Ontario, most i zmija

Na zadnjem edukacijskom treningu Marjorlein je rekla da moram produžiti stremenske remene za dvije rupe (ca 2 cm). Nisu mi remeni kratki, ali biti ću bolje centrirana u sedlu i dublje ću sjediti. Onda sam produžila za jednu rupu (1 cm) jer mi se činilo da bi dvije rupe bile prevelika promjena. U subotu otišla na terensko jahanje da vidim kako će to biti s novom pozicijom u sedlu. Drugo jutro cijelo tijelo me boljelo, taj centimetar me uništio. Noge, slabine, struk, ramena…sve je bilo bolno, drugi položaj izazvao je mišiće na drugačiji rad, a rezultat da sam se u nedjelju ujutro jedva digla iz kreveta. K vragu. Tko bi rekao da je takva promjena.

Ipak sam otišla na teren s Gitom s takvim bolnim tijelom. Uskoro su mišići proradili kako treba i više mi nije smetalo. A dan predivan, travanjski sunčani i topli, boje neba, svježe trave i mladog lišća intezivne, nema još dosadnih muha ni komaraca, tek prozuji koja pčelica i oni treperavi leptiri. Odlučim se na dužu turu i tako klipa klapa, Gita i ja po terenu. Napravimo veći krug do ruševina nikad dovršene bolnice u Blatu, apokaliptična je to slika, ta betonska grdosija u vrijeme pandemije daje osjećaj kao da sam u zombi filmu. Meh, okrenem leđa toj slici i krenem nazad prema štali, ima još kakvih 10km, a Gita zna da idemo doma pa ubrza.

Dolazim na jezero Ontario i iz daljine vidim kako se nešto događa, dvoja vatrogasna kola idu polako, znači nije frka, ali nešto ipak je. Dolazi i policija, isto bez rotirka, razmišljam…da se nije netko utopio. Na Ontariu se stalno peca i ekipa muških napustila je svoje pecaroške pozicije i sada se grupirala i pozicionirala nedaleko vatrogasaca. Približim se dečkima, a oni pijuckaju pivicu i promatraju.

– Dečki, kaj se dogodilo?

– A onoj ženskoj s pesom je auto iscurio u jezero. To je sad treći ove godine.

Tak je to izgledalo na jezeru…

Uf, tek je travanj, kaj bu bilo do kraja godine pomislim. Gledam akciju, „ona ženska“ izgubljeno stoji s malim bijelim pesekom na lajni uz rub jezera, kraj nje vatrogasci i svi bulje u jezero. Ženska si je fino sredila odmor nedjeljom. Autu ni traga, mora da je jezero strmo i duboko, a to zna biti s tim bivšim šljunčarama. Malo promatram s dečkima i komentiramo, pitaju dečki hoću li pivu. A, ne hvala, još imam 5 km do doma, uz kanal, ne bi htjela izvrnuti se u potok ak se kobila popikne. Dolazi vatrogasac i pita: Koja je to pasmina?

– Lipicanac – kažem.

– A smijem pogladiti? Jel grize?

– Pa gospon nije vam to pitbul, slobodno je dotaknete.

-Ja vam volim životinje, kaže on. A sigurno ste i poznavalac konja pomislim ja.

Odlučim ne čekati izvlačenje i krenem put doma. Tko zna koliko bu trajalo iako bi bilo zanimljivo vidjeti kako su auto zakvačili bez ronioca. I opet klipa klapa, nakon jednog kilometra dolazim do mosta i onako u daljini vidim kako se dva muškarca tuku šakama na mostu. Mislim si neka zajebancija, ali kako se približavamo, trči još muškaraca i razdvaja ovu dvojicu. Čujem kako jedan urla: Pustite me, pustite me – a drugi urla: Poolicijaaa. Hm, ne bu dobro, kažem Giti. Ne mremo u tu gungulu preko mosta, morat ćemo ostat na ovoj strani, pa poslije na gazu pregazit potok, malo je duže al je sigurnije. I da se ne upetljavam u tuđe sukobe potjeram Gitu brže. Ona ide doma, a konjima se doma uvijek žuri, i krene Gituška malo kas, malo kenter, kombinira kako joj paše a ja je pratim u sedlu. Udaraju kopita po zemlji, osjetim svaku vibraciju i udarac, staza krivuda uz kanal, fino mi idemo, izletimo iz jednog zavoja drito na zmiju. Osjetim kako je kopito stalo na mekano i prođe me jeza. Gita se propne (da i to je moguće, nije baš a u svijeću, ali se propela), dakle propne se Gita, spusti noge na zemlju i u rikverc, pa stane i zabulji u zemlju. A zmija se koprca, previja i radi one neke osmice i čvorove svojim tijelom, gornji dio s glavom visoko diže u zrak. Nije ugodno. Vidim bijele točke na glavi, ajd bar je bjelouška. Debela je i nekako tusta, velika, a rep joj krvav i zgnječen. Tu je valja Gita s potkovanim kopitom stala. Gita još uvijek stoji i hipnotizirano gleda u zmiju, mislim si…moja Gita, samo nemoj sada složit neku paničnu svinjariju i počet se bacakat okolo. Mislim si da je i dobro da nisam popila onu pivu jer bi izletila iz sedla i bila na zemlji, još si složim neku sliku kako se borim i s tom zmijetinom dok ležim na zemlji. Od udara adrenalina počela me i glava boljeti. Zmija dolazi k sebi i prestane se opako izvijati, ali nekako čudno, sva smotana otpuže u potok. Gita još malo gleda pa krene, hodom, pa bržim hodom i evo je u kasu, kenteru i tako do gaza. Pregazimo potok, još malo šume, livada i u štali smo.

– Kak je bilo, pitaju me u štali.

– Danas te dugo nije bilo, doda frendica.

– Mmm, da, ne znam kaj da ti velim, otišla sam na jahanje da se opustim od stresa, a vidla sam čuda. Bilo je gore nego u jutarnjoj špici kad idem na posao.

U autu do doma opet osjećam bolne mišiće. Fino sam se ukiselila, mliječna kiselina radi svoje. Opalilo me sunce pa me peče koža na rukama i licu, vidim kako su ramena crvena. Glava se nije oporavila od onog udara adrenalina pa me i ona boli. Neš ti odmora vikendom. Sutra idem na posao, valjda bu tamo mirnije.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

%d blogeri kao ovaj: