Festival Brdo knjiga

Početak

Pandemija me natjerala da više čitam knjige. Čitala sam i prije, ali pandemija je učinila da to bude još više. Na početku sam malo lutala, ljubavne romane ne volim, tragedije su mi depresivne, krimići postali dosadni i tako sam krenula putem putopisa. Onda me Lidija, koja me pozna preko 25 godina podsjetila: pa ti si uvijek čitala putopise. Zaboravila sam na to, ali stvarno kad pogledam po polici s knjigama, putopisa ima u najvišem broju. I to volim one koji opisuju prirodu, misli, doživljaje, iskustva. I tako pri kupovini jedne od takve knjige donese ju Željko, vlasnik Libricona, za kojeg se ispostavi da se poznajemo još iz devedesetih iz Planinarskog društva Sveučilišta Velebit. I shvatim još da imam puno policu baš Libriconovih knjiga. Ali opet sam sve zaboravila. U redu, meni nedostaju neka sjećanja. Prvo sam bila planinarka, provela sam mladost po planinarskim domovima, skloništima i na sastancima u planinarskom društvu. A onda sam kupila konja i odmetnula se u konjarke. Ono što sam naučila kroz razne škole, tečajeve, na planinarenju ljeti i zimi, kroz kišu, snijeg i vrućinu pokazalo se kao korisnim znanjem u terenskom jahanju. Konji su zeznuti za jahanje, imala sam dva pada s amnezijom i obrisale se neke slike. Ako ih neka okolnost potakne onda se slike vrate.

S konjima je planinarenje i svijet vezan uz to nekako pao u zapećak, odlazila sam povremeno u brda, ali nije to bilo kao prije niti kao ona ista strast iz mladosti. Sve se promijenilo s pandemijom i čitanjem. Javila se stara povezanost i doslovno žudnja za više. Još jedna prilika se ukazala jednog zimskog dana kada mi je Željko rekao da oni (nisam znala tko su to oni, kasnije se ispostavilo Milan i on) spremaju događaj, event, neki festival na proljeće. Bio je vrlo škrt na riječima taj dan, možda i zato što je bilo hladno, stajali smo vani u kaputima i s kapama, i na brzinu mi je nabacio par riječi. Ali uhvatila sam tu frekvenciju, pojavila se znatiželja i ženski instinkt da bi to moglo biti za mene. Naravno da je bilo, samo sam morala iscijediti više informacija i nagovoriti ga da me primi u tim koji radi na projektu. Nisam idejni začetnik Festivala, nego marginalac i volonter, pa su mi tako došli i marginalni poslići, nije me to zamaralo, bitno je da sam tu jer pred sobom vidim malo pače koje će se pretvoriti u labuda.

Festival

O samom Festivalu napisano je već puno toga. Od novinarskih članaka do blogova. Neću opisivati dan po dan jer o tome su rekli drugi, želim reći svoje dojmove. Fizički prisutna cijelo vrijeme, ali ne baš uvijek u glavnoj dvorani i ne baš sa svim predavačima, piscima, blogerima. Jednostavno ne stigneš sve.  I dobro je da je tako jer nešto mora ostati i za drugi put. Na Festival su došli poznati, oni planinari iz mojeg izbrisanog vremena, bilo ih je super vidjeti i sjetiti se svih stvari koje smo radili. Došli su i oni koji sam upoznala u virtualnom svijetu i sada smo se upoznali za „pravo“. Čudno mi je bilo kad sam prolazeći kraj šanka srela Darka Berljaka, zadnji puta kada sam ga vidjela bilo je prije više od 20 godina i tada je to bilo za šankom. Kad sam ga tako vidjela s pivom zabljesnulo me i pomislila sam da opet imam 30 a ne 54 godine. I ono najvažnije: razgovarali smo kao da te stanke nikada nije ni bilo.

E, da, Festival su radili Željko Žarak, čovjek nevjerojatne vizije i fokusa, Milan Majerović Stilinović, čovjek nevjerojatne vizije i odličan PR-ovac, Nina Bočvarov, žena s vizijom, duhovita, spontana i vrijedna, Marko fotograf, Filip fotograf i ja (ja nemam vizija, samo pratim organizatore i slušam što mi govore). Bilo je još nekih koje nisam ni upoznala, ali bili su u timu, samo tu su oni geekovi koji rade s web stranicama i ne izlaze u javnost. Nemreš nabrojati sve, a ovdje pišem o svojem vlastitom iskustvu.

Moje iskustvo…upoznala sam nove osobe koje su me dojmile kao Sanja Kalafatić Jurlin koja je u Pristupu Brdu knjiga imala predavanje kako nije došla na vrh Aconcague i pri tome ostala zadovoljna jer je pronašla odgovore na druga pitanja. I Elis Lovrić koja piše pjesme i pjeva na labinjanskom jeziku/naglasku iako su joj u njezinim počecima govorili da ju nitko neće razumjeti i da neka to ne radi. Energija s kojom pjeva svima je razumljiva i jezik nije bitan. Dakle, upoznala sam jake žene koje su zanemarile običaje i rade sve po svom, a u isto vrijeme su tople, pristupačne i pozitivne.

Ispunila sam si i želje, napokon srela Laru Černicki i Stašu Forenbahera koji su napisali Kratke šetnje u prošlost. Jer to je knjiga koja nije klasični izletnički vodič nego pruža punu informaciju o povijesti, kulturi, znamenitostima, pješačkim turama nekog kraja. Kad god je otvorim fascinira me količina podataka, karte, prijedlozi, uloženo znanje i trud. Knjiga je to koju sam poklonila za rođendan nekolicini prijatelja i svaki puta bi slavljenici listali šutke s punom pažnjom koju izaziva knjiga. I kakvi su Lara i Stašo? Smireni, pedantni, zanimljivi i fascinantni baš kao i njihova knjiga. Nisam uspjela razgovarati s Edom Popovićem iako mi je to bila želja, ali ona njegovo pitanje izgovoreno u prolazu: kako je konj?  navuklo mi je osmijeh na lice. Mi se samo znamo s fejsa, te dane nismo stigli razgovarati više od toga, ali rekla sam već, nemreš sve, ne stigneš sve, nešto mora ostati za drugi puta. Neću zaobići Milana, knjiga Što sam naučio u planini mu je super, a raditi s njim je još bolje. Uglavnom je ispravljao moje greške, ali nije se puno nervirao oko toga. Planina ga je naučila da sve prihvaća s mirom i da u svemu pronađe ravnotežu.

Nemogući uspon ili kad krenem filozofirati

Ne prođe ništa bez filozofije. Moj highlight Festivala bila je knjiga Nemogući uspon, autora Marka Synnotta. Knjiga koja me nije zanimala kada je izašla. Ali sve što se događalo tijekom Festivala oko te knjige, kontraverze koje su izgovorene pobudile su mi interes. Nemogući uspon je istinita priča (kako to ofucano zvuči) o solo usponu Alexa Honnolda na okomitu stijenu El Capitan. Bez osiguranja, vlastitom snagom, punim fokusom i bez ijedne greške u 3 sata i 56 minuta Alex je ispenjao stijenu koju drugi penju danima. Knjigu nisam još pročitala, čuvam je za plažu ali izazvala je raspravu koju jako dobro razumijem. Da li su penjači posebni i „arogantni“ u odnosu na druge ljude? Možda. Osobno dobro „hendlam“ s takvim stavovima i ne smetaju mi. Pronalazim ih u drugim disciplinama, kod osoba koji pomiču granice mogućeg za ljudski rod. Ljudi koji svakodnevno izlaze iz svoje komfort zone, prihvaćaju izazove, rade nemoguće usprkos realnoj mogućnosti povrede ili smrti imaju drugačiji mentalni sklop. Dosadni su im oni čiji se život sastoji od jednostavnih stvari, od posla, televizije, interneta, slatkih napitaka i bezvezne hrane. Nije to prezir ni arogancija, to je, bar po meni, stav: nemam vremena za tuđe neživljenje, trebam one koji u meni bude strast i razumiju je.

Predstavljanje knjige vodio je Željko Žarak, Drago Glamuzina i Sunčica Hraščanec Sunka. Sunku znam, naravno,  iz PDS Velebita. I sama je ispenjala istu stijenu, ali u dužem vremenu i s više opreme. Svaka čast. Njezina dinamika, energija, optimizam, žar i poznavanje tematike plijenili su pažnju na pozornici. Nakon izlaganja otišla sam na štand s knjigama i kupila svoj primjerak. Sad je na stolu i čeka plažu i ljeto. Ne mogu je nikom preporučiti, jer opet, kažem, to je sve moj dojam. Da li penjački mentalitet možemo aplicirati na neke druge discipline? Da, ja mogu, jer sukob onih koji žive i onih koji životare je stalan. U koju grupu tko spada neka odluči sam, da li živi ili životari. Dobra su mi ta pitanja.

Za neke situacije mislim da su i projekcija promatrača. Kao recimo velika konkurencija među penjačima. Imati postavku da radiš nešto da bi bio bolji od drugih je kriva, ne može dugo trajati i ne donosi trajni uspjeh. Biti autentičan u onom što radiš donosi osobno zadovoljstvo i vodi k uspjehu. Ne obazireš se na druge nego ideš svojim putem, na ono što se događa na tom putu ne možeš utjecati, ali je i nevažno jer samo nastaviš dalje. Kao što to rade Sanja i Elis, žene koje sam ovdje srela, Sunka koja radi super stvari, Lidija moja frendica koja biciklira i piše biciklističke vodiče. A i sama sam prošla slično iskustvo jer rad s konjima odveo me u sam vrh međunarodne Horse agility discipline. Svaki puta sam bila fokusirana na kvalitetan rad i dobru izvedbu ne i na konkurenciju. Kompetativnost je dobra jer te postavi na mjesto, kroz konkurenciju vidiš gdje si, da li je rad stvarno kvalitetan ili se samo zanosiš da nešto znaš i možeš. No, to nije prioritet, prioritet je da svaki put sam srušiš svoju najbolju izvedbu. To je bio taj moj misaoni dio Festivala.

Organizacija, oni koji su došli i vratiti ćemo se opet

Što se mene tiče sve je teklo „smooth“. Najveću količinu posla podnijeli su Željko i Milan, od vizije do organizacije. Ja sam ih samo skužila prije nego drugi i iskoristila priliku da budem u žarištu događanja. Organizatori su odlično zamislili, proveli, podijelili poslove, pazili na puno detalja, brinuli o gostima, vodili računa o sponzorima. Vjerojatno su se izmorili. Meni je bilo zabavno. Tim je bio kompatibilan. Dobro smo se zabavili i u svemu uživali. Definitivno smo istomišljenici. Festival je okupio i zanimljive osobe, snažne osobe koje idu svojim putem i rade ono što vole. I to je znak da je bio dobar. Da je ideja dobra. Da li će se Festival vratiti opet? Znam da hoće. I zato vam je moj savjet da si u kalendar upišete FBK za svibanj 2023. već sada.