Veliki sam ljubitelj terenskog rekreativnog jahanja. Volim otkrivati nove staze, a volim jahati i po ustaljenim stazama i pratiti promjene po godišnjim dobima. Često puta idem sama, ponekad imam društvo drugih jahača, ponekad je pas samnom. Uglavnom, nikad mi ne dojadi.
Taj dan jahala sam sama i to po stazi koju sam puno puta prošla. Plan je bio od štale doći do kompleksa jezera, proći uz najveće koje su ribiči prozvali Ontario i zatim doći do rijeke Save. Jahanje uz Savu ima posebnu energiju i mirnoću, a na pojedinim djelovima rijeka ima šljunčane plaže. Na jednu takvu dolaze šetači s psima, a ponekad se spustim s Gitom jer put vodi strmom obalom do vode. U lipnju obalno drveće gusto je obraslo lišćem i grane naprave uzak tunel kroz koji se mora proći strminom dužine dvanaestak metara. Nije problem jer nije nam prvi puta. Obično siđem s Gite i vodim je na ruku kroz taj tunel od gustog bilja. Gita nije zadovoljna, ali ide. Tako i ovaj puta. I kada smo sišle do same rijeke ispostavilo se da je plaža udaljeni sprud, a između spruda i obale teče brza riječna voda. Voda je bila tamna, duboka i brza…Sava je nabujala i pokazuje svoje opasno lice. Nemoguće je bilo zagaziti u Savu, a zbog uskog puta nemoguće je bilo okrenuti se nazad. Stajala sam tako na obali, u tunelu od granja i razmišljala što sada učiniti. Nisam još bila panična, ali me adrenalin počeo lupati sve jače i osjećala sam pulsiranje u glavi i snažne otkucaje srca. Mislim si: No, baš si se lijepo uvalila, a dan je bio tako nevin do sada. Promatrala sam i opcije da Gitu okrenem, ali granje je bilo gusto i u glavi sam vidjela razne scenarije kako se Gita zapetljava, pokušava iščupati, paničari, pada u Savu i slične drame. Ne znam koliko dugo sam tako tumbala što napraviti, a onda je plan spašavanja smislila Gita: krenula je u rikverc kroz tunel uzbrdo. Prvih nekoliko metara je odlučno išla unazad što me oduševilo jer zapravo je Gita čupala mene van iz problema. No, onda je vjerojatno zbog dužine uspona izgubila samopouzdanje i stala. Ali se moje samopouzdanje vratilo jer je Gita očito radila sve što smo učile na Horse Agility vježbama: i hod unazad i uske prolaze i uske tunele i znala sam da Gita sve zna samo joj treba malo poticaja. Tako smo nastavile uzbrdo sve do samog kraja. A pred kraja imala sam dovoljno sabranosti da snimim i mobitelom uspon. Kako je izgledao uspon u rikverc možete pogledati ovdje: https://www.youtube.com/watch?v=Y1Lw3g0wb8E
I kada smo se našle na otvorenom i sigurnom opet je sve izgledalo dobro i pozitivno. U daljini vidjelo se jezero Ontario, a na njemu ribiči i njihovi šatori i kamp prikolice, jedan dron je provokativno lebdio zrakom, a nekoliko avanturista pokušalo je letjeti padobranom na vjetar oko jezera. Nakon nešto hoda s Gitom ponovno sam sjela u sedlo i jahala uz jezero. Grupa njemačkih ribiča htjela se fotkati samnom i Gitom pa sam im izašla u susret. Dan je opet bio bezbrižan, a noćna mora koju smo proživljavale prije nekoliko minuta kao da je samo bila ružan san.
Vježbe sa zemlje važne su za terensko jahanje
Postoji čitav niz vježbi sa zemlje koje poboljšavaju motoriku konja, grade njihovu psihološku stabilnost i grade odnos s čovjekom na partnerskoj bazi. Priča koju sam u gornjem tekstu ispričala upravo je takva. Sigurno da je u manježu ponekad bedasto konja učiti da radi ovo ili ono, no nikad ne znate kada će vam to dobro doći. Gita je u neugodnoj situaciji pokazala da nije panična, da ima dobru motoriku i upotrijebila je ono što zna raditi, odnosno ono što smo toliko puta “tesali” u manježu, a svakako je i preuzela inicijativu nudeći rješenje problema dok sam bespomoćno stajala i buljila u nabujalu rijeku. Te vježbe ne moraju biti dosadne i naporne. Horse agility pruža mogućnost da postavite stazu s 10tak vježbi i da ih onda sve obiđete u točno određenom nizu, a da pri tome ne dosađujete konju ni sebi. I onda vam jednog dana pomognu u kriznoj situaciji, baš kao što su pomogle i meni.
Equus Agility 