Što sve treba znati jedan rekreativni jahač?

Ovdje se obraćam onima koji tek razmišljaju o upisivanju u školu jahanja i neambicioznim, rekreativnim jahačim koji imaju konje zato što žele, jašu zato što ih to ispunjava, a svoje slobodno vrijeme provode u konjičkim klubovima zato što im je to postalo način života…

Jahanjem i konjima počela sam se baviti relativno kasno, u svojoj 32 godini i bila je to iznenada otkrivena strast. Moje je zanimanje za konje isključivo amatersko, a jahanje se svodi na rekreaciju. Međutim u godinama bavljenja konjima i konjarima stekla sam podosta iskustva koje sada dijelim s vama sličnima meni. Dakle, ovdje se obraćam onima koji tek razmišljaju o upisivanju u školu jahanja i neambicioznim, rekreativnim jahačima koji konje imaju jer to tako hoće, jašu zato što ih to ispunjava, a svoje slobodno vrijeme provode u konjičkim klubovima jer im je to postao način života.

Rekreativna jahališta i klubovi

Rekreativnih konjičkih klubova u Hrvatskoj ima mnogo i uglavnom su slični: imaju štale s boksovima za konje, društvenu prostoriju, uposleno osoblje i članove. Ono što im je svima zajedničko je to da se međusobno ogovaraju, osim kada se članovi raznih rekreativnih klubova sretnu na nekom konjičkom događaju tada svi međusobno padaju jedni drugima u zagrljaj prijateljstva. Ali krenimo redom…

Štale i boksovi za konje

Gdje god dođete, vlasnik će vam tvrditi kako je veličina boksa po američkim ili engleskim uvjetima, pod boksa napravljen je prema njemačkim ili švedskim standardima, hranilice i pojilice napravljene su baš kao kod najboljih konja arapskih šeika. Ako vlasniku ponestane države za usporedbu standarda, uvjeravat će vas kako je do nekih rješenja došao prema vlastitom dugogodišnjem iskustvu. U svakom slučaju, pri hvaljenu štale nikada ne nedostaje mašte. A mašte treba i vama jer su štale često puta neobične; boksevi raznih veličina; korišteni su svi mogući materijali; štala je vidljivo nekoliko puta nadograđivana, a prvotno nije ni trebala biti štala za konje, nego recimo farma pilića.

Vlasnik, učitelj jahanja, štalar i klupski konobar

Iako je ovdje navedeno nekoliko funkcija, veoma često je to jedna osoba. To može biti nezgodno jer je ta osoba doslovno rastrgana poslom i tako vječito nešto morate čekati: ako imate sat jahanja, učitelj je zauzet čišćenjem štale, ako želite popiti pivu, konobar ima baš sat jahanja, a kad vam pukne film i hoćete razgovarati s vlasnikom, on baš nekom kuha kavu. Odustajete od svega i odete svom konju u boks.

Ima štala gdje ove funkcije obavlja više osoba, što samo znači da imate više problema jer se morate raspravljati s više osoba. Vlasnika nikad nema: obično se bavi trkama ili uzgojem, ne vidite ga pa se ne možete ni žaliti. Štalari su posebna sorta, često puta radi se o nekom nezaposlenom susjedu koji voli popiti, a kad popije ima vlastite teorije o uzgoju konja. Najbolje je izbjegavati svaki kontakt. Učitelji jahanja su opet sljedeća posebna sorta koja jako voli nove učenice, a i one njih – tu više ne treba ništa dodati. Ako su to ipak neki zgodni, stasiti treneri, može vam biti samo žao što ste školu jahanja davno završili. Klupski konobar, ako nije vlasnik on, onda je to sigurno njegova žena ili dijete. Tako sve ostaje u obitelj, jedino kad se obitelj posvađa, s vama se grubo postupa i vi odmah znate da su nastupili „crni dani“. Odustajete od svega i odete svom konju u boks.

Društvena prostorija

Ako vam je dosta boksa i dovoljno ste se durili u njemu (što ionako nitko nije primjetio), možete otići u klupske prostorije. Ima ih raznih, ovisno od kluba do kluba, neke su stvarno prekrasno uređene i izgledaju više kao restoran, dok su druge u samoj štali pa su u ujedno i sedlarnik, a vi sjedite među jahaćom opremom. U nekim štalama društvene prostorije i ne postoje, što je dosta nezgodno je se morate odmarati  sjedeći na bali slame. Prostorije, ako ih ima, uvijek su pune ljudi i djece, obavezno ima u velikom broju pasa za koje nikad ne znate čiji su. No, dobro, važno je da imate gdje boraviti, kako biste u miru i na toplom mogli ogovarati. Pazite se, čim izađete iz klupskih prostorija ogovaraju vas.

Članovi

U ovom sportu stvarno ima čudaka. Zbirka likova koje nigdje ne možete sresti. Teško je to opisati – to čovjek mora doživjeti. Moram napomenuti da ja nimalo ne odstupam od navedenih karakteristika: čudakinja čiju vrstu je teže naći.

Inače, članovi se dijele na vlasnike konja pansioniste (korisnike usluge pansiona za konja) i na one koji nemaju konje ali dolaze jahati.

Potonji se opet dijele na one koji, upravo pohađaju školu jahanja i one koji su je završili pa sada plaćaju sate jahanja. Imate zanimljivih osoba koje možete sresti u klubovima, pa tako  nekima sve smrdi i sve im je prljavo ali ipak dolaze i zanovijetaju. Ima i jahača koji se boje jahati jer su pali  prije pet, šest godina, pa sada dolaze u klub i sjede u „full“ jahačoj opremi i piju kavu, obično su dosta kritični, najpametniji i dijele iritantne savjete. Rijetko jašu.

Sigurno je, međutim, da ćete među članovima pronaći istomišljenike i srodne duše; ovakva prijateljstva druženje u klubu i jahanje čine još ljepšim.

Dakle, možemo slobodno zaključiti, svi su rekreativni klubovi uglavnom međusobno slični, no ono što je meni važno je da konj ima dovoljno hrane i vode, boks redovito čišćen i da postoje veliki ispusti. Šalu na stranu: kad odabirem klub konj je ipak na prvom mjestu.

Škola jahanja

Uglavnom su sve iste. Postoje manje varijacije u broju satova i cijeni. Naučit ćete osnove jahanja, pri čemu dosta toga ovisi o učitelju jahanja, ali, budimo iskreni, mnogo toga ovisi i o učeniku. Ne bih htjela previše filozofirati, ali u ZENu postoji izreka: Gledao sam, ali nisam vidio; slušao sam, ali nisam čuo; tek kad sam učinio, shvatio sam.  Tako je i meni trener govorio, a ja niti sam vidjela niti razumjela, sve dok se nije dogodila nevolja. Tek tada postalo mi je jasno što trener pokušava „uliti“ u moju glavu. Stoga slušajte svoje učitelje jahanja: ne govore oni besmislice i nije im cilj da vas maltretiraju; sve ima svoju svrhu koja je i te kako važna u onom kritičnom trenutku kada postoji opasnost bilo koje vrste.

Konji

Ponekad, kada šećete kroz štalu čini vam se kao da ste otvorili encikopediju o vrstama konja.  Možete vidjeti svašta. Vlasnik vam, naravno, uvijek hvali životinje, ali pogled na konja kojeg hvali, ne uvjeri vas baš uvijek u istinitost njegovih riječi. Najbolji primjer je moja kobila.

Orka je (kad sam dobre volje) lipicanske pasmine, uzgojna kobila iz državne ergele, ujahana i zna osnove dresure. Ima snažno tijelo, dugi rep i prekrasnu grivu. Njena boja je pastrvasti medasti sivac. Hrabra je, temperamentna i ničega se ne boji, ne reagira na pucnjavu, ni kada iznenada prhnu fazani. Uvijek je prva, čak i kad niti jedan konj neće proći, ide moja Orka naprijed i svi za njom. Terensko jahanje na njoj pravo je uživanje. Voli jesti šećer, jabuke i mrkve.

Orka je (kad sam ljuta na nju) pasmine lipicanac, glupa je i tvrdoglava kobiletina koja radi što hoće. Zadnje noge duže su joj od prednjih, svijetle je boje i ne mogu očistiti mrlje od valjanja. Nervozna je, nikad ne stoji na mjestu i vrti se dok uzjahujem, uvijek mora biti prva i vuče me naprijed pa me bole ruke, kompetativna je i vječito se natječe s drugim konjima, a kada krene u trk, ne mogu je zaustaviti, pa smo već nekoliko puta pale u kanal. Osim toga, hoće ugristi i još k svemu tome, trpa u sebe sve što stigne – pojela bi i kore od krumpira – toliko je proždrljiva.

Razumijete, zar ne? Sve je stvar perspektive i raspoloženja.

Takvi su skoro svi rekreativni konji: imaju svoju dobru, ali i lošu stranu. Na vama je da uživate u dobrim i suočite se s lošima. Savladavanje lošeg dođe vam više kao test (vlastite) sposobnosti i strpljivosti. Kad me kobila iznervira, ipak si mislim da sam, kao čovjek, inteligencijom superiornija vrsta, i da moram pronaći način da sa životinjom izađem na kraj.

Kupovina konja

Odlučili ste nabaviti konja. Dobro. Čvrsto ste odlučili kako vas nitko neće prevariti. Pročitali ste hrpu literature, savjetovali se sa svima poznatima, obišli sve štale u Hrvatskoj ne biste li pronašli svoj ideal. Ali ideala nema, i očajni se vraćate kući. Čak ni cijena nije jamstvo da je konj dobar. Imam osjećaj kako se prodavatelji konja drže japanske poslovice: „Postoje tako dragocjeni trkaći konji, da se isplati nabaviti njihova kosti“, pa vam pokušavaju uvaliti mentalno prolupale, šepave rage za visoke iznose. „Ipak je taj konj imao super sportske rezultate“, uvjeravaju vas oni. Ali što to vrijedi, vama treba konj za rekreaciju, za jahanje po šumi i galop po livadama! Kad jednom kupite konja, i ta je životinja vaša, suočite se sa svim njezinim vrlinama i manama i uložite trud u nju. Budite uvjereni kako ni konju nije lako s novim vlasnikom.

Oprema

Osim konja, potrebna vam je i oprema za jahanje. Nije nužno da je oprema vrhunska, može biti i od nepoznatog proizvođača, važno je da je udobna. Opremu nabavljate sa svih strana, kupujete polovnu, odlazite u Austriju, naručujete preko Interneta, a sada, hvala Bogu,  i u Zagrebu možete kupiti sve što vam treba. Naravno, najveći je događaj odlazak u Veronu na Sajam konja i konjičke opreme i histerična kupovina po paviljonima. Što vam sve treba od opreme? Nije važno, samo kupujete i gomilate…Ipak, može se zamijetiti opća pojava u štalama: kvaliteta opreme obrnuto je proporcionalna jahanju, ili, što vlasnik manje jaše, to mu je oprema skuplja i više je ima.

Veterinar i potkivač

Veterinar manje-više, obično ste ljubazni prema njemu. Ali zato je potkivač vaše božanstvo, za njega ruku u vatru ako samo zatraži. Potkivači su rijetki, a potrebni. Često su neuhvatljivi i skloni lažnim obećanjima: kao – doći će, a onda se uopće ne pojave. Kad napokon dođu i potkuju, za cijenu ne pitate, jer važno je samo da opet dođe. Savjet: potkivaču se nikako ne smijete zamjeriti.

Prijevoz

Nemate prikolicu, a i da je imate, vaš auto je ne može vući jer je stara krama. Postoje osobe koje se profesionalno bave prijevozom konja. Nabavite njihove brojeve i dogovorite prijevoz. Obično su vrlo korektni. Ipak je jahanje sport koji zahtijeva veće izdatke i s time se morate pomiriti. Ne zanosite se idejom kako bi vam se više isplatilo da imate vlastitu prikolicu: nabava, registracija i održavanje prilično su skupi.

I na kraju

Kad se jednom upetljate u konjarstvo, nabavite konja i redovito pohađate klub, postajete ovisni i povratka u normalu više nema. A ako se počnete družiti s konjarima i izvan klupskog radnog vremena vaše je stanje kritično. Morate se suočiti s tim, kako su konji već odavno za vas prestali biti usputna aktivnost: oni su postali vaš način života. Iskreno, mene taj cirkus zabavlja i uživam u njemu. A ako još niste član konjičkog kluba i nemate konja, pa što čekate?

Još jedan dodatak iz 2021. godine

Ovaj je članak objavljen u časopisu Konjska snaga i to davne 2005. godine. Nije se puno promijenilo od tada, stanje je praktično isto. Odlučila sam ga staviti na blog jer neki sumnjaju u moj smisao za humor, što nije točno jer duhovitosti i ironije imam na bacanje još od davnih vremena, pa sumnjivcima posvećujem ovu staru ali aktualnu kramu od teksta. Ilustracije u članku su od autora Normana Thelwella, i bezvremenske su i duhovite baš kao i moj smisao za humor.

I žao mi je što više nema časopisa Konjska snaga jer je na neki način okupljao konjare svih kategorija i vrsta i bio vrlo informativan. Takav časopis nam jednostavno nedostaje. Inače nam literature nedostaje.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

%d blogeri kao ovaj: