionista sam i nemam priliku toliko vremena provesti s Gitom koliko bih htjela. To je jedna stvar. A druga je da briga oko smještaja, ograda, organizacije hrane i transporta znatno produbljuje moje iskustvo i razumijevanje oko brige za konja. Produbljuje i razumijevanje za probleme pansiona, pa znam biti prilično tolerantna u nekim pansionskim propustima.

Gita je kobila starosti 17 godina i koja sada živi zadnje 4 godine u lauf štali. Vani je 24 sata dnevno tijekom cijele godine, danju i noću, ljeti i zimi, zato je i smještaj na godišnjem bio istog karaktera. Kao pripremu za godišnji, za Gitin dolazak, odem par dana ranije i podignem ogradu od plastičnih štapova, trake i pastira. To je veliki prostor koji je oko kuće i u kojem se Gita slobodno šeće, a koncipirano je tako da uključuje slobodan ulazak u štalu, a može doći do mog prozora i gledati u moju sobu. Sijeno je pripremljeno već prije, taj isti prostor ispusta pokošen je početkom lipnja i dobiveno je 4 velike roto bale. Roto bale su stavljene pod krović u sklopu ispusta, zaštićene su od nepogode ali Giti dostupne. Nemam mogućnosti micati ih zbog njihove težine i nedostatka strojeva, zato moraju biti na takvom mjestu: zaštićene a dostupne. Od košnje do godišnjeg izrasla je nova trava tako da Gita osim sijena ima i ispašu. Ispust obuhvaća dvije jabuke i šljivu koje su davale svoje plodove. Kako je uz kuću ostala stara štala izgrađena na starinski način s debelim zidovima i protupožarnim stropom s više ulaza i prozora što je štalu činilo za nekoliko stupnjeva hladnijom od vanjske temperature. Giti je štala bila dostupna za ulazak i izlazak prema njezinim željama i u njoj je uglavnom provodila onaj vrući dio dana. Zob ove godine nisam organizirala iz razloga što zbog dosta kiša tijekom srpnja bilo je dovoljno ispaše. Voda je u kantama, nemam pojilicu, ali je punjenje riješeno dugim šlaufom i vrlo je jednostavno. Postavljena je i sol odmah kraj vode. Čišćenje ispusta nije bilo potrebno, što zbog veličine samog ispusta, a i susjed je rekao da bi taj prostor trebalo malo pognojiti. Zato je odlučeno da se neće čistiti ispust, nego kad Gita ode, nakon nekoliko tjedana još ćemo malo grabljama razbacati hrpice koje je ostavila.

Teško je sada opisati iskustva koja sam stekla s ovakvim organizacijama, ali definitivno sam više naučila oko ograda, pastira, logistike i pripreme za boravak životinje od 500-tinjak kila. Ovakav godišnji omogućava određenu bliskost pa sam tako vidjela da se Gita:

skriva u štalu od vrućine
skloni se od kiše pod krov i čeka da prođe
legne cijela na zemlju i spava
legne cijela na zemlju i spava posred pljuska i nije ju briga
hrče dok spava
vodu pije cijeli dan, onako po malo
dosta dremucka, ono malo si prispava po 10-tak minuta nekoliko puta dnevno
noću spava, ali i pase travu
voli ići na pašu u ranu zoru i u predvečer
ljubazna je do ljudi i voli kad netko dođe, odmah prati što se događa i prilazi
ponekad se dosađuje
vrlo je smirena i stabilna, okružena je životinjama i ljudima i vrlo je povjerljiva prema njima svima; svaki dan gleda traktore i kombajne i ne reagira na njih pri terenskom jahanju
voli gledati kroz prozor u moju sobu i gledati što je unutra, imam osjećaj da ju televizor zanima.

Inače smo dane provodile tako što bih se rano ustala i oko 6 bi bila u sedlu, otišla na jahanje prije vrućina i dosadnih muha, i vratila se do 9. Nakon Gitina rasedlavanja i tuširanja pustila bi je na miru do predvečerja kada bi radile horse agility zadatke. Ponekad bi dolazila djeca iz sela ili rođaci koje bi prošetala na Giti i ponekad bi otišle na sladoled u selo tijekom dana i to je uglavnom to. Nema previše rada, ali svakodnevno i kontinuirano. Svakodnevni kontakt pomogao je u stvaranju dobre povezanosti. Kako radim na partnerskom odnosu i na bezglasovnoj komunikaciji s njom, ovakvi izleti pomažu u razvijanju navedenih disciplina.

Znam da mnogi pansionisti nemaju priliku za provesti godišnji sa svojim konjem, no već kraći višednevni i vikend izleti bitno pomažu u poboljšanju odnosa i razumijevanja potreba konja.

Gita je po završetku godišnjeg vraćena u lauf pansion kraj Zagreba, tamo živi sličnim životom kao za vrijeme godišnjeg, samo mene ne vidi svaki dan.

U planu je isti takav godišnji iduće godine. Naravno.

Neuroznanost i konji

design-3054918_1280

Odluka prije odluke?
Uvriježeno je mišljenje da ljudska bića djeluju prema onome što vjesno planiraju kako bi došli do određenog cilja, npr donesete odluku da ćete baciti loptu i zatim stvarno bacite loptu.
Što se dogodilo kada su neuroznanstvenici počeli skenirati mozak? Impulsi su pokazali da ideja o nekoj radnji počinje prije nego svjesno donosimo odluku. Nakon odluke mozak šalje impuls tijelu da tu odluku i provedemo. Skeniranja su pokazala da provođenje neke ideje ide slijedom podsvjest, svijest, tijelo. Sve se to odvija velikom brzinom tako čovjek nije svjestan podsvjesne odluke, odnosno rada mozga prije nego svjesno donosi odluku.

Reakcija na odluku prije odluke
Pretpostavljam da otkrića neuroznanstvenika nisu previše jasna, ali primijenimo to na iskustva konjara. Sigurno ste doživjeli da ste negdje na jahanju i tako pomislite da biste iz hoda krenuli u kas, ali konj je već krenuo kas dok vi još niste uspjeli dati signal. I tada pomislite da “kao da mi čita misli”. Ako sada primijenimo otkrića s područja neuroznanosti rekli bi da je konj reagirao na podsvjesni dio naše odluke, na odluku prije odluke. No kako do sada nitko nije mjerio impulse mozga konja i jahača baš u tom trenutku teško je reći da je ova teorija više od pretpostavke.

Da li nam je neuroznanost važna?
Ako razvijamo partnerski odnos s konjem onda se puno komunikacije odvija neverbalno na osnovi fokusa. Ne treba onda zanemariti ideju da konji vide/razumiju našu “predpodsvjesnu” radnju i na istu reagiraju. Reakcija konja nije uvijek takva, prije bi se reklo da se ona događa kada na trenutak uđemo u “zonu” i tada su reakcije dvosmjerne, od strane konja i od strane čovjeka. Jedno je istraživanje pokazalo da konji pokušavaju stalno komunicirati s nama međutim ukoliko nema odgovora od čovjeka onda odustaju. Izgleda da konji mogu komunicirati s nama na našem podsvjesnom nivou. Reakcije čovjeka na to možda nema jer nismo svjesni događanja. Neki ljudi ne reagiraju niti na jedan stimulans s konjske strane i kreću od pretpostavke da su konji jednostavno glupi, ali oni nisu predmet ovog bloga.

Strah – najveći problem konjara
Sad dolazimo do onog što mislimo da drugi ne vide jer tako dobro skrivamo, a konji očito to jako dobro razumiju: naš strah. Strah se često javlja kod jahača. Može biti posljedica negativnog iskustva, ili jednostavno starenja pa smo fizički limitirani i samim tim nesigurni ili postajemo sve svjesniji egzistencijalnih problema u slučaju povrede. Ako konji razumiju djelovanje mozga na podsvjesnoj razini onda je strah koji jahač osjeća jasan konju što izaziva ozbiljne reakcije kod konja. Ne treba sada produbiti problem straha, on se liječi na isti način kao i do sada, a to je da se u odnosu do konja vratite unazad do one točke gdje ste bezbrižni i od tuda restartate sebe i krenete u izgradnju novih odnosa s konjem. Ako je to samo vođenje na povodcu, onda je to točka od koje ponovno krećete. I zatim postepeno širite odnos s konjem, najprije sa zemlje, a onda iz sedla. Preporučam horse agility disciplinu i postepeno na equagility, odnosno rad sa zemlje u kombinaciji sa jahanjem.

Ako je gore navedeno točno, što sad?
Ako konji stvarno razumiju rad ljudskog mozga na podsvjesnom nivou to je samo novo saznanje. Konji nisu sada opasna čudovišta, to su i dalje naši konji s kojima provodimo vrijeme. Jedino je znanje o komunikaciji bolje. Loše ponašanje konja može biti samo reakcija na našu podsvjest koja je iskrena i koju ne možemo kontrolirati. Konj s lošim reakcijama je rezultat nas samih i naše biti, ali to ne znači da se zajednički jezik ne može pronaći. Meni osobno pojašnjena i razumijevanje događaja pomaže u poboljšanju vlastitog ponašanja. Ako moja Gita razumije mene prije nego moja misao postaje svjesna, onda je to meni dragocjena informacija.
Moramo svi biti svjesni i da su konji podložni reakcijama koje još zovemo lijevi mozak i desni mozak, odnosno instinkt i racionalno ponašanje. Ako se poklopi strah s instiktivnim ponašanjem konja, onda imamo jedan panični jahači par gdje se jahač boji, a konj reagira na strah panično. No ako se dogodi jedna ugodna zona i nađete se u šetnji na terenu i konj krene u kas malo prije nego pomislite, onda uživajte bezbrižno kao i do sada, samo sa znanjem da je konj stvarno razumio impulse vašeg mozga. I kad bolje promislite, nije li to fantastično?

Pozni jahači (početnici)

To su oni koji imaju neki broj godina, neću sad ništa specificirati, ali recimo od 35 na dalje, prema 50, pa preko 50.

Relativno kasno sam počela učiti jahati, s 32 godine. Ako jahanje ne plate roditelji dok ste bili dijete onda kao odrasla osoba morate prvo riješiti egzistencijalna pitanja da bi se moglo trošiti na konje. Da sad ne nabrajam, ali kad posložite one osnovne prioritete možete si priuštiti avanturu konjarenja. Kad se krene kasnije, a vjerujem da ima osoba koje su i starije od mojih godina kada sam počela, postoje neke stvari o kojima morate razmišljati. Govorim iz iskustva.

1) Pronađite trenera/učitelja. Na početku radite jedan na jedan, kad steknete neka znanja moći ćete raditi u grupi. Ali za početak je bolje učiti tako da se trener posveti samo vama. Ruku na srce, ne trebate biti na satu s još nekom djecom i omladinom koja stalno kikoću i pričaju neke nerazumljive stvari o trenutno aktualnim junacima s televizije.

2) Konj mora biti pouzdan. U dobi ste kad kosti lakše puknu. Malo ste i tromiji nego u mladosti. Raspitajte se za dobar konjički centar. Skoro svi centri/klubovi dozvole da vidite kako izgleda škola jahanja. Previše opreme na konju nije dobar znak. Ako vam se konj čini napet i nervozan, vjerojatno ste u pravu. Treba vam smireni, opušteni, pouzdani konj. Neće biti lako pronaći, ali može se. Malo se raspitajte jer netko od vaših poznatih sigurno ima neka znanja o konjima i školama u okolici. Što se više „muvate po konjičkim klubovima“ imati ćete veći pregled i tako možete odabrati ono što vam treba

3) Odaberite cilj. Što zapravo želite? Sviđaju vam se prepone? Ili želite jahati po prirodi, više kao kauboj. Zapravo ste željeli naučiti voziti zapregu? Razmislite što želite i na osnovu konačnog cilja počnite tražiti trenera i konja.

4) Niste u kondiciji? Jahanje je zapravo fizički zahtjevan sport. Ako ste se malo zapustili onda ipak poradite na svojoj kondiciji. Ne morate sad divljati po teretani i mahnito trčati kilometre. Krenite u školu jahanja, u dane kada nemate satove posvetite se nekoj vježbi i tako polako podižete svoju kondiciju. Ako ste se bavili sportom ili ste intezivno hodali, planinarili, trčali u mlađim danima imajte na umu da se tijelo sjeća i da ćete relativno brzo doći u formu.

5) Kilogrami su važni. Nemojte računati da ćete smršaviti jahanjem, morate biti u težini koja je prihvatljiva da biste krenuli s jahanjem. Ako ste preteški može se dogoditi da vas odbiju u školi jahanja. Konj može nositi 20% svoje težine. U taj izračun je stavljena i oprema. Konj koji ima 500 kg može ponijeti maksimalno (ponavljam maksimalno) 100 kg s uključenom opremom. Znači da ne morate biti twigy od 50 kg, ali 85 – 90 kilograma je maksimum, ovisno o sedlu i opremi (računajte i na vašu kacigu, čizme koje imate), morate računati da se na vašu težinu dodaje 10 – 15 kg jahaće opreme koju konj nosi. I nisu svi konji od 500 kg, ima ih jačih, ali ima ih i lakših. Prije nego se upustite u ovu avanturu dovedite se u red.

6) Jahanje je prljav sport. Nema se tu šta lagati. Smrditi ćete. Hodati po konjskim govnima. Blato je normalna pojava. Konjske dlake lete na sve strane. Štale su pune prašine, blata, slame, sijena, ima miševa, ptice žive ispod krova štale i seruckaju s visokog, nerijetko su tu i neke druge životinje, psi obavezno, neke mačke se smucaju, a može biti koza i kokoši i svega što vlasniku štale padne na pamet ili mu netko pokloni.

7) Konja ćete spremati sami. To znači čišćenje konja, kopita, sedlanje (sedlo nije baš lagano i nije to najhigijenskiji predmet na svijetu). Pripremite se na fizički i prljavi posao.

8) Morate slušati trenera. Ako imate problem s autoritetom, ako ste na poslu šef, ovdje morate prihvatiti trenera i raditi sve što vam kaže. Bezpogovorno. Nemojte pametovati. Možete pametovati kad kupite svog konja, ali onda sigurno nećete pametovati.

Nije cilj ovog teksta da bilo koga odgovori od jahanja, nego upravo suprotno, da vas pripremi. Jahanje je predivan sport. Ako to želite već dugo nemojte se predati, krenite bez obzira na godine. Neka vam cilj bude vaše zadovoljstvo i vlastiti konj. Dovoljno ste stari i nećete raditi gluposti, imate dovoljno novaca, malo vam je i dosadna rutina koju živite. S konjem i aktivnim jahanjem u poznijim godinama prestajete biti obični, izlazite iz sivila svakodnevice. Tu su i neki drugi benefiti, opet govorim iz svojeg iskustva:

1) Bolja kondicija od vaših vršnjaka i suradnika. Između 40-50godišnjaka na vašem poslu jedini se možete sagnuti bez da kukate i skvičite jer vas bole leđa.

2) Bolje prehrambene navike. Izgubiti koju kilu zbog jahanja je konkretna odluka, a izgubiti zbog ljepote je totalno apstraktna stvar. Tko vas više gleda i što je to ljepota u poznijim godinama?

3) Stalno ste na zraku i u prirodi. Osjetite sva godišnja doba, naročito ako ste u gradu gdje je uvijek sve sivo. Kada ste s konjem primjećujete promjene i doživljavate svu ljepotu svih godišnjih doba.

4) Motorika vam je puno bolja.

5) Razmišljate unaprijed. Zapravo stalno kalkulirate o posljedicama. Ako nešto odradite loše, to se kasnije može obiti o glavu.

6) Negativno je što sad trošite na opremu. Škratariti ćete nad košuljama za posao i novim zavjesama za stan, kupovati ćete hranu na sniženju, onu pred kraj roka trajanja. Ali ćete zato bez problema platiti novu podsedlicu ili odličnu nepropusnu jaknu za jahanje i slično.

7) Baš vas briga što nitko za vikend neće u šetnju po prirodi. Imate svog konja, odete u štalu, odete jahati, i uživate u svakom trenutku svog života. Kad dođe ponedjeljak, baterije su pune.

Ljerka Kardoš, Dileme: punokrvan, čistokrvan, hladnokrvan, toplokrvan, HT ili T?

Dileme: punokrvan, čistokrvan, hladnokrvan, toplokrvan, HT ili T?

Opet je bilo nesuglasica (u oglasniku), izgleda da mnogima nisu jasne ove podjele konja i pasmina. Iz vremena dok sam učila stočarstvo to bi išlo ovako:

Konji se tradicionalno dijele (po „krvnosti“) na toplokrvne i hladnokrvne (toplokrvnjak /hladnokrvnjak) uz punokrvne, što nisu nazivi pasmine, nego su pasmine konja razvrstane u te, navedene skupine (na hrvatskom jeziku, na engleskom ih dijele na warm, cold i hot blood). Pa imamo toplokrvne pasmine: lipicanac, holštajn, trakener, hanoveranac, gidran, francuski kasač, orlov, standardbred (SB tj. američki kasač), appaloosa… zatim hladnokrvne pasmine: međimurski konj, posavac, hrvatski hladnokrvnjak, norički, peršeron, shire, clydesdale… te punokrvne pasmine: barb, arapski i engleski (TB) punokrvnjak, akhaltekinac i angloarap.

Hladnokrvni su teški (draft), sporiji, manje temperamentni, prvenstveno radni konji, u principu potječu iz hladnijih vlažnih sjevernijih krajeva. Toplokrvni su lakši (light), temperamentniji, brži, osjetljiviji, prvenstveno sportski i jahači konji nastali na bazi punokrvnih konja, a to su (orijentalni) konji koji potječu iz toplijih sušnih južnih krajeva, čiste stare, odnosno strogo selekcionirane genetike, „plemeniti“, brzi temperamentni trkači. Ova podjela pasmina nije sasvim precizna, neke pasmine su bile svrstavane u obje skupine. Konj ni ne mora biti čistokrvan tj. pripadnik pasmine da bi ga svrstali u toplokrvne ili hladnokrvne. Hrvatski kasač, HSK, hrvatski toplokrvnjak (HT), slovenski toplokrvnjak…nisu pasmine nego uzgojni tipovi koji također spadaju u toplokrvne konje. Angloarap je, mislim, sad već pasmina, no u stvari je nastao kao uporabni križanac arapskog i engleskog punokrvnjaka koji mora imati krvi (gena) jedne i druge pasmine, odnosno mogu se pariti isključivo arap i TB, angloarap i TB, angloarap i arap ili angloarap i angloarap – obzirom da ima samo „punokrvnu krv“ i on je punokrvan. Irish hunter je uporabni križanac hladnokrvnih kobila s engleskim punokrvnjakom (TB) pa je to polukrvni konj. Polukrvni konji su svi oni kojima je jedan roditelj punokrvan (a drugi hladnokrvan ili toplokrvan), no ne moraju biti čistokrvni predstavnici pasmine, mogu biti bilo koji mješanci ako imaju ½ gena (krvi) punokrvnjaka, ali neki se uzgoji tako i zovu (zobnatički polukrvnjak, mađarski polukrvnjak…), mnoge toplokrvne pasmine su u osnovi nastale kao polukrvnjaci.

A čistokrvni? Čistokrvni (uzgojeni u „čistoj krvi“) mogu biti i hladnokrvni i toplokrvni i punokrvni konji (no to ne znači treba biti čistokrvan da bi bio npr. bio toplokrvan). Čistokrvni znači da je uzgojen od poznatih predaka upisanih u registar pasmine, dakle uzgojenih prema uzgojnom programu s definiranim uzgojnim ciljem i standardom, priznatim kao pasmina po međunarodnim kriterijima, konsolidirane genetike. Uzgojne knjige tj. registar pripadnika pasmine odnosno matična knjiga rasplodnih konja pasmine su u principu „zatvorene“ što znači da se upisati mogu samo potomci konja koji su već upisani, ali se obično prema dogovorenom uzgojnom programu dopušta i oplemenjivanje s punokrvnim pastusima pa se i potomci takvih (genetski zapravo križanci), upisuju u uzgojne knjige kao čistokrvni pripadnici pasmine. No, za neke pasmine se ne priznaje takvo oplemenjivanje, npr. za kasače, iako su nastali kao polukrvnjaci tj. potječu od engleskih punokrvnjaka. Iako se toplokrvne trkače kasačke pasmine međusobno križaju, njihove knjige su zapravo zatvorene – ne može se kao kasač više upisati ni jedan konj koji ne potječe direktno od konja već upisanih u neki od priznatih registara kasača. Ne može se npr. ždrijebe kasačice i punokrvnjaka ili arapa upisati kao kasač, ni kao čistokrvni kasač – što su Standardbred (SB – američki kasač), francuski, orlov, no niti kao uzgojni tip („nečistokrvni“ kasač) kao što su njemački, hrvatski, danski, švedski, talijanski… koji su obično križanci američkih i francuskih kasača, a mogu biti i čistokrvni (SB ili francuski) upisani u uzgojne knjige pojedine države prema kojoj onda dobiju ime. (npr. njemački, danski ili talijanski kasač može imati pravog brata hrvatskog ili slovenskog kasača, ovisno u koji registar je tko prijavljen, po genetici od 100% američkog ili francuskog do bilo kojeg postotka križanja.) Nabrojene pasmine i uzgojni tipovi kasača su toplokrvni, a postoje i hladnokrvne pasmine kasača, trkača (švedski, finski, norveški) s odvojenim uzgojem i registrima.

Još je ljudima nejasno i to što neke pasmine i uzgojni tipovi, registri konja imaju u nazivu toplokrvanjak (hrvatski toplokrvnjak) hladnokrvnjak (hrvatski hladnokrvnjak) ili punokrvnjak (engleski punokrvnjak)).

Hrvatski toplokrvnjak (HT) je naš uzgojni tip (što nije baš isto kao pasmina, no u praksi veoma slično) tj. konj s poznatim porijeklom uzgojen prema priznatom službenom uzgojnom programu i cilju od odabranih uzgojno valjanih predaka i uredno evidentiran u pripadajućem registru. Knjiga HT-a nije zatvorena. Roditelji mogu biti iz drugih registara, druge pasmine ili uzgojnog tipa ako se takvo križanje priznaje u HT uzgoju.

Pod toplokrvnjake (T) su svrstani oni konji koji su prema onoj gore (prvoopisanoj) podjeli toplokrvni (a ne hladnokrvni), a ne mogu bit upisani ni pod jednu pasminu ili uzgojni tip (bilo da im porijeklo nije poznat ili uredno registrirano, ili im roditelji ne odgovaraju uzgojnom programu, odnosno mješanci su pasmina čije križanje nije predviđeno niti jednim uzgojnim programom.) pa samim time nisu ni priznati za uzgoj bilo koje pasmine ili uzgojnog tipa tj. nisu uzgojno valjani (crne korice ID-a). Dakle HT nije svaki konj iz Hrvatske kojem u ID piše da je toplokrvan, kao što se obično napiše u oglasima, nego se hrvatski toplokrvnjak (HT) naziva uzgojni tip koji ima uzgojni program i službeni registar, odnosno samo konje upisane u taj registar se može zvati hrvatskim toplokrvnjakom (HT), i to piše u njihovom ID-u (crvenih korica).

Originalni post Facebook, klikni