Komunikacija

Gita, moja kobila, proslavila je svoj 21. rođendan. Ne izgleda ona loše, vesela je, voli jesti, komunicira, svaki dan ide van s krdom i ponekad istuče kojeg ponija u tom krdu. Ali nije više za neka duga jahanja, samo za kratke šetnje. Onako hodom. Kukala sam zbog toga, žalila se po malo svima koji su me htjeli slušati. Više sam žalosno uzdisala i tumačila kako Gita nije za ture ni za kas, a kamoli galop. I onda mi je Iva, frendica, predložila da odradim trening s njezinom Baronesom. Trebala sam samo probati jahati Baronesu, pa ako sve prođe u redu onda nastaviti s redovnim treninzima. Može. I onako nemam baš puno toga za raditi s Gitom. Mogu ubaciti još jednog konja, doduše u drugoj štali. Štale su međusobno udaljene 10 km, no sve mi je nekako usput, mogu kombinirati. Osim toga volim raditi s konjima. Konji su učitelji, a dobro je imati više učitelja.

Ali, ne bi bile mi da nismo odmah dogovarale i endurance nastupe. Ako treninzi dobro prođu onda idemo na endurance u Sinju krajem kolovoza i endurance u Zagrebu u rujnu. Do tada ima dobrih dva i pol mjeseca, dani su dugi jer je ljeto, vremena za treninge isto ima. I tako smo Baronesa i ja krenule, po stazi za treninge na Hipodromu i na terene od Hipodroma do Ježdovca di je Gita i nazad. Konda sve bolja i bolja. Naravno trenirala je i Iva. Napravile smo plan i držale ga se ko pijan plota.

Konji su intelegentna bića. Ako poštujemo njihovu inteligenciju onda možemo komunicirati i svašta naučiti. Konji su telepate, čitaju nas kao knjigu. Iva i ja imamo sličnosti i različitosti. Svakoj od nas Baronesa se prilagodila u potpunosti. Iva je energičnija i ambicioznija, brža i dinamična, dok sam ja sporija, izdržljiva, neambiciozna i vrlo uporna. Naravno da imamo i sličnosti, to je u prvom redu partnerski odnos, nenasilne metode, jahanje bez žvale (bitless) i bez potkova (barefoot) i obadvije odlično odgovaramo na stres. Baronesina prilagodba svakoj od nas više je nego vidljiva. Ona savršeno vlada s nama i u svakoj od nas prepoznaje vrline i mane, tome se prilagođava i tako dobije najbolje za sebe. Godinama to govorim i konjarima s kojima radim: stvorite svoju vlastitu komunikaciju s konjem bez obzira da li je konj vaš vlastiti ili tuđi. Naročito ako nemate svog konja nego radite s njim ili često jašete. Sigurno da treba poštovati zahtjeve vlasnika, ali komunikacija između konja i vas je samo vaša. Konj će uvijek odgovoriti ako se potrudite.

Jahanje u grupi udaljuje od komunikacije s konjem. Kad je više jahača stvaraju se dva mentalna krda. Krdo konja i krdo jahača. Jahači su zabavljeni jedni drugima i minimalno komuniciraju s konjima. Konji  u takvim slučajevima prestaju komunicirati s jahačem, kreću se po osnovnim komandama, a poneki ni to nego prate vođu. Nerijetko ljudi koji jašu uglavnom u grupi nisu ni svjesni propusta da ne upravljaju konjem nego da konj kojeg jašu slijedi onog prvog konja kojeg jaše dominantni vođa.  I kada pokušaju odjahati teren sami zateknu se u situaciji da ih konj ne sluša, ne ide kamo oni žele, ne mogu upravljati jer zapravo ne znaju, ne koriste fokus niti tijelo za komunikaciju. Viđala sam samouvjerene grupne jahače koji bi krenuli sami, nakon početnog mrcvarenja kada konj neće od štale (ne zna se zašto jer jučer je jahan u grupi i išao je bez probelma, pa kako sada neće!?) i kada ga nekako uspiju dobiti uz mnoštvo psovki i udaraca bičem da se udalje, evo njih galopom nazad nakon 10 minuta. Konju je puko film i vratio se, a jahač je izbezumljen što ga konj ne sluša i još ga je odnio u štalu protiv volje. Obično takvi napuste brzo klub, sretni što su živi, i onda se ili više ne pojavljuju ili jašu isključivo u grupi. A to je zapravo loše jer konji nas uče kako komunicirati, a to naučeno možemo primijeniti na ljude i tako napredovati. Konj traži mentalni angažman, ako ste se odlučili za varijantu konj partner onda svoje vodstvo namećete svojom energijom i pravilnim izborima. Kada to shvatite možete to primijeniti na poslu, u susjedstvu, u bilo kojoj grupi ljudi. Jaki ste iznutra, znate kamo idete i donosite promišljene odluke. Takve karakteristike moraju vas dovesti u pozicije voditelja ili osobe koju ljudi poštuju a sami ne znaju zašto. Naravno ako svoju naučenu vještinu primjenjujete svjesno. Ako i dalje s konjem radite dobro, a bauljate besmisleno u ljudskom društvu, stanite malo i promislite gdje radite greške.

Važno je odjahivati sam. Da, opasnije je jer se svašta može dogoditi. Ali zato danas imamo mobitele i uvijek možemo nazvati u pomoć. Uz to i kaciga je poželjna. Ako vam je dosadno jahati samima onda se malo zapitajte kakav vam je zapravo stav prema konju. Kad jašete „sami“ nikada niste sami nego ste s konjem. Ako imate ideju da gradite partnerski odnos s konjem, onda vam jahanje gdje ste samo konj i vi nikako ne bi trebalo biti dosadno. Ok, ne možete prepričavati tračeve, to konja baš i ne zanima, ali postoji komunikacija koja je bitna. Konji pokušavaju komunicirati s nama, ako s naše strane nema odgovora, onda oni odustaju. Zato već u štali reagirajte na ono što pokazuju. Ponekad je jednostavno, žedni su, kanta je prazna pa guraju kantu. Donesite odmah vode, komunikacija je uspostavljena. Ponekad vam pokazuju di su jabuke ili zob, dajte malo, da se zna da ste razumjeli, ali nemojte pretjerivati. Na terenu zajednički pratite stazu, ne koristite puno ruke jašite više s fokusom i kontaktom u sedlu. Ako ste negdje skrenuli krivo konj će pokazivati da nešto nije u redu. Pratite te znakove. Pratite kako to vaš konj komunicira s vama, s vremenom ćete biti sve bolji. Jahati samo u društvu konja, bez drugih jahača ne bi smjelo biti dosadno jer niste sami. I naravno, kada se vratite zahvalite na ugodnom terenu, prijateljstvu i pobrinite se da je konj sada očišćen, napojen, nahranjen i tek onda ga možete ostaviti na miru. Da, jahanje je dosta naporan sport. Kad i dođeš na cilj još sat vremena raspremaš konja i brineš se oko njega.

Ali što je bilo s Baronesom, Ivom, samnom i endurance planom? Propao je. Prvo što se dogodilo je da smo negdje sredinom kolovoza shvatile da je trka u Sinju otkazana. Šok i nevjerica. Ali, ajd, dobro, idemo dalje, tu je Zagreb. Ali i on nam je propao jer nekoliko dana prije same trke Iva je morala u samoizolaciju prijavljena kao kontakt oboljele osobe, a da sama nija bila bolesna. Samoizolacija je samoizolacija, pa smo onda i to propustile. Takav je život. No, ni jednoj nije žao. I ova situacija uči prilagodbi i prihvaćanju odustajanja kao dio života bez nepotrebnih drama. Utrošeno vrijeme sigurno da nije bačeno, ostvario se odnos s Baronesom koji i dalje raste svaki dan. Zanimljivo je i promatrati kako se Baronesa prilagođava nama i prihvaća naše različitosti. S Ivom je brža i dinamičnija, samnom kao da ide na izlet sporija je i voli hodati i razgledavati okolicu. A s obadvije ima pozitivni odnos i prilazi bez frustracija jer ni jedna ne nanosi bol. Ako se pitate što je s Gitom, s njom u povremene lagane šetnje. Korakom i na kratke ture, do 5 km. Ugodne su te šetnje, popričamo si malo, ponekad skupa hodamo, ponekad ona pase a ja zujim okolo. Gita je stari konj. A stari konji su fenomen novog doba. Doba u kojem su konji prestali biti radni i postali isljučivo sportaši i kućni ljubimci. Nekad nisi mogao pronaći starog konja. Ili bolesnog. Kad konj ne bi više mogao ljudi bi ga pojeli i to je prirodni tijek stvari. Danas je to drugačije, držimo ih i liječimo dokle to financije i duša dozvoljava. Starih konja je sve više. Kad je konj dugi niz godina s nama onda u tim godinama ima puno dobroga, naučio nas je jako puno o nama samima pa im to treba vratiti na neki način. I od starih konja možemo još puno naučiti, o smirenosti, prihvaćanju situacija. Ispada da Gita zna voditi krdo jer je iskusna i zna procijeniti opasnost, odnosno kada je sigurno biti na paši, a kada je bolje maknuti se. Svoje mjesto u krdu nije izgubila, dapače stabilnije je nego ikada, a kad joj neki dosadni mladi konj ili blesavac od ponija dojadi onda ga lijepo iskopita i izgrize pa je mir neko vrijeme. Reda mora biti, zar ne? A tko će bolje znati što je red od stare kobile u krdu.