PUT

Maja je cijelo vrijeme u autu pričala. O svemu. Zapravo ne o svemu, nego o konjima i konjarima. Uputile smo se na radionicu Deane Basar koja se održavala u Šeovici kraj Lipika, na imanju Lidije Bašnec. U autu smo bile Marcela, Maja, Andrina i ja. Opsrbljene hranom, bocama s vodom, udobnim treker cipelama o kojima smo razgovarale jer su najudobnije za jahanje i hodanje uz konja. Jer to je naš stil: jahanje i onda siđeš s konja pa skupa hodate i onda opet u sedlo. Toliko o cipelama. Marcela je vozila i u vožnji iznosila neka svoja iskustva, Andrina mi je tvrdila da ima 13 godina (iako zapravo ima 30 i nešto) i raspravljale smo kako stariji konji vole konjske deke, a i kako je ovo vrijeme čudno za travanj, konji tradicionalno odbacuju zimsku dlaku, a pada snijeg. Bez deke se tu preko noći više ne može. Uglavnom Maja je pričala još dosta zanimljivih stvari. Pričala je o tome kako svatko od nas konjara slijedi put koji je odabrao bez obzira na probleme ili besmislenost. I kako ustrajemo u tome. Odabrali smo put i idemo tim putem. Putovanje je bitno a ne cilj (Shunmyo Masuno – Umijeće jednostavnog življenja i knjiga Put – Nejc Zaplotnik – pročitajte obadvije, nisu vezane uz konje direktno ali to je ta filozofija). Eh, da problemi…i greške koje smo svi napravili uz konje. I one neke nevjerojatne stvari zbog kojih bi svatko normalan odustao. Besparica, hrđa na autu, kupovanje na rasprodajama, ali kad uđem u Kramer i kad treba kupiti za konja ili za jahanje ponašam se kao pijani milijarder. Ili kad se sjetim svih onih padova, potresa mozga, dvije amnezije (jedna bezvezna i kratka, druga koja me opasno smušila), slomljene ruke, modrica od ugriza ili ritanja. Jednom sam zbog kobile koju smo uporno liječili i nikako izliječili pala u očaj i onako sjela na neki panj ispred štale i plakala. Nisam baš plakala, više sam ridala i jecala od očaja. Pa da, normalni bi odustali, ali ne…nema odustajanja. I tako smo u toj razmjeni iskustva i kaosu riječi, misli i ideja stigle u Šeovicu.

Šeovica

Radionica se zove Anatomija konja – osnove za jahače, Projekt „Život bez ozljeda“ – Centar za rehabilitaciju konja i kućnih ljubimaca EQUUS VITALIS, predavač Deana Basar dr.med.vet. Prvi dio anatomija u dosta opuštenoj ali vrlo poučnoj atmosferi. Onda pizza pauza. Nakon toga praktični dio i masaža konja. Nije to jednostavno, uči se pritisak, točke, gdje početi, kako završiti. Konjeki na kojima se učilo bili su presretni. Ova radionica će se ponavljati, zato kad uhvatite obavijest nemojte je propustiti. Uvijek učite od najboljih, to je moja filozofija. A Deana je najbolja jer što kad konja šepa? Obično svi kažu zovi Deni.

U Šeovici (tako se zove selo) je imanje Lidije Bašnec i ona ovdje na 15 hektara uzgaja kasače za utrke i za rekreaciju, a ima i Lipicance. I njih uzgaja, ipak je kraj Lipika i ergele u koju su nakon dugog niza godina vraćeni Lipicanci oteti u ratu. Pucati po ergeli i konjima jedna je tragedija, sada je to daleko iza nas, konji su vraćeni a na nama je da nastavimo tradiciju uzgoja, ali da odgajamo na moderniji način, prema NH principima. Samo da se vratim Lidiji. Kod nje sam završila školu jahanja i naučila što je to terensko jahanje. I od nje kupila svoju prvu lipicansku kobilu. Lidija je uspješni trener koja se dokazala na kasačkim utrkama u RH i Sloveniji, Mađarskoj, Austriji, često je u Švedskoj (naravno prije covida). Onak svjetska ženska i trener. Naučila me da vjerujem u svoj instinkt čak i kad je bezizlazno. Sjećam se Rajne, mlade kasačice, Lidija je tvrdila da je to odlična sportska kobila. Ali bi na svakoj utrci iz kasa skočila u galop i onda bi se dogodila diskvalifikacija. I tako cijelu kasačku trkaču sezonu, svi smo bili na rubu živaca, a i malo ljuti na Rajnu. Lidija je vikala i ljutila se, ali je Rajnu i dalje vodila na trke. I onda se dogodio derbi, najvažnija utrka u sezoni za mlade konje. Konji je trče jednom u životu, a pobjednik derbija je zvijezda. Rajna na startu, mi prevrčemo očima i Rajna krene. U svom stilu, brzim kasom, ostavlja sve iza sebe, ostali konji kao da stoje, razmak između grupe ostalih konja i Rajne sve veći. Kasa Rajna ko luda i NE skoči u galop. Pobijedi u najvažnijoj utrci života i to onako premočno. Upornost se isplati. I putovanje se isplati jer doživiš nešto fantastično. Uvijek je nešto dobro zbog čega ne žališ.

Nazad u Zagreb

Opet je bilo bučno u autu. Dojmovi, oduševljenje, novo znanje, novi pogledi na konje i svijet konja. I opet: cipele su odlične, anatomske, udobne i vodootporne pa je dan u njima bio ugodan bar za noge. Skovali smo i nove planove, neki će otpast jer su glupi iako su se u tom trenu činili baš dobrim, a neki su prekomplicirani, neki će se i ostvariti. Putovanje je važno. Maja kaže da ako samo misliš o cilju, a ne uživaš u putovanju onda je cilj isprazan, i ne osjećaš se prazno kada dođeš do cilja, ali ako uživaš i u cilju i u putovanju onda to ima smisla. Na svakog od nas utjecali su konji i promijenili su nam život. Posjedujemo starinsku vještinu konjarenja koja se u ovim modernim vremenima čini beskorisnom. Ali to je filozofija koju čitam u knjigama japanskog zen budiste i slovenskog alpiniste. Neka univerzalna misao koja postoji u svim aspektima života, samo je treba vidjeti.

Posvećeno Zrinki Bilen koju sam upoznala 2006. kada smo radili prvi endurance. Na žalost, nakon duge i teške bolesti umrla je u ožujku 2021. godine okružena konjarima i konjima. Nikada nije odustala usprkos svemu.