Daljinsko jahanje…nakon 10 godina

Endurance je disciplina u koju sam uključena od njezina početka u Hrvatskoj, pokrenuta je 2006. godine i pomagala sam u pisanju prvih pravilnika i sudjelovala u prvim utrkama. Nakon dvije godine djelomično zbog nedostatka financija, djelomično zbog vrlo teške povrede na jahanju prestala sam se baviti na svim nivoima ovom disciplinom. Oporavak od fizičke povrede trajao je godinu dana, povratak u sedlo tražio je dvije godine, probleme sa strahom rješavala sam puno, puno duže. Ali endurance je bio uvijek, valjda će i ostati do kraja života, želja koja je negdje duboko u meni i povremeno ispliva van. A kako sam tip osobe koja uvijek hvata prilike za ostvarivanje svojih ideja i snova, tako sam i ovdje na priliku jasno rekla: hajde, idemo probati.

Iva i Baronesa

Ivu sam upoznala prije par godina na nekoj od Natural Horsemanship radionica. Tek je kupila kobilicu Baronesu, kasač, uzgoj Lidija Bašnec. Kroz vrijeme naše poznanstvo polako se pretvorilo u prijateljstvo. Iva jaše svoju Baronesu bez žvale, često i na neck rope, povremeno radi Horse Agility i to najviše radi zbog poboljšanja motorike kobile i formiranja pozitivnog odnosa. Sportskog je duha, voli terenska jahanja, pa je polaganje licence logični nastavak njihova puta. Družeći se s njih dvije vidjela sam da su  dobar povezani tim i imaju dobar odnos. Meni je već od prije jasno da je endurance diciplina gdje tim čovjek – konj i njihovo razumijevanje međusobnih potreba donosi dobre rezultate. Konj ne mora biti najskuplji na svijetu, jahač ne mora biti najbolji s najviše jahaćih škola, nego njihov uspjeh stvara dobar odnos i timski rad. E, to je ono što sam uočila kod njih dvije: dobar kompatibilni tim.

Utrke

Treninzi, razgovori, planiranje, strategije, taktike sve su to dijelovi prednastupa. No trka je uvijek ono što pokaže gdje ste i što ste. Tako smo fino na prvoj utrci diskvalificirane i otišle smo malo pokunjeno kući, ali ne i slomljena duha. Ljetna stanka od skoro dva mjeseca dala nam je vremena da promijenimo i prilagodimo filozofiju na osnovi stečenih iskustava i tako smo otišle na drugu utrku. Ponovno na 40 km, ali ovaj puta osvojile prvo mjesto. Naravno da smo imale puno problema i nije sve prošlo bez drame u veterinarskim vratima, pa i prije i poslije utrke, ali to je sport i gdje bi bile da smo od onih koje odustaju. Jedna od nama težih situacija je bila i sam dolazak na utrku jer nismo imale prijevoz. Posudile smo prikolicu od  KK Husar (kluba za koji nastupamo) i same dovezle kobilu, hvala Branku Kovačiću na ukazanu povjerenju što nama dvjema, ovakvim smotanima dao prikolicu. Tko nije probao voziti prikolicu prvi puta sam možda sada ne razumije, ali mi smo baš ponosne. Vozile smo polako i međusobno se šalile čija je kolona vozila veća iza prikolice dok vozimo, Ivina ili moja…ma, neću vam otkriti pobjednika.

Organizacija utrke

Od mojih prvih godina, pa do danas organizacije utrke se promijenila. Moja stanka je bila 10 godina zato su mi promjene upale u oči i bile, onak, vrlo vidljive i stvarno su pozitivne.

dav

Organizacija od strane HKS-a

Pod tim mislim na suce, veterinare i drugo službeno osoblje. Način praćenja natjecatelja se modernizirao i dok smo mi pisali na flip chart ploči sada se koriste displeji i programi koji brzo računaju i objavljuju rezultate. Dobijete i isprintani listič kad morate startati, koja vam je bila brzina, a na zadnjem krugu je listić koji vam jasno kaže koliko imate vremena za prijavu veterinaru. Rezultati su isti dan i to na isprintu (ne na rukom pisanoj tabeli), a mogu se ubrzo vidjeti i na HKS web stranici. Znam da mislite da je to normalno i da tako mora biti, ali prije toga nije bilo i znam da je u sve to uloženo puno vremena, novca, edukacije.

Organizator utrke

I oni su se modernizirali, puno je tu promjena i s tehnologijom jer GPS pomaže u mjerenju staze i iscrtavanju na karte. Ali neke stvari su ostale iste kao staza se i dalje mora obići u punoj dužini i označiti trakama, strelicama i kopanjem rupa za stupiće s oznakama. I dalje se koristi postojeća infrastruktura kluba kako bi se natjecatelji osjećali što udobnije, organizirana je hrana za natjecatelje i logistiku, dobro da ne nabrajam detalje, ali to je živa muka zato organizatorima svak čast što su se uhvatili organizacije utrke. Postoje još i rješenja u zadnji tren na koja su prisiljeni organizatori zbog promjena na koje ne mogu utjecati. Ljudi ponekad zaboravljaju da endurance u Hrvatskoj nije profesionlna disciplina, da nitko ne živi od toga nego da svi koji u toj priči sudjeluju rade neke druge poslove od kojih žive, a u endurance ulažu svoje slobodno vrijeme, zarađeni novac, beskonačnu volju i trud. I prije nego počnete ružiti, malo razmislite, pa tek onda izgovorite riječi.

Natjecatelji

Ima prekrasnih natjecatelja i timova. Stvarno dobrih osoba koje razumiju duh sporta i timski rad. Neki su klubovi/timovi na natjecanjima od samih početaka. Nije teško zapaziti da su vođe timova stari enduraši od prapočetaka i da vode mlade po godinama i po stažu kroz ovaj sport. Bilo mi ih je drago vidjeti jer kao da je vrijeme na trenutak stalo. A ima i puno mladih i novih natjecatelja koje sam tek upoznala.

Svaki je tim/natjecatelj odgovoran je za pripremu i stanje svoga konja. Tu niti organizator niti suci i veterinari ne mogu učiniti puno, nego se držati pravilnika i postupati prema napisanom.

Mi smo došle na bitles (bez žvale), bez martingala i bose (bez potkova) što je teren u Čazmi dozvoljavao. Bilo je još bitles jahača što je odlično. Drago mi je bilo vidjeti što neki jahači ulažu u sedla pa sam imala priliku vidjeti ghost sedla od Vanje Ivanović na djelu. Beskonačno lagana i udobna, a Vanja je i saddle fitter, pa ljudi, navalite, zovite je.

Natjecateljski timovi izgrade čitave klupske punktove u startno/ciljnoj ravnini. Izgrade malo naselje od šatora i sjenica za ljude i privremenih ispusta za konje. Konji su relativno blizu jedni drugima, ali su stvarno dobro odgojeni i nema incidentnih situacija. Zgodno je malo muvati se po natjecateljskom kampu i družiti se drugim timovima. A kad utrka završi i prođe proglašenje pobjednika cijelo naselje nestane kao da ga nikad nije ni bilo. Bez brige, naselje je spakirano i spremljeno u vozila i opet će se stvoriti na nekoj novoj utrci.

dav

Preporuka

Osim klasičnih natjecateljskih utrka od 40 km pa do 100 i više kilometara, uvedena je utrka od 20 km. Za natjecateljske utrke potrebna vam je endurance licenca i morate biti član nekog kluba koji je u sustavu HKS (kao što smo mi u KK Husar). No za utrku od 20 km dovoljno je jahača dozvola i članstvo u klubu u sustavu HKS-a. Utrka od 20 km je zapravo opcija ponuđena terenskim rekreativcima koji žele malo više i koji se žele okušati u ovoj disciplini. Jašete jedan krug, a na cilju prolazite cijelu proceduru kao i drugi natjecatelji. Potrebno je proći veterinarski pregled i tako završili utrku, zapravo konj mora imati pravilan puls, biti zdrav i bez povreda. Ako niste baš za ozbiljne treninge nastup na ovakvoj utrci prilika je za dobru zabavu bez puno stresa, ponešto adrenalina i upoznavanje drugih jahača. Vrijedi razmisliti i o toj mogućnosti.

Naš tim na utrci u Čazmi

Za kraj naš tim na utrci u Čazmi. U sredini je Iva, s lijeva Ana  koja je taj dan pomagala i čije fotografije koristim i onda još ja u onoj majici s konjem. A Baronesa? Nju smo odvezli u štalu. Ženska je zaslužila odmor, sijeno, zob i svoj mir. A mi smo proslavile.

Blog Cazma 02

 

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s