Najčešći uzrok nesporazuma u komunikaciji je pridavanje ljudskih osobina konjima. Nesporazumi počinju kad ponašanje konja tumačimo kroz ljudsko ponašanje i još pri tome dodamo vlastite projekcije, ono što smo naučili kao mali i mislimo da je to ispravno. Kako to izgleda? Odmah ću reći u obranu ljudskog roda da za takve postavke nismo krivi. Krivi smo kada ih nastavimo podržavati.
Kako to počinje?
Svi znamo priču o Crvenkapici. U njoj zločesti vuk prvo pojede baku, a onda se još bezobrazno presvuče u bakinu odjeću, stavi kapicu na glavu, legne u njezin krevet i čeka Crvenkapicu da dođe u bakinu sobu ne bi li je pojeo. Još i odgovara na glupa pitanja Crvenkapice. Nije vuk po svojoj prirodi zao, on je mesojed i mora uloviti da bi preživio. Niti se presvlači u spavaćice, a još manje da bi razumio pitanja i odgovarao lažljivo na njih. Kad odrastemo znamo da su to gluposti. Ali…ali, negdje duboko u nama ostane ideja da životinje razumiju ljudski govor, odgovaraju na njega i prema potrebi ponašaju se kao ljudi. Generalno nam ostaje u podsvijesti da je vuk mračno zlo koje ne želimo sresti u šumi jer je opasan. I u stalnom sukobu čovjeka i vuka, pastira i predatora, mi kao ljudi navijamo za ljude, želimo da se vukove ubije, da ih se odstrani, da nekamo nestanu, a ne uzimamo u obzir njihovo pravo na život i opstanak. Vuk u Crvenkapici je neka tama, crna kmica koja nam želi zlo.
Uzela sam priču o Crvenkapici i vuku, no toga ima puno više, puno je dječjih priča, knjiga, diznijevih filmova gdje životinje progovaraju ljudskim glasom, ponašaju se kao ljudi, rješavaju problem kao ljudi. Pri tome se ne uzima u obzir njihova priroda, najgore je što se ne uči o toleranciji i spremnosti prihvaćanja drugačijeg i na neki način apstraktnog. Vukovi imaju svoj svijet, svoju komunikaciju, svoje socijalne odnose, ponašanje koje se razlikuje od ljudskog. Trebali bi to poštovati, pronaći u sebi snagu koja će odbaciti ideju da se oni NE ponašaju kao ljudi i ne presvlače u spavaćice. Tako to počinje, kao malima usadi nam se ideja da su životinje i njihovi odnosi kao ljudski i tako se onda ponašamo prema životinjama, ne razumijevajući njihovu prirodu i ne dajemo im ni priliku da komuniciraju s nama na drugačijem nivou od onog što smo naučili.
Gdje su tu konji?
Prema konjima se ponašamo upravo na taj način, na naučeni iz dječjih priča i filmova. Skloni smo reći onu: joj, pa samo što ne progovori. Znakove straha, izbečene oči, smrznute konje od straha tumačimo si da kak je baš miran i sladak ovaj konjić, a kada se konj brani od našeg pritiska, lošeg postupka, nanošenja boli i pokušava se od nas odmaknuti bijegom, brani se nogama, propinje ili radi grbe onda se često čuje: on to meni namjerno i jako je zločest. Nije konj zločest, on se brani od naših postupaka koji mu nanose bol ili mu rade stres. Mi ne razmišljamo o njihovim socijalnim odnosima, o prijateljstvima koje stvaraju, odnosima s drugim bićima njihove vrste na apstraktni način. Pod apstraktnim mislim na ideju da o tome ništa ne znamo i da baš zato što ništa ne znamo pristupamo otvorenog uma i mogućnosti da je ono što oni rade drugačijem van naše pameti i znanja.
Konji ne govore. Rijetko se glasaju. Konji su u prirodi plijen i glasanje privlači predatora. Ranjeni, bolesni, povrijeđeni konj trpi bol u tišini, ne glasa se. Kada bi se glasao i stenjao, tada bi privukao predatora i dao mu do znanja da je lagan plijen. Kada se konja mamuza do krvi ili udara bičem, on se ne glasa jer je to njegova priroda ne privlačenja još većeg zla. A mi si to tumačimo da ga to ne boli. Ali boli ga. Osjeti konj muhu koja mu sleti na leđa. Kad ga ubode obad ne psuje i ne jauče nego šutke trpi. A mi mu pridajemo ljudsku osobinu: ako ništa ne kaže onda je sve u redu i zapravo ga ne boli. Mi urlamo na obada čim ga vidimo, a kamoli da nas ubode…onda je to drama bez premca s dosta psovanja, skakanja, bolnog jaukanja i zapomaganja. Konji to NE rade.
Ipak, postoje signali boli, nelagode, žalosti, na nama je da ih pokušamo shvatiti, uočiti, i tako se ponašati, pružiti im razumijevanje maksimalno koliko možemo bez da dajemo ljudsku osobnost.
Konji se inače jako trude. Oni nas stalno promatraju i pokušavaju razumjeti naše ponašanje. Ne komuniciraju glasovno, ali komuniciraju mentalno i fizički. Pod mentalno misli se na telepatiju. Konji su telepate. I mi smo isto, ali smo tu osobinu potisnuli jer se najviše oslanjamo na govor i riječi. I to opet ne slušamo dobro, nismo pažljivi prema drugoj strani nego si riječi sugovornika tumačimo na svoj način pa često ulazimo u nesporazume. To je onaj dio iz djetinjstva kada nam kroz bajke tumače kako bi se trebala ponašati druga strana i što to druga strana misli. Jer mi znamo što vuk misli i to mišljenje je jedino ispravno. Nemamo u sebi ideju tolerancije i otvorenosti za drugo i drugačije. Nismo krivi što su nas tako naučili kao male, krivi smo kada kao odrasli i dalje nastavljamo takvim putem komunikacije.
Da, konji nas promatraju i zbog toga znaju kad dolazimo k njima u kakvom smo stanju. Prepoznaju stres, radost, strah, nelagodu, opuštenost i često puta o nama znaju više od nas samih. Njihov um je otvoreniji od našeg i silno se trude da razumiju naš svijet iako im je apstraktan. Bolji su komunikatori s ljudima nego što smo mi komunikatori s konjima. Često puta ništa ne razumijemo nego neki proces riješimo pridavanjem ljudskog ponašanja: on mene mrzi ili to mi radi namjerno. Ne, oni odgovore na naše psihološko stanje. Ako vas je strah u sedlu, konj to zna jer osjeća naš strah, ali njegov postupak nije: e, baš ću sada bjesomučno trčati da bi jahača bilo još više strah. Ako je jahača strah, konj to prepoznaje i pita se zašto je jahača strah i od kuda dolazi opasnost. Od opasnosti se bježi, neću čekati da opasnost dođe i da je vidim jer ako čekam možda me ubije i pojede, bolje je otići što dalje. Zato ne sjedajte u sedlo ako se bojite. Strah je neprijatelj vama samima, ne možete pobjeći od straha niti ga sakriti. Strah se rješava postepeno i najčešće radom sa zemlje i stvaranjem partnerskog odnosa s konjem.
Po svojoj prirodi konji su blagi, nježni i inteligentni. Biraju svog vođu dobrovoljno, prema procjeni ponašanja i znanja kojeg neki konj pokazuje. Starije iskusnije kobile znaju gdje je voda, znaju gdje je dobra paša, razumiju opasnost i kada ona prestaje. Drugi konji se jednostavno priklone takvoj kobili i ona postaje vođa. Oni konji koji su nasilni u krdu, od njih se odmiču i izoliraju ih. Priroda je veliko prostranstvo, ima dovoljno mjesta za odmicanje. U zatvorenom prostoru, kao što je ispust, ako je neki konj zloćudan i udara druge od njega se oni mirniji ne mogu odmaknuti jer su zatvoreni ogradom. Ne mogu izolirati takvu budalu i otići nekamo drugamo sa svojim istomišljenicima nego moraju trpiti agresivca. A mi promatrajući takvo stanje u krdu volimo reći da je baš taj koji mlati sve Alfa i vođa krda. Nije. Drugi se ne mogu odmaknuti od njega. Ali mi, naviknuti da su u ljudskom društvu agresivni vođe, naviknuti da su oni dobri uvijek na dnu, a oni loši pobiru vrhnje, takve odnose i osobine pripisujemo konjima i ponašanju u krdu. I jako volimo znati tko je Alfa u krdu u ispustu. U divljem krdu Alfa je nešto drugo, to je konj koji zna i koji ide nekamo a drugi se odlučuju da li će ga pratiti. Može se dogoditi i da promijene mišljenje i krenu pratiti nekog drugog konja jer se pokazalo da je drugi odveo na bolji pašnjak. Alfa u konjskom krdu nije ni bogat niti ima neke posebne benfite od tog statusa. Ni ne zna da je Alfa po našem kriteriju jer ti kriteriji ne postoje u konjskom svijetu. Konj je jednostavan i ide tamo gdje zna da je bilo dobre trave i puno vode, ako netko ide s njim u redu, ako ne ide, opet u redu.
Što učiniti?
Ima toga jako puno kada pridajemo ljudske osobine konjima. Teško je biti otvorenog uma i odbaciti ideju što to druge vrste misle…da misle drugačije od naše vrste. No, to bi nam trebao biti zadatak: da dozvolimo ideji drugačijeg da bude naš komunikator. Nije to lako. Može se dogoditi da nakon ovog članka odete do svog konja i buljite u njega zbunjeno ne znajući kako dalje i što sad treba učiniti. Ali i to je bolje razmišljanje od razmišljanja da znate sve o svom konju. S vremenom stičete neka znanja o načinu komunikacije i sve bolje komunicirate. To je proces koji traje i nikad nije završen, zato se nemojte bojati jer konji su bolji od nas, više opraštaju, spremni su na nove početke i toleriraju gluposti koje radite u komunikaciji s njima. Ako se trudite oni će vam dati šansu. I to svaki dan i svaki puta kad im priđete.
Primjera pridavanja ljudskih osobina životinjama ima jako puno. Taj način razmišljanja je naučen, potaknut u djetinjstvu, na žalost kroz razne bajke i dječje priče. Naravno da je to pokušaj da nas se kao djecu nauči da razumijemo opasnost kao što vuk predstavlja zločestog manijaka koji želi naškoditi malim curicama. Ali to je i dvosjekli mač jer nas uči o netoleranciji prema životinjama, uči nas da je njihov svijet jednak našem a nije. Kao odrasli trebali bi povući granicu između pouke u dječjoj priči i otvorenosti uma prema drugačijem. To je na neki način i naša odgovornost. I ma koliko to bilo teško i zbunjujuće još uvijek je bolje od naučene tuposti uma i duha.
Equus Agility 