S konjima uvijek radite korak naprijed, onda zapnete pa radite korak nazad. Taj korak nazad nije loš, nemojte se ustručavati napraviti ga jer će omogućiti kvantni skok. Odnosno jedan dan nakon puno truda i muke shvatiti ćete da ste poletjeli naprijed i neizmjerno napredovali.
S konja sam pala bezbroj puta. Jedne godine toliko da sam za Božić poželjela da iduće godine ne padnem ili bar da manje padam. Padala sam zbog naglog kočenja konja u trku, zbog naglog skretanja, jer nas je pas ganjao i objesio se konju zubima za rep, jer se konj propeo u zrak u okomitu visinu ili svijeću kako to zovemo pa sam samo skliznula dolje. Ne sjećam se više zašto sam padala. Ponekad bi se samo digla i vratila u sedlo, ponekad smo išli u traumu na slikanje, imala sam nekoliko puta potres mozga, dva ozbiljnija s privremenom amnezijom. Amnezija je blesavo stanje, mozak ne radi i stalno ponavljate istu rečenicu. Slike koje se pojavljuju u glavi su neobične, ponašanje čudno. I sve su te povrede prošle nekako, prolazila sam kroz njih bez psihičkih posljedica. Sve do naravno, one jedne koja me doslovno pomela psihički i fizički. Pad je bio na terenu, moja kobila Mura naletila je na friško ljetno blato. Noć prije je pala kiša, kako je bilo ljeto zemlja je bila tvrda kao kamen i samo gornji sloj od nekoliko milimetara je bio mekan. Stvorio se efekt kao da hoda po ledu, gore sklisko, dole tvrdo. Naletila je na takvo područje u punom trku, poskliznula se i pala, a ja poletila iz sedla na zemlju. Kad sam se digla vidjela sam da je ruka slomljena. Nije još bilo bolno, bol je došla kasnije. Prvo se trebalo izvući iz te nedođije gdje sam pala. Pozvana je pomoć iz štale, krenuli su autom prema nama, ali mi smo bili na nekom bregu Jastrebarskog gorja među vinogradima i nije bilo druge nego doći pješice do asfaltirane ceste. Slomljenu ruku pridržavala sam onom zdravom na mjestu loma. Adrenalin me tako spucao da ništa nisam osjetila. Bol je došla kada sam sjela u auto. U bolnici su me „hitno“ operirali kad su vidjeli povredu, zglob je bio smrskan i doktor je bio zabrinut da neću moći micati prstima. Dobila sam fiksatore – one grozne metalne poluge koje zabiju u kost i onda vire izvan kože ruke. Izgledala sam kao Borg, kibernetička radilica, a sjećam se i užasnutih pogleda susjeda u prolazu. Ruka je zacijelila, mogu micati prstima, ali zglob je izgubio potpunu rotaciju što je danas skoro neprimjetno u svakodnevnom životu. Ostali su i ožiljci na koži za koje me nije briga. Samo pojavili su se ožiljci na psihi. Izgubila sam samopouzdanje i paničarila sam oko svega. Strah je bio nekontroliran i jak. Želja da se vratim u sedlo bila je isto jaka. I tu želju i taj strah bilo je teško uskladiti. Jednom, na samom početku mojih pokušaja povratka u sedlo zamolila sam prijateljicu da bude samnom dok jašem Muru u vanjskoj areni. Sjela sam u sedlo, a Mihaela je stajala na ogradi, pušila i promatrala. Sjedila sam tako u sedlu ne mičući se. Niz čelo mi je curio znoj, kapao preko očiju i curio po licu, niz leđa su mi curile kapljice znoja, bila sam cijela mokra od straha, teško sam disala, zatvorila oči i čekala da prođe. Ne znam što je točno trebalo proći, ne znam što sam čekala. I onda sam čula Mihaelin glas: gle, ona ti spava. Mihaela je govorila o Muri koja je jednostavno stajala i u tom stajanju zaspala, spustila glavu i sklopila oči. I tada mi je postalo jasno, konj ne radi ništa a moj strah uništava mene i izjeda me iznutra. Potpuno sam se slomila. Poželjala sam sići dolje, leći na zemlju u fetus položaju i tako ostati dok ne umrem. Krah koji sam doživjela bio je cjelovit, uništavajući, depresivan, nisam znala kako dalje. Taj strah odrazio se i na druge aspekte mog života. Izgubila sam samopouzdanje i svega sam se bojala. Naravno, ako se dovoljno muvate po štali onda iskrsne rješenje. Pojavili su se ljudi koji su razumjeli što se događa i kako pomoći. Takav je bio Joža Šolman, stari iskusni konjar koji je vjerojatno ovakve kao ja vidio nebrojeno puta. Dao mi je jednu staru sipljivu kobilu i rekao mi je da je moram šetati na ruku. Kobila nije baš za jahanje, mora se kretati, pa nek je vodam na ruku oko imanja. I tako sam uspjela napraviti kontakt koji je bio koliko toliko normalan. S vremenom je Joža rekao da bi je mogla odjahati hodom. Onda se i to dogodilo, sjela sam u sedlo i hodala. Nisam mogla brže od toga. Ali sam bila svjesna napretka. Muru sam morala prodati jer nisam psihički mogla izaći na kraj s njom. Znam da neki koji prođu kroz slične traume zadrže konja uporno pokušavajući vratiti odnos na onaj stari prije pada. Iskreno, nisam vidjela da bi tu bilo napretka. Umjesto toga ostala bi dugogodišnja patnja od straha gdje se konjar/konjarka nisu u stanju vratiti se u sedlo, imaju problem u komunikaciji s konjem i plaše se svakog pokreta konja. Danas kada gledam u nazad mislim da mi je odluka bila ispravna. Na svakom pojedincu je da odluči što je najbolje za njega i konja. Mura je pronašla dom gdje su mogli krenuti raditi s njom s drugačijim postavkama od mojih, a ja sam mogla nastaviti dalje s drugim konjima. Tako sam krenula u potragu za konjem s kojim bi mogla na zelenu granu. Jedan dan Vladimir, prijatelj, rekao mi je da ima konja za mene. Bila je to Gita. Otišli smo na teren i na njoj sam prvi puta nakon povrede galopirala kroz šumu. Nisam osjetila strah u tom trenutku i to je onda bilo to. Kupila sam Gitu i ozdravljenje je započeto. Od pada do kupovine Gite prošlo je dvije i pol godine. Ono što u tom trenutku nisam znala je da još dug put ispred mene koji će trajati još dugi niz godina.
NATURAL HORSEMANSHIP I HORSE AGILITY
Natural horsemanship ili prirodno konjarstvo je pristup konjima u kojem se uvažava njihova psihologija, ponašanje i reakcije, a u odgoju se koriste nenasilne metode. Ima puno grana te metode, ali se uvijek svodi na isto: razmišljamo kao konj, a ne kao čovjek, uvažavamo ponašanje konja u krdu koristeći to ponašanje kao metodu učenja i prema karakteru konja određujemo pristup i metodu. Nije to lagano, naročito jer je potrebno odbaciti sve što smo učili po starinskom načinu. Prepuni smo predrasuda, krvih stavova i vlastitih projekcija i zbog toga dolazi do problema u komunikaciji. Zbog toga je potreban mentalni reset da bi se moglo krenuti dalje. Nije da se sad mora sve učiti ispočetka, ali važno je propitati svaku naučenu radnju koja je naučena o radu s konjem. Ja sam bila stara škola jahanja: jahač koji je koristio žvalu i bič. Nakon nesreće duboko u meni bilo mi je jasno da moja komunikacija s konjem nije dobra i da mora postojati način da se radi drugačije. Samo od kuda krenuti? U svom konjarskom životu jednom davno napravila sam korak naprijed naučivši jahati, napravila sam korak unazad shvativši da to što radim nije dobro. Tu sam i zapela.
Kad kupite konja onda ste obično sami s njim. Dok je konj nečiji tuđi i vi ga jašete tada se problem koji se eventualno pojavi u jahanju rješava uz pomoć vlasnika konja. Ali kad je konj samo vaš onda problem morate riješiti sami i donositi odluke koje imaju posljedice u daljnjoj komunikaciji i radu.
Nakon kupovine Gite povukla sam se u svoj svijet. Nisam se željela družiti s jahačima koji koriste žvalu jer oni imaju filozofiju koju želim odbaciti. Nije mi baš bila ni jasna slika što želim. Razlog je bio što se tada nisam imala kome obratiti za edukaciju pa sam pomalo izgubljeno jahuckala i šetala. Bilo je to doba prije internet edukacije, a ni treneri NH disciplina nisu dolazili u Hrvatsku držati radionice i tečajeve. Naravno da vrijedi ona stara: kad je učenik spreman pojavi se učitelj. Tako je bilo i ovdje, počela sam raditi s Hanom koja je radila na Horse Agility disciplini i imala položene ispite Parelli metode. Horse Agility je kada dobijete plan staze s preprekama i koje onda morate svladati vodeći konja sa zemlje. Tamo treba okret, tamo malo protrčat među čunjevima, malo mahati zastavom, hodati preko plastičnih boca koje su neugodni za konja, proći kroz zavjesu i tako svašta nešto. Priznajem da sam provela par mjeseci promatrajući što radi s pristojne udaljenosti. Onda sam jednog dana prišla i počeli smo raditi na stazi. Počela sam se i natjecati. Princip je taj da svladavate stupnjeve, znači kada skupite određeni broj bodova kroz natjecanja idete u viši stupanj koji je teži. Nastup na stazi se snima i šalje sucima u Britaniju na ocjenjivanje. Gita i ja smo postale vrlo uspješne, osvajale prva mjesta i vrtoglavo se penjale na listi, pomele smo druge timove iz Britanije, Njemačke, Skandinavije, Australije. Bilo je i kriza. Jednu cijelu godinu imala sam očajne rezultate, bila sam već ljuta i deprimirana u isto vrijeme. A onda dođe godina gdje je sve lagano. U tih nekoliko godina ostvarile smo 40 pobjeda, a o drugim i trećim mjestima nema smisla ni govoriti. Onda sam odlučila položiti ispit za trenera i tako postala licencirani trener Horse Agility discipline. Kako se to odrazilo na Gitu i mene? Odlično. Ponovno sam jahala bez straha, Gita sada naučena na predmete koji lete, lepršaju, na čudne zvukove, na smeće po kojem može gaziti postala je jedan siguran i pouzdan konj s kojom sam mogla u vatru, vodu i popeti se na drvo ako treba. Komunikacija je sada spontana i jednostavna, gotovo neprimjetna vanjskom promatraču ali nas dvije se savršeno razumijemo. Od jahača pretvorila sam se u konjarku, osobu koja ima partnerski odnos i komunicira s konjem. Paralelno s Horse Agility natjecanjima položila sam i dva stupnja Parelli metode. Pomoglo mi je u razumijevanju psihologije konja. Ovakva učenja pomažu svima, da prepoznate konja koji je odgojen krivo i tako je potencijalno opasan za jahanje. Pomažu da sami preodgojite svog konja i da u pristupu s tuđim konjem gradite odnos koji je prihvatljiv konju. Stvarate sami sigurnije konjarenje.
Konjari imaju često probleme sa svojim konjima, ponekad iz lošeg iskustva ponekad iz nerazumijevanja i nesporazuma. Kako će pristupiti rješavanju stvar je osobnog izbora. Ono što je zajedničko pristupu da moramo biti spremni na korak unazad, možda i više njih. I da si moramo uzeti vremena za sve. Strpljenje i upornost daju magične rezultate. Trudite se, radite s konjem i mislite da nema pomaka i onda jedan dan dođete do svog konja i taj dan koji je kao i svaki drugi, ali je drugačiji jer shvatite da ste napravili ogroman napredak, preskočili hrpu barijera i postali bolji. Jedan dan samo postanete svjesni svog napretka. Dogodio se kvantni skok. Ali nemojte se zanositi, uskoro dolazi korak unazad. Pristupite tome kao prema izazovu. Moj je stav da ako sam jednom mogla izaći iz problema, moći ću opet, samo strpljivo i uporno i sve će biti u redu.
Equus Agility 