Odlazak u prirodu s konjem je životni stil kojeg idealiziraju mnogi konjari. I ja isto. Priroda, mir, tišina, prekrasni vidici, unutarnja ravnoteža, kontemplacija, sve to ide s tim. Obično u filmovima. U stvarnosti i nije tako. Puno jašem sama s Gitom i da ga hoćeš, baš i nije idealno ko u filmovima.
Ako misli previše odlutaju nekom svojom putanjom i konj će krenuti nekom svojom putanjom. Izgubit ćete se sigurno ili zaglibit u neko sranje. Da ne govorim da ako ste previše opušteni u sedlu i u svojim mislima, kada konj skoči na prvog fazana poletit ćete iz sedla u nebo i fino tresnut o zemlju. Dakle, od kontemplacije ništa. Fokus, fokus i samo fokus. No nije ni fokus loš jer onda možda odete u zonu, a biti u zoni odmara od stresa. Znamo što je zona? Zona (eng. Flow) pojam je u psihologiji koji označava mentalno stanje u kojem je osoba koja obavlja neku aktivnost sasvim uronjena u osjećaj potpune predanosti, fokusa i uživanja u procesu, maksimalno zaokupljena svojom aktivnošću i gubi osjećaj za vrijeme i prostor. Kada smo u zoni čini nam se da smo potpuno uronjeni u sadašnjost, maksimalno kontroliramo sebe i sve oko sebe, svijest i osjećaj prisutnosti potpuno su izoštreni i vrlo smo učinkoviti u tome što radimo. Zona je najčešća u sportskoj psihologiji, ali i mi smo na neki način sportaši. Zona je dobra jer nas stavlja u sadašnjost. Znamo da konji žive u sadašnjosti, a zona nam pomaže da razumijemo kako razmišlja konj i što zapravo znači živjeti u sadašnjosti. Dakle fokus, zona. Prati konja, prati stazu, sjedi duboko u sedlu, reagiraj na reakcije konja i nećeš poletjeti nebu pod oblake.
Priroda je uvijek fantastična i uživajte u njoj. Priroda se mijenja u istom ritmu, zemlja se okreće i godina prolazi u krug: zima, proljeće, ljeto, jesen. Uživajte u tome jer tada prihvaćate cikluse i znate da je sve prolazno, ali se i vraća. Pomaže to pri poslu i životu jer bolje razumijete da će se propuštene prilike vratiti, ne iste, ali opet slične. U konjarskom svijetu ciklusi znače: Zima – blato i hladno, kratki dani, dosta rakije da se zagrijete, Proljeće – blato i skinuli smo se prerano u majicu kratkih rukava i izgorjeli, konj se linja i sve je puno dlaka, Ljeto-komarci, muhe i vrućina, hladna piva, Jesen – blato i kiše, dosta često provodite vrijeme pod krovom štale i šutke promatrate kako pada kiša i radi valove u lokvama. Tijekom godine ima i dobrih perioda i onda uspijete nešto i odjahati.
Često idem sama s Gitom. I oprema ovisi o turi. Ako znam da me nema par sati onda uzmem vodu sa sobom. U Decathlonu ima mali ruksak u kojem je mijeh s vodom koji ima cijev koja vodi iz ruksaka do ramena, tako mogu piti vodu tijekom jahanja bez da moram stati, otvarati ruksak ili bisage i komplicirati si život jer Gita pri tome obično ima neke svoje ideje kako iskoristiti to stajanje. Ruksak je dobar jer mogu staviti i neki sendvič, bananu ili kikiriki, pa to pregristi na svom omiljenom mjestu za odmor. Ima jedno prekrasno mjesto na kojem volim stati, ima dosta trave za Gitu, pogled je predivan, uz rub jezera i okruženo s par drveta koje pružaju finu hladovinu. No to mjesto otkrila je i neka osoba koja tamo dolazi biciklom i onda sjedi u Zazen položaju okrenuta prema suncu. Doslovno poludim kad dođem tamo i vidim da je zauzeto. Totalno mi je nejasno da se uvijek nađe netko tko je brži i dođe prije a dignem se prokleto rano i odjašem dok još cijela štala spava. Dojašem do omiljenog mjesta, veselim se jašući kako ću se malo opustiti i uživati i onda iz daljine vidim da je zauzeto. Stojim ko idiot i gledam kako netko tamo već sjedi i bulji u sunce, a okolo nigdje nikoga. I kiptim u sebi. Toliko o opuštanju. Prisiljena sam da pronađem neka druga dobra mjesta i pronašla sam ih. Nadam se da uskoro neću i tamo zateći nekoga tko meditira. Ovaj lock down i pandemija prisilili su ljude da promijene svoje običaje i dosta njih sada baulja po livadama i šumama i onda zauzima dobra mjesta za opuštanje. Dobra mjesta imaju posebnu energiju i definitvno privlače čudake.
Uzeti psa sa sobom isto je doživljaj. Opet je ljepši u filmovima. Ako je tura kraća onda kako tako, ali ako je duža onda mi je pas samo teret. Ne može pratiti Gitin ritam pa moramo samo hodati. Luna, moj pas, je iz skloništa za pse i ima neke čudne frustracije. Pukne li nešto ona mahnito bježi, tako da se moram derati ko manijak za njom da se vrati. Problem je i voda, psi trebaju dosta tekućine da ne dehidriraju, ako nema baš nekih potoka na turi onda psa nije dobro ni voditi. Luna zapravo često puta ostane u štali.
Otkrila sam i da je samostalno jahanje u laganom ritmu dosta slično planinarenju. Otkrila sam i da je Decathlon odlična trgovina jer ima širok izbor i pristupačne cijene. Ako idete tamo po konjičku opremu svakako pogledajte i druge odjele kao odjel za planinarenje i biciklizam. Tamo ćete pronaći dobre jakne za loše vrijeme, wind blok jakne kada puše vjetar i one koje su nepropusne na kišu. Jahaće cipele nisu idealne za jahanje po terenu ako mislite da ćete i hodati, zato je neka planinarska lagana cipela puno bolje rješenje. Za zimu imaju puno jeftinog donjeg toplog rublja koje dobro štiti od hladnoće, dobre čarape i rukavice. Za ljeto brzo sušeće majice po niskim cijenama koje možete nakupovati i biti zgodni svaki dan u štali. Na biciklističkom odjelu možete naći lagane male ruksake koji su anatomski i stabilni na leđima za vožnju biciklom i dobri su za jednodnvne ture na konju. Onda lagane dekice za u prirodu (jer planinari, kao i konjari ne žele nositi teško) razne dodatke hrani ili zalogaje koji brzo vraćaju energiju, boce i mijehove za vodu, naglavne svjetiljke koje stavite na glavu i onda su ruke slobodne pa možete slobodno bauljati okolo. Šteta je što nema konjskih bisaga, ali zato je tu internet pa možete probati naručiti od nekog proizvođača konjičke opreme.
Mobitel je odlično pomagalo. Svakako skinite neki od programa koji prati kretanje i ako znate malo čitati kartu sigurno ćete se moći orijentirati i vratiti kući ako ste se izgubili. Ako ne, onda zovite mobitelom nekog u pomoć. Taj netko će vjerojatno poludit jer zapravo nećete znati reći gdje ste. Molim da mobitel uvijek imate uz sebe, nikako ne u nekoj torbici na sedlu ili konju jer ako se dogodi nezgoda i konj zbriše doma ostali ste bez mobitela i mogućnosti da netko dođe autom po vas. Za konja ne brinite, vratiti će se u štalu sam. Konj uvijek zna gdje je i gdje je štala. Mi ljudi, pogotovo gradski, izgubili smo moć orijentacije i obično ne znamo gdje smo ni na parkingu trgovačkog centra gdje je sve puno znakova i markacijskih brojeva, a kamoli u prirodi.
Bilo kako bilo, kakvo god vrijeme bilo i od opreme što imate s tim klimate, samo lagano s konjem na teren.
Equus Agility 