Strah nakon pada

Živimo u kontroliranom svijetu. Sve oko sebe kontroliramo: obitelj, posao, emocije, fizičko stanje…sve je pod kontrolom. Kada izgubimo kontrolu često puta nastaje panika što svakako nije ugodno i obično ostavlja psihičke posljedice. A u sedlu nekontolirana situacija je česta i zato puno konjara pati od frustracija i straha. Poneki odustaju od jahanja zbog toga, a poneki kreću u borbu s tim osjećajem i nose se s tim kako najbolje mogu.

Statistički najopasniji su sportovi: ronjenje, penjanje u stijeni, skijanje izvan staza, jahanje. Što je zajedničko tim sportovima? To da su u prirodi i ne možete predvidjeti opasnost. Ne možete predvidjeti da li će naletjeti morski pas, odlomiti se stijena, krenuti lavina ili ono što se nas tiče…što će napraviti konj u nekom trenutku.

Konji su životinje koje su plijen. U prirodi imaju puno neprijatelja, a same ne napadaju nikoga. Kada ih predator napadne brane se bijegom. Mogu još udariti i ugristi, ali brz bijeg im je najjača taktika obrane. Konji žive u krdu, imaju prijatelje unutar krda, biraju svog vođu krda (da biraju), imaju svoj status i svoj stav. Komuniciraju telepatski – konji se rijetko glasaju jer to privlači predatore, zato šutljivo podnose bol jer ranjeni konj koji se bolno glasa priziva predatore i postaje lak plijen. Otkucaje srca osjete na dva metra. Kada jednom konju u krdu srce zakuca brže prvi najbliži osjeti i ubrza mu se otkucaj srca, drugi do njega osjeti i panika se počinje širiti domino efektom kroz krdo. Odjednom je cijelo krdo u bjesomučnom trku. Neki konji unutar krda ni ne znaju zašto, ali bolje je bezveze bježati nego biti pojeden. Osim toga njihov vid pokriva puno veće područje od ljudskog. Zapravo vide ono što je nama iza leđa i to nas stavlja u nepovoljni položaj.

Konji su prosječno teški 500 kg i kada takva masa potrči bezglavo zato jer je vidio vrečicu koju nosi vjetar tada jahaču nije niti malo ugodno. Ako je jahač spretan ostane u sedlu no i to nije uvijek praksa, neki padnu odmah, neki se još malo bore ali ih razne centripetalne i centrifugalne sile koje naliječu sa svih strana dok konj juri, naglo skreće, preskače grane i bježi od vrečice izbace iz sedla. Postoje konji koje je teško u takvim situacijama zaustaviti. Konji koji nisu dobro ujahani, koji nisu dobro odrađeni i priviknuti na situacije u prirodi mogu biti smrtonosni za sebe i jahača. Jahači se obično dobro istumbaju, imaju potres mozga ili slome pokoju kost. Najčešće se dignu, stresu prašinu i psujući trče za konjem. Neki ostanu ležati u nesvijesti ili slomljenih kostiju. Strah prisutan među jahačima potpuno je opravdan.

Ali, jahati sa strahom nije moguće. Vrlo je jednostavno: kod konja nema laganja. Možete lagati ljude, možete na pitanje Kako si? odgovoriti Super! a da se iznutra raspadate. Čovjek će povjerovati, ali konj neće. Konji su telepati i znaju što mislimo, želimo, osjećamo. Osjete otkucaje srca na 2 m razdaljine. Uplašeno srce jahača koje ubrzano kuca konj osjeti i njemu je to signal za opasnost. Loše ste volje, rastreseni i uplašeni. Napetost u jahanju samo raste. Krenete nekamo i konj zna da nešto nije u redu, na najmanji šum, na izlijetanje fazana, na skok zeca, konj već sav napet jer je jahač napet reagira naglim trzajem lijevo/desno i baca se u trk. U tom trenutku imate osjećaj da jašete zmiju koja se izvija, a ne konja. I onda još one famozne sile prorade: centrifugalna i centripetalna pa izletite iz sedla, konačno vas gravitacija povuče na zemlju. Ako je konj smireniji stati će kraj vas, ako je od onih koji samo bjesomučno jure možete samo tužno gledati kako se udaljava. Još ako ste pametno stavili mobitel u bisage na sedlu onda možete još tužnije gledati kako vaš mobitel juri na konju nekamo daleko. O svemu možete lijepo razmisliti dok se pješice vraćate u štalu. Ako ste u poziciji da je konj ostao kraj vas možete se po starinskom savjetu odmah baciti u sedlo. Nisam sigurna da je taj savjet baš jako dobar. Bolje je malo se smiriti, hodati uz konja jer koliko je vama bilo stresno, toliko je i njemu. Tek kad se oboje smirite onda sjesti u sedlo. Ako je potrebno bolje je otići nazad do štale pješice i voditi konja. To je isto prilika da malo razmislite što dalje, što učiniti da se ovakve situacije ne događaju više.

Strah je stanje iz kojeg se teško izlazi. Obično je potrebno potražiti pomoć trenera ili savjetnika koji će vas postepeno vratiti u sedlo. Strah se može pretvoriti u oprez što je dobro. A može natjerati da u potpunosti odustanete od konja. Kako će trener/savjetnik pomoći? Tako što će uz niz vježbi i moralnu podršku raditi s vama na samopouzdanju. No osim rada s trenerom svakako treba obratiti pažnju na dobru kondiciju. Kod naglih trzaja konja važno je duboko sjediti u sedlu i imati snažan stisak nogu koji će zadržati tijelo u sedlu. Ruke tu ne pomažu, oni jahači koji se oslanjaju na ruke češće padaju. Osim rada na sebi potreban je rad na konju kroz čitav niz vježbi desenzibilizacije kako konj ne bi reagirao na gluposti tipa papir, vrećica, kišobran, hod preko raznih površina kao najlon, plastične boce, iznenadni zvuk i slično. To se postiže radom sa zemlje, a ponavljam po stoti put da lonžiranje nije rad sa zemlje i desenzibilizacija. Osim kondicioniranja i izgradnje samopouzdanja kod jahača i desenzibilizacije konja, izuzetno je važno razumijeti karakter konja i kako raditi s njim s obzirom na karakter. Kompatibilnost konja i jahača je važna, a to je posebna tema za neki drugi blog. Treba imati na umu da je to proces koji traži vremena, da ponekad idete brzo napred, pa zapnete, pa korak unazad i onda opet krene. Rezultata nema preko noći, samo strpljivo i uporno.

Iz vlastitog iskustva mogu reći da je strah savladiv. S istim sam se borila nakon teškog pada. Strah me natjerao da postanem bolji jahač, da se okrenem disciplini Natural Horsemanshipa, postanem trener i da danas usprkos svemu jašem terene na duge pruge, samostalno i u grupi. Oporavak je moguć, samo nemojte odustati od sebe i od konja.