Eto, baš volim jesen i zimu uz konje. Znam da mnogi prevrću s očima kad pomisle na kratke dane i hladnoću, a meni je čarobno. Toplo se obučem, dobre cipele ili čizme i onda u štalu. Volim kad je zemlja tvrda i suha od hladnoće, a na grančicama grmlja i onoj visokoj travi skuplja se mraz. Konjima se vidi dah dok njihovo disanje stvara oblačić tople pare oko njuške. Vlada ona neka ugodna zimska tišina i čujem svoje korake i šuškanje jakne kad tražim svoju kobilu u maglovitom ispustu. Konji su zajedno u krdu u takvim danima i onda podižu visoko glave kad vide da netko dolazi, ali se ne miču. Čim me prepozna, Gita krene prema meni: konjska sjena koja kroz maglu polako dolazi. Krdo se ne zabrinjava nego nastavi svojim poslom, prebire po rijetkoj travi ili stoje uz bale sijena i čupkaju neki sebi fine travke.
Gita većinu svog konjskog vremena provodi vani u ispustu, a i boks joj je zatvoren s tri strane i otvoren s jedne s malom samo njenom terasom ispred boksa. Boravi na hladnoći i zato pusti gustu zimsku dlaku ugodnu na dodir. Nije ju baš romantično čistiti, ali ne zamaram se više s time, dovoljno je da nema blata i neke druge zmazanoće. Dok stavljam sedlo ono je tvrdo od hladnoće i škripi. A kad sjednem u njega i krenem kasom onda škripi još više. Ponekad mi se čini da samo zvuk mojeg sedla para zimsku tišinu livada i šuma.
Dani su sve kraći, sve do one kulminacije oko Božića i Nove godine kad je mrak već u pola pet, ali ima nečeg lijepog u tim zimskim danima. Volim jutarnje magle, mraz ili snijeg na terenu ili kad odem na terensko jahanje rano popodne i onda me lagano počinje hvatati sumrak. Topla odjeća i cipele štite od hladnoće i vlage, a kretanje konja dodatno zagrijava. Zimski dani uvijek su nekako magloviti i livade su zato magične i pomalo zamućene. Tišina je posebno izražena, čujem konjske korake, kopito koje u kasu udara po tvrdoj smrznutoj zemlji. U hodu smo Gita i ja bešumne i u magli ponekad iznenadimo srne koje kad nas napokon spaze prvo stoje i gledaju ne prepoznajući oblik, a onda se daju u trk. Procijene valjda da je bolje otići nego čekati da im priđemo. Na tim zimskim jahanjima vidim svašta i ništa. Ali su sve slike umirujuće i u trenucima stresa volim ih se prisjećati kako bi vratila unutarnju ravnotežu. Nikad ne idemo brzo kako se Gita ne bi previše oznojila i zimska dlaka ovlažila jer se onda u štali dugo suši. Hod, kas, tu i tamo kratki kenter, pa opet kas i lagani hod do štale.
Nisam uvijek sama na tim jahanjima. Znam da puno ljudi ne voli jahati u ovakvim uvjetima, ali ima i onih koji uživaju i u tome. Tako se nađem s Ivom na pola puta jer ona dolazi iz druge štale i onda uživamo zajedno. Kas ili kenter uz rijeku ili po mrazu maglovite livade. Ponekad se i smrznemo jer previše pričamo a premalo jašemo u tempu. Ali i kad se smrznemo kasnije se smijemo tome dok na mobitelu “analiziramo dan” iz toplih stanova.
Povratak u štalu. Malo sam ukočena od hladnoće, a i godine čine svoje. Ne smeta, i to mi je ugodno jer eto, još mogu svašta i još mogu uživati. Zrak je hladan, tišina i dalje vlada, čuju se samo zvukovi štale, netko otvara, zatvara vrata od boksa, netko prolazi s tačkama punim konjskog gnoja, netko jaše u manježu, netko čisti i priprema svog konja za nešto. Čuju se i razgovori, odzvanjaju riječi, ali ne čujem smisao. Nije mi to važno i onako su samo konjarske teme. Ili konjarski tračevi.
I kad raspremim Gitu odem do klupske prostorije, gdje je topla peć. Koliko grije teško je reći. Uvijek je isto…kad uđeš na prvi mah je toplo, a onda nakon nekog vremena više nije. Ne treba predugo sjediti, po zimi se treba što više kretati. I u toj prostoriji uvijek netko stoji uz peć i u tišini grije ruke. Konjari ulaze i izlaze, skidaju ili navlače kape i rukavice, komentiraju hladnoću, komentiraju konje, razmišljaju da li pojačati zob ili sijeno ili oboje. Vječita rasprava da li je dobro konjima po zimi dati kukuruz ili nije. Psi i mačke obavezno spavaju u blizini vatre. Kad netko otvori vrata psi podignu malo glavu da vide tko je to, ipak su čuvari. Mačke ni to. One su posebna sorta, možda sanjaju miševe, a možda fine mačje konzervice. Klupska peć je na drva. Privilegija je za nas ljude iz stanova s centralnim grijanjem stajati uz peć u kojoj pucketa vatra. Skuham čaj, ponekad ima i kuhanog vina, ali treba voziti do doma pa s vinom oprezno. Zima je doba keksića, skoro svatko ih peče i uvijek netko donese kakav mirisni kolačić s cimetom, orasima, čokoladom, marmeladom…izbor je šarolik. Ne smeta ni što su neki malo zagorjeli i polomljeni. Sve to nekamo nestane onako uz čaj i kuhano vino.
Božić je posebna priča. Božično jutro je tiho u cijelom gradu nakon burne noći. Čak je i radio u autu nekako tiši nego inače. Štala je prijepodne uvijek prazna, nema konjara, slavili su negdje. A meni je to baš najdraže, ta tišina i hladnoća, zvuk otvaranja vrata boksa i onda konjski koraci i kopita koja odzvanjaju po betonskom podu. I onda opet u sedlo koje škripi u kasu. Ako je snijeg onda je sve još bolje i ljepše. Pravi je dar prirode kada pahulje lete dok s Gitom prolazim livadama. Nema tog tuluma koji mi može zamijeniti taj mir i tišinu. Tako je već godinama, uvijek odlazim na božićno jahanje.
Uživam u jeseni i zimi. Nisu to doba samo blata i kiše. To je doba mirovanja, tišine, sporijeg ritma, vrijeme kada punim baterije. Trenuci koje me udaljuju od politike, ekonomije, korupcije. I kad nakon zimskog dana dođem kući ugodno je sjediti u toploj sobi i čitati knjigu. Ili samo leći na krevet i opustiti se i u glavi vrtiti slike s terena, iz štale, prizvati miris konja i sedla. Postam i koju fotku na fejs. Važno je samo ne uključiti televizor. I sve će biti u redu.
Posvećeno mojoj konjarskoj prijateljici Andrini Jakušić koja se uvijek bori s blatom i hladnoćom u svojoj štali. Ali znam da kao i ja uživa u svemu što je vezano uz konje, oko konja i s konjima i to u bilo koje godišnje doba.
Equus Agility 