Zlostavljani konji

Neki konji praštaju, neki pamte. Ovi što pamte obično i vraćaju. Ti što vraćaju posebno su opasni, ne samo po svog zlostavljača nego po svoju cijelu okolinu. Pri tome mislim na ljude, ne na njihovo konjsko društvo. Događaj se zbio tamo negdje 2004/2005 godine, a prava imena ne koristim u priči.

Bila je zima. Jedan je vlasnik želio prebaciti svoje konje iz jedne štale u drugu. Razdaljina nije bila velika, svega dva kilometra. Prikolice su u tom slučaju preskupe, a utovar je kompliciran jer konji koji rijetko putuju ne daju se utovariti. Kako bi izbjegli taj stres odlučeno je da se konji prebace “na ruku” ili pješice vodeći ih na povodcu. Vlasnik je imao dva konja, friško kastriranog pastuha i stariju kobilu. Baš sam u to vrijeme bila na godišnjem, pomalo mi je bilo i dosadno, znala sam i put jer sam često projahivala između tih dviju lokacija i tako sam se uključila u akciju. Uključio se još jedan mlađi muškarac i dogovorili smo da ćemo drugi dan prebaciti pješice ta dva konja jer vlasnik nije mogao hodati zbog povrede noge. Vlasnik je otvoreno rekao da je kastrat problematičan i agresivan, da je bio zlostavljan prije je nego došao kod njega, kupio ga je od bivšeg gazde kao pastuha ali zbog vrlo problematičnog ponašanja odlučio ga je kastrirati. Kastracija je bila nedavno ili drugim riječima konj se još nije smirio i imao je pastušku narav. Večer prije “akcije prebacivanja” imali smo još kratki dogovor, a vlasnik je kasnio jer je vozio štalara na šivanje zato što je ovaj nekako uspio gurnuti ruku njegovom kastratu pod zube (tumačenje vlasnika). Kastrat ga je fino ugrizao, rana duboka i trebalo je odvesti žrtvu na traumu na dezinfekciju, šivanje, injekciju protiv tetanusa a vjerojatno i na kakvu dozu za smirenje od šoka. Dobro, kaže moj muški kolega, on je šaptač konjima, ne boji se on, smiriti će sutra kastrata pri vođenju i on će se pobrinuti za njega. Neka se ja ništa ne brinem. Hm. U redu. Mislim si ako otkažem onda bude nezgodno jer jedino ja znam put preko njiva, a i onako ću biti s kobilom. Vidjela sam svakakve agresivnosti kod konja. I mene su ritali i grizli, doduše nisam trebala ići na šivanje, ali imala sam već modrice na raznim mjestima, nekako bilo mi je normalno da te konj hoće šutnut i zgrabiti zubima. Bilo je to u ono doba dok još nisam bila upoznata s metodom Natural Horsemanshipa i agresija kod konja je bila normalna i prihvatljiva. Danas, s ovim što znam, vjerojatno bi izvrijeđala vlasnika i odgovornost za agresivno ponašanje konja u potpunosti prebacila na ljude. Ali onda mi je bilo normalno da konji udaraju i grizu ljude jer su takvi.

Napad

Slijedeći dan, prvo autom do druge štale, po konje i put pod noge. Uzela sam 5 metarsku lonžu kako bi imala dovoljno prostora da udaljim kobilu od sebe ukoliko bude bilo problema. Mogu je udaljiti, a opet imati ću je pod kontrolom. Moj muški kolega uzeo je štrikić od dva metra, kažem mu da to nije pametno, ali on je šaptač i zna što radi. Doduše nema svog konja ali je mjesecima volontirao u terapijskom jahanju i odlično radi s konjima. Moja vlastita kobila je bila “luda lipicanka” koja je prema svakom šiljila uši, nije grizla ali je stalno upozoravala. Šaptač mi je rekao da zbog nje gledam previše crno i pretjerujem. Ajd, dobro.

Krenuli smo tako mi. Kobila i ja naprijed jer znam put, a šaptač je vodio kastrata nekoliko metara iza nas. Bio je zimski dan. Snijeg svuda oko nas. Nije ga bilo puno, ali je prekrio polja i puteve, vladala je ona prekrasna zimska tišina. Čuje se šuškanje jakne, koraci konja i ljudi u snijegu, zrak je čist i hladan, ali nekako ugodan za disanje. Hodamo. Okrenula sam se par puta prema njima dvojici, ponekad su bili normalni, ponekad su se malo hrvali i naguravali. Ali ide to nama. Hodamo dalje. U jednom trenutku shvatim da je potpuna tišina, ne čuje se ništa. Neka čudna tišina koja reže zrak, ulazi kroz uši do mozga koji počinje govoriti da nešto nije u redu. Okrenem se. Šaptač leži na zemlji, kastrat stoji nad njim, nekako ga je pritisnuo prednjim nogama za prsa i bijesno ga žvače u području vrata. Vidim da mu je namjera ubiti i da točno zna gdje je čovjek osjetljiv i gdje mora gristi da bi ubio. Sreća u toj nesreći je bila što je zima, što smo oboje imali šalove omotane oko vrata i visoko podignute kragne na jakni tako kastrat zapravo nije mogao doći do kože, ali je snažno pritiskao nogama i zubima svoju žrtvu. Smrzla sam se. Okrenem se oko sebe na sekundu. Sami smo. Daleko od štala. Nigdje čovjeka kojeg bi mogla pozvati u pomoć. Nigdje kuća, samo polja, drveće, kobila, poludjeli kastrat, žrtva i ja. Tom čovjeku sam jedina šansa. Ali što da radim? Ne znam koliko sam bila skamenjena. Kobila je samo uplašeno, ukočeno stajala. Oprezno sam krenula prema kastratu. Zamahnula, mahala rukama, nešto rekla, vikala, stala nekoliko metara ispred njega u strahu za svoj život. Kastratu sam uspjela odvući pažnju. Podigao je glavu i pogledao me. Nogama je i dalje pritiskao šaptača na zemlju koji je stenjao. Ajd, bar je živ. Kastrat je malo pogledao lijevo i desno, zatim mene u oči i rekao mi: kad završim s njim ti si na redu. Ili mi se bar činilo da je to rekao. Zatim se vratio šaptaču i nastavio ga žvakati u području vrata i prsa. Ponovno sam nešto vikala i mahala rukama namjerom da ga otjeram. Ne sjećam se točno što. Onda je konj opet podigao glavu, popustio pritisak prednjim nogama i stajao je iznad čovjeka. Nešto je razmislio. Podigao prednju nogu i snažno udario čovjeka s njom u području prsa. Onako za kraj. Okrenuo se i potrčao prema šumi. U tom trenutku pokrenula se i kobila koja je do tada smrznuto stajala, krenula je za njim. Konji su otrčali. Mogla sam prići šaptaču. Živ je. Čula sam zvukove koje je ispuštao, neko šokirano jecanje i uzdisanje. Pozvala sam pomoć mobitelom iz štale. Tek onda sam se usudila pregledati šaptača i vidjeti koje su posljedice napada. Pomoć iz štale je krenula u dvije grupe, jedna prema nama dvoje, a druga u potragu za konjima. Ne sjećam se kako smo došli do štale, pomogla nam je grupa koja je došla. U štali smo vidjeli da povrede nisu tako teške, bilo je tu grdih podljeva i modrica, ali zimska odjeća je dobro zaštitila i odigrala ključnu ulogu da povrede nisu bili katastrofalne. Osim toga konji nemaju očnjake za trganje, imaju zube za ispašu trave. Konji su snažni, ali nisu predatori u pravom smislu riječi. Šaptač je bio u šoku, ali manje više ok. Druga grupa koja je krenula po konje provela se prilično loše. Prtili su kroz snijeg i pretraživali dosta veliko područje. Kad su konje napokon našli napao ih je kastrat. Uspjeli su uloviti kobilu koja je vukla lonžu za sobom, naravno uhvativši lonžu. I tada im je krenuo pakao. Vodili su kobilu prema štali, a kastrat je kružio oko njih i napadao. Od napada bi se branili tako što su kobilu stavljali, gurali između sebe i napadača. Grupa tih muškaraca došla je izbezumljena i blijeda u štali. Osim napada kastrata i teren je bio težak za hodanje zbog snijega i hladnoće. Kad su došli u štalu, kobilu su stavili u manjež, kastrat je uletio za njom i tako su prenoćili u zatvorenom i sigurnom. Vlasnik kastrata zamoljen je da odveze svog konja u drugu štalu nakon ovog događaja. Kako kastrat nije sav svoj, jedva mu je pronađen drugi smještaj, čak se razmišljalo o klaonici kao opciji. Uz trud konjarki koje nisu izgubile vjeru konj je smješten u drugu štalu prilično udaljenoj od nas. Ono što sam zadnje čula o tom konju bilo je kako je napao osobe koje su prolazile kraj njegova boksa. Promijenila sam konjički klub i s time su se izgubile informacije o tom konju, i danas ne znam što je s njim bilo na kraju. Nije to rijedak slučaj da se konju gubi trag, promijeni nekoliko vlasnika, razboli se, nestane u kamionu za klaonicu, a o tome konjari nerado govore.

Epilog

Nekoliko godina kasnije pričala sam tu priču u pansionu u kojem sam trenutno boravila sa svojim konjem. Jedan je muškarac, također pansionista, pitao za ime kastrata. Rekao je tada: Pa ja njega znam, imali smo ga mi u Lici. Jednom smo ga nas četvorica tukli dva sata, kad se jedan umori, uđe drugi u boks i nastavi tući, onda ide sljedeći. I tako dva sata.

Da ti srce pukne. Da ti se duša raspadne u tisuću dijelova. Preplavila me tuga za tim konjem koji je bio udaran satima, nemilosrdno, kojem se nanosila bol, a on nije razumio zašto, nije mogao pobjeći, niti mu je itko pomogao i zaustavio to ludilo.

Sve je bilo jasno kao dan. Zlostavljani konj postao je agresivan prema ljudima. Nije radio razliku na dobre i loše ljude, jednostavno smo svi kao vrsta bili loši za njega. Zla čudovišta koja nanose bol. I da je taj napad završio kobno po šaptača odgovornost bi zapravo bila na onoj četvorci, a ne na konju. Ali to naravno nikada ne bi dokazali. Zakon ne prepoznaje ovakve uzroke i posljedice. Iako je od tog događaja prošlo 16-17 godina često ga se sjetim. Ne kao neku noćnu moru, nego dok gledam konje čudnog, neprihvatljivog ponašanja. Pomislim na to moje iskustvo, na priču o konju koji je maltretiran i onda je napadao ljude, čak pokušao i ubiti. Konji nam ne mogu reći svoju povijest, ne mogu nam reći što su prošli i što su iskusili. Kad ih kupimo ili se krenemo družiti s njima ne znamo kakvu tempiranu bombu imamo kraj sebe. Većina konja je dobra, na zlostavljanje odgovore praštanjem, ali ima manji postotak njih koji na nasilje odgovore nasiljem. Mi, ljudi, odgovorni smo za njihovo ponašanje. Nikada neću shvatiti motive ljudi koji tuku konje dok ne polome batinu ili padnu od umora. Nikada mi to nitko neće moći opravdati ni objasniti njihove motive i razloge. Kad je konj opasan to je odgovor na traumu koju su prouzročili ljudi. Ali nemojte se plašiti i nemojte odustajati, dajte im šansu ako vidite da nešto nije u redu. Oprezno i promišljeno, ali dajte im šansu, pazite se samo zločestih ljudi jer zlo koje oni počine doseže daleko i zahvaća nevine životinje i nevine ljude.