Malo o povijesti i trenerima u Hrvatskoj. Prvi međunarodni trener Horse agility u Hrvatskoj je Hana, njoj sam bila ispomoć i pomagala u ogranizaciji radionica. A onda je Hana otišla na privremeni rad u Švedsku (Irska je valjda prekrcana, pa se odlučila za Skandinaviju) i ostali smo bez trenera. Kako volim poštovati pravila, odlučila sam sama steći trenersku licencu. Uvjeti za ispit su bili najmanje first level u natjecanju, liberty iskustvo (rad s konjem bez ulara i povodca), equagility iskustvo, a kako sve to imam i još onda poneka referenca i ispit i eto me, na listi trenera.
I što je zadatak trenera? Prenositi znanje dalje. Zato se složila mala ekipa: Tajana iz Udruge Fala, Maja iz Projekta Jednorog i moja malenkost, i ta mala ekipa složila je radionicu HA i EA discipline održanu u manježu Udruge Fale s konjima iz iste udruge.
Radionica se sastojala od dva dijela: Horse Agility i Equagility. Sudionici su mogli birati u kojem dijelu će sudjelovati, jedno ili oba predavanja, a otvorili smo mogućnost gledanja/praćenja predavanja bez aktivnog sudjelovanja u radu s konjima. Između je bila još pauza s grahom i pauza je bila obavezna za sve.
Prvi dio započeli smo s predavanjem, uvodom u kojem su predstavljene prepreke koje prolazimo, čemu služe i kako ih pravilno odraditi. Osnovno pravilo je dugački opušteni povodac, konji se ne “cukaju” i ne natežu, već se s njima komunicira i jasnim fokusom pokazuje što se traži od njih. Važno je da konjar bude fokusiran na radnju, da zna što i kako treba odraditi i da uvijek ima plan što će se taj dan ili sat odraditi. Zvuči jednostavno, a jednostavno je dok i gledate druge. No kad primite konja za povodac suočite s puno pogrešnog ponašanja. Teško je izbaciti stare navike povlačenja ili komunikacije u kojoj jedna komanda znači sve kao cmoktanje koje znači naprijed, nazad, lijevo, desno pa jadan konj ne zna kamo treba ići i što treba raditi.
Konje koje smo koristili namjerno smo odabrali s nižim znanje, jer nema smisla dovesti Gitu, kobilu koja je godinama u agilityu i čita misli čovjeka, pa je onda s njom sve jednostavno. Ideja je bila da konji s radionice budu najsličniji onima kod “kuće” tako da se problemi koji se pojave lakše mogu riješiti. Vjerujem da polaznicima nije bilo lako, ali i da su naučili puno i da samo nakon puno uvjeravanja konja (čitaj moljakanja da se pomaknu, podmićivanja hranom i slično) uz korekcija od strane voditelja radionice uspješno završili prvi dio i došlo je vrijeme za pauzu (grah).
U drugom dijelu opet smo započeli s uvodnim predavanjem, zatim prošli sve prepreke bez konja i u hodu. Equagility je proistekao iz Horse Agilitya kada se pokazala potreba prikazivanja primjene rada sa zemlje u rad iz sedla. Dozvoljena je upotreba oglavine i žvale, ali je cilj izbacivanje žvale napredovanjem kroz Equagility i prelazak na rope halter i neck rope. U ovom dijelu radionice rad sa zemlje je bio mačji kašalj u odnosu na rad iz sedla jer se u svladavanju prepreke jasno pokazuje da li je sjedište način upravljanja ili nije. Nema natezanja dizgina već su one stalno opuštene, pa se rad sjedišta jasno vidi. U većini slučajeva pokazao se problem, a i ja sam se iznenadila kad sam počela s Equagilityem da moje sjedište nije onako kako sam ga sama zamišljala. No, nema mjesta frustracijama, tu smo svi da bi učili i mijenjali svoj odnos do konja.
Rad s konjem mora imati pozitivnu atmosferu, mora biti igra i zabava za obje strane koje sudjeluju, i za konja i za čovjeka. Kroz zadatke koje se svladavaju tijekom rada konj uči, a uči i njegov čovjek. Na kraju priče cilj je smiren konj. A čovjek? Čovjek upoznaje sebe i svoja ograničenja, radeći s konjem izlazi iz svoje comfort zone i mijenja sebe, a sve to pozitivno utječe na svakodnevni život.
Equus Agility 